Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2750/09 (D. G.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2750/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2750/09, rješavajući zahtjev Dževada Greljo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dževada Greljo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Greljo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vogošće, koga zastupa Slavko Ašćerić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-09-000 013 od 23. juna 2009. godine i Presude Vrhovnog suda broj 118-

0-Kžž-09-000 001 od 26. februara 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne, odnosno izvršenje presude Vrhovnog suda od 23. juna 2009. godine.

2. Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 015-0-K-06-

000 007 od 20. oktobra 2008. godine kojom je apelanta oslobodio od optužbe da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) malodobne A.M. na način opisan u dispozitivu presude. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u spisu ne postoji niti jedan direktan dokaz da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, već se optužba bazira na indicijama. Okružni sud je istako da su iskazi saslušanih svjedoka ubjedljivi i objektivni, ali njihova sadržina ne pruža dovoljno osnova da se na pouzdan način utvrdi da je apelant počinio krivično djelo ubistva. Okružni sud je naveo da jedini objektivni dokaz u spisu obdukcioni zapisnik koji je uradio vještak Dr. Kuliš. Okružni sud je istakao da je na glavnom pretresu Dr. Kuliš potvrdio tezu odbrane da je priznanje o ubistvu apelant dao zbog primjene sile od strane pripadnika policije. Naime, u nalazu Dr. Kuliša navedene su povrede apelanta i vrijeme kada su nastale, te je Okružni sud zaključio da povrede apelanta nisu mogle nastati prilikom izvršenja krivičnog djela. Okružni sud je naveo da nije prihvatio negiranje apelanta da se taj dan sreo sa svjedocima Enesom Džolotom i Nusretom Poškovićem, kao i da nije imao kod sebe knjigu i svesku oštećene. Međutim, bez obzira na neuvjerljivo svjedočenje apelanta (koje je opovrgnuto izjavama drugih svjedoka) Okružni sud je zaključio da njegova krivica nije dovoljno dokazana, obrzirom da činjenice koje su „na štetu“ apelanta nisu sa sigurnošću utvrđene.

3. Protiv presude Okružnog suda Okružni tužilac u Trebinju je izjavio žalbu. Postupajući po žalbi Vrhovni sud je donio rješenje broj 018-0-Kž-08-000 224 od 22. januara 2009. godine kojim je ukinuo presudu Okružnog suda i odredio održavanje pretresa.

4. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Kžž-09-000 001 od 26. februara 2009. godine kojom je apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZ i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant 11. maja 1992. godine u selu Luka, Opština Gacko u prijepodnevnim časovima prišao malodobnoj A.M. koja se kretala u pravcu škole, oborio je na zemlju pritiskao objema rukama u predjelu vrata, kojom prilikom je oštećena zadobila tjelesne povrede u predjelu mišića vrata, krvarenje u desnom režnju štitnjače i krvarenje sluznice grkljana, pa je usljed gušenja nastupila smrt oštećene. Nakon toga apelant je ponio plastičnu kesu sa knjigom i sveskom oštećene, uputio se prema pravcu Gacka, pa kada je putem naišlo vozilo kojim je upravljao Nusret Pošković sa kojim je bio Enes Džolota apelant je odbacio kesu sa knjigom i sveskom oštećene, ušao u automobil i odvezao se do autobuskog stajališta prije skretanja u mjestu Bistrica, gdje je izašao iz vozila. Vrhovni sud je u presudi naveo da je prihvatio sve dokaze koje je proveo Okružni sud, ali je ocjenom svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo. Vrhovni sud je posebno naveo da je u situaciji, kao što je ova, kada nije bilo očevidaca događaja, kao i u nedostatku materijalnih dokaza sud cijenio iskaze svjedoka, kao i iskaz samog apelanta. Vrhovni sud je naveo da poricanje apelanta da se susreo sa svjedocima u stvari predstavlja odsustvo racionalnog objašnjenja kako su se knjiga i sveska oštećene našle kod apelanta baš na dan kada je ista nestala. Prema stavu Vrhovnog suda apelant je poricanjem susreta sa svjedocima konačan stav u odnosu da djelo za koje se tereti zasnivao na tezi “ako se nisam susreo sa svjedocima, onda oni nisu mogli vidjeti da sam bacio plastičnu kesu sa knjigom i sveskom oštećene“. Međutim, sud je istakao da su svjedoci naveli gdje su stvari bačene, te su iste pronađene na tom mjestu, pa je slijedom navedenog sud izveo jedini mogući zaključak - da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Osim toga, kao posredni dokaz sud je cijenio i izjavu majke oštećene koja je navela da joj je oštećena dva dana prije ubistva rekla da je apelant bacio kamen na njihovu kuću, te joj je prijetio da će je ubiti a kuću zapaliti. U vezi sa izkasom Milana Vukovića, (koji je radio kao kriminalistički inspektor u CJB Gacko 1992. godine) Vrhovni sud se izjasnio da prihvata iskaz ovog svjedoka samo u dijelu u kojem je saglasan sa iskazima svjedoka Nusreta Poškovića i Enesa Džolote, u vezi sa pronalaskom stvari oštećene, dok dio iskaza koji se odnosi na priznanje apelanta da je počinio krivično djelo i okolnosti pod kojima je ispitivan nije smatrao uvjerljivim. Vrhovni sud je naveo da se utvrđenja iz izreke presude zbog toga ne zasnivaju na dijelu iskaza ovog svjedoka koji se odnosi na ispitivanje apelanta.

5. Protiv presude Vrhovnog suda od 26. februara 2009. godine apelant je izjavio žalbu. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi donio presudu broj 118-0-Kžž-09-000 013 od 23. juna 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan navod žalbe da je došlo do povrede odredbi Zakona o krivičnom postupku, da su povrijeđena prava apelanta zagarantovana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud (za razliku od prvostepenog suda) pravilno i kritički cijenio iskaze svjedoka, koji su u bitnim detaljima bili saglasni. Ovi iskazi su potvrđeni materijalnim dokazima i iskazom svjedoka Ljiljane Simović (koja je bila sudija Osnovnog suda u Trebinju 1992. godine i vršila uviđaj) i vještaka sudske medicine. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud iskaze izložio po njihovom sadržaju, te ih je ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti tako da nije ostala sumnja u njihovu istinitost. Prema stavu Vrhovnog suda drugostepena presuda je dala razloge koje je u potpunosti prihvatio Vrhovni sud.

6. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo da se ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant se žali da je pretučen u policijskom pritvoru 1992. godine, da su od njega iznudili priznanje, te da se to priznanje nastalo torturom koristilo cijelo vrijeme u postupku, za podizanje optužnice i kao motiv za izvršenje krivičnog djela. Osim toga, iako je apelant cijelo vrijeme isticao ovu okolnost (maltretiranje u policijskom pritvoru) ništa nije poduzeto u smislu otkrivanja i kažnjavanja počinioca, a što je pozitivna obaveza države i što se može dovesti i vezu sa članom 6. Evropske konvencije. Nadalje, apelant navodi da je postupak proveden sa nizom nepravilnosti i nezakonitosti, od podizanja i potvrđivanja optužnice, prikupljanja dokaza, usvajanja žalbe tužioca i drugo. Apelant je naveo da je rezultat cjelokupnog postupka u kojem je došlo do povrede njegovih prava, rješenje Osnovnog suda Sarajevo kojim se upućuje na izdržavanje kazne od 15. septembra 2009. godine. Apelant traži da Ustavni sud spriječi izvršenje presude Vrhovnog suda, kako bi spriječio štetu koja bi mu nastala, jer je u pitanju je jedno od osnovnih prava, pravo na slobodu. Apelant navodi da je osnov za lišenje slobode presuda donijeta u nezakonitom postupku, što je suprotno članu II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 5. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora, kako bi bilo zaštićeno ovo temeljno ljudsko pravo dok se meritorno ne okonča postupak po apelaciji. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora i da ta osoba tvrdi da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

10. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2750/09 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio