Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/07 (F. O.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-708/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 708/07, rješavajući apelaciju Ferida Okića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Okića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-

490/04 od 5. decembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-89/01 od 14. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferid Okić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Kadrija Kolić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-490/04 od 5. decembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj K-89/01 od 14. novembra 2002. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj K-89/01 od 14. novembra 2002. godine apelant je, zajedno sa ostalih sedmero optuženih, oglašen krivim što je: «U prvoj polovini mjeseca novembra 2000. godine, Okić Ferid organizirao skupinu u svrhu pružanja pomoći kod otmice jednog člana obitelji Mandić, koju skupinu su sačinjavali Čović Pero zadužen za čuvanje otete osobe, Mustafić Ekrem i Hurić Džemil kao vozači i osobe zadužene za osiguranje prilikom prevoza otete osobe, Purić Midhat kao osoba zadužena za prijem novca, Jaranović Salem kao osoba zadužena za osiguranje smještaja otetog člana obitelji Mandić, nakon čega su nepoznate osobe dana 9. novembra 2000. godine oko 15.00 sati u Bijeljini u ul. Đure Daničića, ispred kućnog broja 2. iz zaustavljenog putničkog automobila marke 'Škoda Octavia' reg. br. 317-J-015, oteli Mandić Velimira odvezavši ga u vikend kuću vlasništvo Imamović Izeta iz Lukavca, koja se nalazi u mjestu Prokosovići Općina Lukavac, gdje ga je čuvao Čović Pero a potom je nepoznata osoba od obitelji Mandić za oslobađanje Mandić Velimira zahtjevala sumu od 3.000.000,00 DM, nakon čega su dana 18. novembra 2000. godine Mustafić Ekrem i Hurić Džemil svojim putničkim automobilima marke 'Mercedes 230-E' reg. br. 375-K-117 odnosno 'Merecedes 300D' reg. br. 967-E-946, postupajući po uputama Okić-Salihi Ferida, vršili i osiguravali prevoz otetog Mandić Velimira iz navedene vikend kuće u mjestu Prokosovići Općina Lukavac do Jablanice, gdje su istog smjestili u kuću vlasništvo Jaranović Salema u ul. Brokulje br. 55. gdje ga je čuvao Čović Pero, za koje vrijeme je nepoznata osoba održavala kontakt sa obitelji Mandić te ugovorila oslobađanje Mandić Velimira za sumu od 500.000,00 DM i u tu svrhu ugovorila sastanak sa predstavnikom obitelji Mandić u hotelu 'Holiday Inn' u Sarajevu za dan 28. novembar 2000. godine radi primopredaje novca, kojeg dana je Purić Midhat postupajući po uputama Okić-Salihi Ferida došao u sobu 121 hotela 'Holiday Inn', kojom prilikom je Purić Midhata osiguravao Džananović Denis, nakon čega je Purić Midhat, koji se nalazio u sobi broj 121 tog hotela, prebrojiviši novac javio nepoznatoj osobi da se Mandić Velimir, kojeg je po uputama Okić-Salihi Ferida Mustafić Ekrem svojim automobilom iz Jablanice dovezao do Tarčina a ovu vožnju je vozeći svoj automobil marke 'Mercedes' osiguravao Hurić Džemil, pusti na slobodu, tako da je nakon toga Mustafić Ekrem, na dogovorenom mjetu, kod benzinske pumpe «INA» u Tarčinu, oslobodio Mandić Velimira». Istom presudom utvrđeno da je apelant, na opisani način, počinio krivično djelo otmice iz člana 184. stav 1. u vezi sa članom 25. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.

3. Kantonalni sud je navedenu presudu donio na temelju dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Na glavnom pretresu saslušani su svi optuženi, koji su u prisustvu advokata dali svoju odbranu. Oštećeni Velimir Mandić nije mogao biti saslušan na glavnom pretresu, kao ni tokom istrage, iz razloga što je bio lošeg zdravstvenog stanja te je umro 19. decembra 2000. godine, nepun mjesec nakon oslobađanja. Međutim, na glavnom pretresu bio je saslušan Vladimir Špoljarić, istražni sudija Kantonalnog suda, koji je neposredno nakon otmice razgovarao sa oštećenim, ali zbog njegovih zdravstvenih prilika nije mogao uzeti formalnu izjavu. Na glavnom pretresu bio je saslušan Aleksandar Mandić, kome je oštećeni Velimir bio stric, a koji je takođe neposredno nakon oslobađanja kontaktirao sa oštećenim. Osim navedenih osoba saslušani su i svjedoci: Milada Okić-

Salihi, Hajrija Trakić, Ćamil Hrustemović, Nihad Mašić, Admir Ćosić, Faik Balić, Božo Petrović, Jagoda Mandić, Dobrinka Rakić i Mehmed Begić. Tokom glavnog pretresa izvršen je i uvid u prikazivanje audio i video materijala, koji je bio sačinjen od strane policije po naredbi istražnog sudije, a odnosio se na događaj - primopredaju novca od 28. novembra 2001. godine u hotelu «Holiday Inn», kada je bilo izvršeno hapšenje optuženih Mithata Hurića i Denisa Džananovića. Osim toga, izvršen je i uvid u zapisnik o pokazivanju lica mjesta Vladimira Mandića od 29. novembra 2000. godine, kao i uvid u ostalu brojnu dokumentaciju (fotodokumentacija lica mjesta, potvrde o oduzimanju predmeta, zapisnici o uviđaju, PTT listinzi i sl.).

4. Vrhovni sud je, presudom broj Kž-490/04 od 5. decembra 2006. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu, osim u dijelu pravne kvalifikacije predmetnog krivičnog djela u kom dijelu je presuda Kantonalnog suda bila preinačena, tako da je predmetno krivično dijelo pravno kvalificirano kao krivično djelo otmice u pomaganju iz člana 180. stav 1. u vezi sa članom 33. KZ FBiH. Ispitujući žalbu apelanta, Vrhovni sud je naglasio kako smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povreda procesnog zakona odnosno da nije narušen subjektivni identitet optužnice, te da iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelant optužena osoba (Okić-Salihi Ferid) a ne neka druga osoba, kao i da je nadzor i tehničko snimanje događaja u hotelskoj sobi vršeno na osnovu naredbe istražnog sudije, pri čemu prilikom vršenja tog nadzora i snimanja nije bilo odstupanja od naredbe istražnog sudije. Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je s tim u vezi došlo do pogrešne primjene krivičnog zakona. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud detaljno analizirao dokaze koje je izveo Kantonalni sud tokom prvostepenog postupka, te da je došao do istih zaključaka kao i taj sud tj. da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to opisano u dispozitivu presude Kantonalnog suda.

5. U apelaciji apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povrede prava na pravično suđenje, tačnije člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) istog člana (jednakost u postupanju - pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe), apelant vidi u odbijanju suda da kao svjedoka pozove Momčila Mandića brata oštećenog Velimira Mandića, te neuvažavanju prezentiranih dokaza: izjava Momčila Mandića od 28. avgusta 2006. godine i transkript intervjua Momčila Mandića u emisiji Centralni dnevnik NTV Hayat sastavljen 1. oktobra 2006. godine. Apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio načelo prezumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, obzirom da je zapisnik sa sjednice Vrhovnog suda datiran od 12. decembra 2006. godine, dok je presuda Vrhovnog suda broj Kž-490/04 datirana od 5. decembra 2006. godine, zbog čega apelant smatra da je osuđen ranije tj. da je presuda napisana prije sjednice vijeća Vrhovnog suda. Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku apelant vidi u tome što je lišen slobode 8. decembra 2001. godine, a postupak je pravomoćno okončan tek 8. januara 2007. godine kada je apelantu uručena presuda Vrhovnog suda, uz naglasak da je apelant na odluku o žalbi čekao od 13. marta 2003. godine do 8. januara 2007. godine. S tim u vezi apelant traži da mu se zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku isplati iznos nematerijalne štete od 2.000 KM kao i 615 KM na ime troškova sastavljanja apelacije od strane punomoćnika.

6. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana te da osporenim presudama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naglašeno je da su osporene presude donijete i na temelju iskaza samih optuženih, ali i na temelju brojnih drugih dokaza koji su svestrano cijenjeni, što je vidljivo iz obrazloženja predmetnih presuda. Vrhovni sud je napomenuo da vrijeme trajanja predmetnog žalbenog postupka nije prelazilo uobičajeno vrijeme trajanja žalbenih postupaka za predmete ovakve složenosti. Pored navedenog, vrijeme trajanja predmetnog žalbenog postupka bilo je uvjetovano i neodazivanjem pojedinih optuženih, kao i njihovih branitelja, na zakazane javne sjednice, te korištenjem međunarodne pravne pomoći da se uruče sudski pozivi svim optuženim, budući da su neki od njih napustili teritoriju Bosne i Hercegovine. U vezi različitih datuma sa zapisnika sa sjednice vijeća i presude broj Kž-490/04, Vrhovni sud je naglasio da se radi o najobičnijoj štamparskoj grešci te da je nesporna činjenica da je navedena presuda donesena na sjednici vijeća 12. decembra 2006. godine.

7. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo pozvali su se na razloge iz osporenih presuda, te su predložili da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana obzirom da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U pogledu navoda apelanta da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) istog člana zbog toga što je sud odbio da pozove Momčila Mandića u svojstvu svjedoka, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje se izričito zahtijeva (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 637/04 od 22. jula 2005. godine, stav 23., objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 40/06),. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je na glavnom pretresu, održanom 22. avgusta 2001. godine, Kantonalni sud dao obrazloženje zašto odbija pozvati navedenog svjedoka naglasivši: «...da ne postoji nikakva vjerovatnoća da bi se isti pojavio pred ovim sudom da bi to dovelo do odugovlačenja ovog postupka a osim toga iskaz ovog svjedoka ne bi mogao uticati na utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom postupku...». Po mišljenju Ustavnog suda obrazloženje Kantonalnog suda, kojim se odbija prijedlog apelanta da se pozove navedeni svjedok, nije dato proizvoljno i isto je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te stoga apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije, zbog toga što u konkretnom slučaju nije udovoljeno njegovom prijedlogu da se navedena osoba pozove kao svjedok.

11. U vezi navoda apelanta da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz razloga što Vrhovni sud nije na odgovarajući način cijenio, odnosno nije izveo predložene dokaze (izjava Momčila Mandića od 28. avgusta 2006. godine te transkript njegovog intervjua od 1. oktobra 2006. godine), Ustavni sud naglašava da je za poštivanje standarda prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije bitno da je apelant imao priliku da predloži izvođenje dokaza za koje smatra da bi mu mogli koristiti, što je on i uradio u konkretnom slučaju predlažući izvođenje navedenih dokaza. Što se tiče daljeg izvođenja odnosno ocjene takvih dokaza, Ustavni sud naglašava da, kao što je prethodno rečeno u više odluka ovog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo na izvođenje predloženih dokaza pred sudom. Ustvari, sud treba da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 620/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 25., objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 80/05).

12. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda vidljivo da je apelant imao i koristio mogućnost da predloži izvođenje navedenih dokaza, ali da je Vrhovni sud ocijenio da njihovo izvođenje nije potrebno u konkretnom slučaju, obzirom da iz kompletnog obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je postojalo sasvim dovoljno dokaza na temelju kojih se mogla donijeti odluka o odgovornosti apelanta za predmetno krivično djelo koje mu se optužnicom stavljalo na teret. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se iz navedenih razloga u konkretnom slučaju poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije

13. Ustavni sud je mišljenja kako se navodi apelanta da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog postojanja različitih datuma na zapisniku sa sjednice drugostepenog vijeća te na osporenoj presudi Vrhovnog suda ne mogu dovesti u vezi niti sa jednim od standarda prava na pravično suđenje propisanim članom 6. Evropske konvencije, pa niti sa pravom na prezumpciju nevinosti iz stava 2. navedenog člana. Kako apelant navodno kršenje ovog prava nije ničim drugim argumentovao, osim što je naveo se u drugostepenoj presudi Vrhovnog suda ne nalazi isti datum kao na zapisniku sa sjednice drugostepenog vijeća koje je odlučivalo o žalbi apelanta, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na prezumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Ustavni sud smatra kako apelant nije dao validne dokaze koji bi prima facie ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, Ustavni sud smatra kako se navodi apelanta da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u ovom slučaju ne mogu ispitivati samo na temelju apelantovog navođenja datuma u okviru kojih je okončan predmetni krivični postupak, odnosno u okviru kojih datuma je donijeta drugostepena presuda o žalbi apelanta. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa apelacije očigledno proizlazi da se radi o složenom predmetu, obzirom da je osmero lica optuženo za izvršenje predmetnog krivičnog djela, a da je oštećeni, koji je ujedno bio i glavni svjedok, umro prije početka suđenja bez davanja iskaza na okolnosti sopstvene otmice. Stoga, ovaj sud je mišljenja da je kod postojanja ovakvih okolnosti apelant svoje navode morao potkrijepiti uvjerljivijim dokazima, osim prostog navođenja vremena u kome su okončane pojedine faze ovog krivičnog postupka. Osim toga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni odgovor Vrhovnog suda koji je dat na navode apelanta da je u konkretnom slučaju došlo do povrde prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Vrhovni sud je naglasio da se radi o složenom predmetu, te da se optuženi i njihovi branitelji nisu odazivali na zakazanu javnu raspravu, kao i da su bili primorani na traženje međunarodne pravne pomoći zbog toga što su određeni optuženi u međuvremenu napustili teritoriju Bosne i Hercegovine. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da u konkretnom slučaju tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-708/07 (F. O.) | Sudska praksa | Aktio