Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2589/09 (»Krajina–osiguranje» a.d. iz Banja Luke)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2589/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2589/09, rješavajući zahtjev «Krajina-osiguranja» a.d. Banja Luka, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev «Krajina-osiguranja» a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. »Krajina–osiguranje» a.d. iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 088 od 8. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine i presuda Osnovnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1563/02 od 28. februara 2006. godine i broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje po presudama protiv apelanta i zabranio Osnovnom sudu da provede izvršenje po rješenjima broj 071-0-
I-08-016 720 od 5. avgusta 2008. godine i broj 071-0-I-08-016 719 od 15. septembra 2008. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-3993/08 od 12. februara 2009. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelant podnio protiv rješenja Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-001 904 od 27. novembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda, broj 071-0-P-08-002 558 od 16. septembra 2008. godine, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Osnovni i Okružni sud su predmetnim rješenjima odbili apelantov zahtjev za određivanje privremene mjere obezbjeđenja i sudske mjere obezbjeđenja kojom bi sud zabranio protivnicima predlagača –tužiteljima prinudnu naplatu po presudi Osnovnog suda od 7.decemba 2007. godine i Okružnog suda od 16. maja 2008. goodine .. Ustavni sud je, također, odbacio predmetnu apelaciju i u odnosu na presudu Okružnog suda, broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine i presudu Osnovnog suda, broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine, zato što je bila preuranjena.
3. O prijedlogu apelanta za donošnje privremene mjere kojom će obustaviti izvršenje rješenja Osnovnog suda, broj 071-0-I-08-016 720 od 5. augusta 2008. godine i rješenja, broj 071-0-I-08-016 719 od 15. septembra 2008. godine, do okončanja postupka po apelaciji ili revizije pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud nije razmatrao, jer je apelacija bila preuranjena.
4. Odlučujući o tužbenom zahtjevu R.K., V.K., J.K., M.K., J.P., L.K., I.K., M.K., T.K., S.K., B.K., K.K., Lj.K. i M.K. (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta i M.M. (u daljnjem tekstu: II-tuženik), radi naknade štete, Osnovni sud je donio presudu, broj 071-0-P-07-000610 od 7. decembra 2007. godine, kojom je obavezao apelanta da solidarno sa ranije obavezanim II-tuženim, po presudi istog suda broj P-1563/02 od 28. februara 2006.godine, tužiteljima nadoknadi štetu i troškove potupka, u iznosima bliže opisanim u izreci presuda. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da je II-tuženik, 4. avgusta 1986. godine, upravljući svojim teretnim vozilom, uzrokovao saobraćajnu nezgodu, u kojoj su smrtno stradali J.K., suprug tužiteljice L.K. a otac tužitelja I.K., M.K., T.K., S.K., B.K., K.K., LJ.K., K.K.i M.K. Tom prilikom je, također smrtno stradao i M.K., suprug tužiteljice R.K. a otac tužitelja V.K., J.K. i M.K, dok je tužilac J.K.zadobio teške tjelesne povrede. Sud je nadalje utvrdio da je vozilo II-tuženog za štete prema trećim licima, bilo obavezno osigurano kod tadašnje ZOIL „SARAJEVO“ Filijala Banja Luka, na osnovu ugovora o osiguranju broj 4005483 za period 25. mart 1986. do 25. mart 1987. godine; da je apelant pravni sljednik osiguravajuće kuće za područje koje je pokrivala njena filijala Banja Luka, pa je tako i odgovoran za za štetu iz predmetnog udesa solidarno sa II-tuženikom. Obzirom da je II-tuženik isključivo odgovoran za prouzrokovani saobraćajni udes, zašto je oglašen krivim presudom Osnovnog suda u Gradišci pod brojem K-16 87 od 14. septembra 1987. godne, tužiteljima je dosuđna šteta u punim iznosima. Sud je tužiteljima dosudio materijanu štetu u vidu izgubljene dobiti-izdržavanja, po osnovu troškova sahrane bliskog srodnika, troškova podizanja nadgrobnog spomenika te tužiteljici L.K.i materijalnu štetu za uništeno vozilo, a nematerijlnu štetu svim tužiteljima po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica..
5. Okružni sud je presudom, broj 011-0-Gž-08-000258 od 16. maja 2008. godine, djelimično uvažio žalbu apelanta, ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem i odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete tužitelja J.P. i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je prvostepena presuda preinačena samo u pogledu početka dospjeća zateznih kamata na dosuđene iznose, tako da se ista računa počev od 7. decembra 2007. godine, kao dana donošenja prvostepene presude pa do isplate.U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je i po njegovoj ocjeni pravilno odlučio Osnovni sud u pogledu istaknutog prigovora pasivne legitimacije apelanta, zatim u pogledu prigovora podijeljene odgovornosti i prigovora zastarjelosti potraživanja zahtjeva za naknadu materijalne šete na ime izgubljenog izdržavanja. Nadalje je Okružni sud utvrdio da je Osnovni sud prilikom donošenja odluke o visini štete koju je dosudio tužiteljima, pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, obzirom na utvrđenje suda da su poginuli izdržavali svoje supruge i djecu, zbog čega im pripada pravo na isplatu po osnovu izgubljeno izdržavanja.
6. Vrhovni sud je presudom, broj 118-0Rev-09-000 088 od 8 jul 2009. godine odbio apelentovu reviziju kao neonovanu. U obrazloženju je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da nema osnova za primjenu odredbi o podijeljenoj odgovornosti za nastupjelu štetu. Takvo utvrđenje je rezultat ocjene izvedenih dokaza od strane nižestepenih sudova primjenom odredbe člana 8. ZPP-a. Obzirom da radi o utvrđenju pravno relevantne činjenice od koje zavisi primjena materijalnog prava to je revizija odbijena. Nadalje je Vrhovni sud naveo da je stav nižestepenih sudova suštinski i stav Vrhovnog suda koji je već ranije u svojim presudama (Rev-12/00, Rev-45/00 Rev-11/00 i Rev-19/00) i iznio.
7. Tužitelji su, 20. i 23. jula 2008. godine, Osnovnom sudu podnijeli prijedloge za izvršenje protiv apelanta, radi isplate dosuđene naknade, kamata i srazmjernih troškova spora. Postupajući po prijedlozima, Osnovni sud je donio rješenje, broj 071-0-I-08-016 720 od 5. augusta 2008. godine kojim je dozvolio izvršenje u iznosu od ukupno 34.000,00 KM na ime naknade štete sa zakonskim kamatama te na ime troškova postupka iznose od 18.525,68 KM i rješenje, broj 071-0-I-08-016 719 od 15. septembra 2008. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje u iznosu od ukupno 216.317,79 KM na ime naknade štete sa zakonskim kamatama te na ime troškova postupka iznose od 41.682,78 KM.
8. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovih prava iz čl. I/2. II/1, II/2 i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant je naveo da je pobijanim odlukama došlo do povrede člana 2. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 2. stav 3. tačka c) kao i čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U obrazloženju svojih tvrdnji, apelant u vrlo obimnoj apelaciji, prije svega, ističe da su presude sva tri suda nepravilne i nezakonite i da su istim povrijeđena njegova ustavna prava. Prilikom vođenja ovog postupka, prema navodima apelanta, počinjene su brojne povrede procesnog i materijalnog zakona. Apelant smatra da je Osnovni sud trebao utvrditi i doprinos nastanku nezgode od strane vozača kombija jer je građanska odgovornost šira od krivične a sve uzimajući u obzir da je prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke utvrđena šteta za sljednike poginulog K.J. trebala biti manja za 20% u smislu odredbe člana192.ZOO, jer je notorna činjenica da je brzina bila manja to bi i posljedice bile manje. Potom je, prema apelantovom tumačenju, pogrešno primijenjeno materijalno pravo kako u pogledu odgovornosti tako i u pogledu obaveze apelanta kao osiguravača da odgovara do visine sume osiguranja koja je važila na dan štetnog događaja 4. avgusta 1986. godine ili u krajnjem slučaju na dan zaključenja ugovora o obaveznom osiguranju prema Odluci SIV-a o minimalnim sumama osiguranja od odgovornosti. Sudovi su nepravilno utvrdili i visinu štete koju treba da plati apelant i pri tome su se pozivali na stavove koji nisu zakoniti jer utvrđuju nepravilno revalorizovanu sumu osiguranja retroaktivno. Apelant nadalje prigovara da su mu povrijeđena ljudska prava iz razloga što je sud proizvoljno primijenio «nepostojeće materijalno pravo, odredbe čl. 186., 897., 922., 940. i 941 ZOO i visine obaveze apelanta jer je to protivno tada važećem zakonu – propisu koji nije mogao biti retroaktivno izmijenjen». Nadalje, apelant ističe da su sve presude nezakonite i nerazumljive, proturječne i kontradiktorne jer ne sadrže argumentovane i odlučne činjenice u pogledu važeće sume osiguranja, momenta nastanka ugovora, načina utvrđenja sume osiguranja kao i načina utvrđenja izgubjene zarade za neke od tužitelja. Apelant potom elaborira zbog čega smatra da retroaktivno određivanje sume pokrića u konkretnom slučaju nije dozvoljeno te u apelaciji navodi primjere drugih odluka sudova, za koje iznosi stav da su drugačije riješili sličnu situaciju.
9. Apelant ističe da smatra da je stvarni iznos štete, odnosno obaveza apelanta iznos od 51.758,76 DM/KM sa zakonskom kamatom od dan presuđenja do isplate, a ne iznos koji je dosuđen osporenim presudama tj. iznos od 279.627,57 KM sa troškovima spora od 64.840,00 KM, uz kamate od približno 500.000,00 KM. Apelant ističe da je izvršni sud pazio na pravilnu primjenu materijalnog zakona, što je obavezan po službenoj dužnosti, rješenje u postupku izvršenja ne bi bilo doneseno iznad iznosa od 51.758,76 KM.
10. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da će pretrpiti ogromnu, nenadokandivu štetu. Naime, apelant ističe da, u situaciji kada je očigledno da odluke sudova koje su izvršene isprave nisu zakonite, te obzirom da je suđenje bilo nezakonito, za nastupjelu štetu bi bili ogovorni RS i Bosna i Hercegovina, koje nisu spriječile provođenje izvršenja, mada je dostavljenim dokazima od strane aplanta ukazano na različito suđenje u istim i sličnim pravnim situacijama. Apelant nadalje traži donošenje privremene mjerei iz razlog što bi, provođenjem izvršenja po presudama nastupila nenadokandiva šteta usljed nemogućnosti kasnijeg regresa. Obzirom da još uvijek, izvršenje nije povedeno, aplent traži hitno odlučivanje o njegovom zahtjevu. Također ističe da bi provođenjem izvršenja prije odluke o izjavljenoj aplaciji bi se prouzrokovala ogromna šteta, jer u slučaju usvajanja apelacije i isplate dosuđene naknade apelant ne bi mogao protivizvršenjem vratiti nezkonito skinuta novčana sredstava iznad 95.000,00 KM
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. U vezi sa postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 59/03) propisuje postupak izvršenja potraživanja utvrđenih presudama kao izvršnim ispravama na novčanom potraživanju ili potraživanju nenovčanih obaveza. Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP 464-04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne sudske odluke, nakon što su razlozi i činjenice na kojima je zasnovana ta odluka ispitani u postupku pred nadležnim sudskim instancama, u konkretnom slučaju pred tri suda, mora imati jasne, konkretne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
13. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 346/09 od 26. februara 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve razloge i dokaze zašto bi izvršenje po pravosnažmnim odlukama prouzrokovalo nenadokanadive štetne posljedice po njega. Također, uvažavajući kao nesporno da je prenos traženih novčanih sredstava sa aplenatovog računa na račun tražioca izvršenja, za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te koji, prema mišljenju apelanta imaju za posljedicu nezakonito izvršenje i prema navodima apelanta nemogućnost vraćanja prenesenih novčanih sredstava, nisu argumenti i dokazi koji prima facie ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.Apelant nije dao odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru.
16. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović