Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-527/07 (M. J.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 7
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 11
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-527/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 527/07, rješavajući apelaciju Mladenka Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladenka Jovanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1377/05 od 17. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-1589/02 od 8. februara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladenko Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mladenka Bratić advokat iz Zenice, podnio je 6. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1377/05 od 17. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1589/02 od 8. februara 2005. godine.
2. Na osnovu odluke o dodjeli stana na korištenje broj 13/02-07-16/86 od 24. aprila 1986. godine, te rješenja broj 13-02-372-39/86 od 29. maja 1986. godine apelant je uselio u jednosoban stan koji se nalazi u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana u kojem je živio sve do 1994. godine, kada je isti napustio zbog ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini.
3. Rješenjem prvostepenog organa uprave Općine Zenica broj 03-372-3755/98 od 31. oktobra 2002. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, uz obrazloženje da se apelant ne može smatrati nosiocem stanarskog prava jer nema zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana. Navedeno rješenje prvostepenog organa uprave potvrđeno je rješenjem drugostepenog organa uprave ZE-DO kantona broj 1-23-2365/99 od 19. januara 2004. godine. Protiv rješenja drugostepenog organa uprave apelant nije vodio upravni spor.
4. Apelant je 22. novembra 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu u kojoj je predložio da sud utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu kao i pravo na otkup stana, te da se Općina Zenica obaveže na predaju u posjed predmetnog stana a da se Željezara Zenica, kao vlasnik predmetnog stana, obaveže da sa apelantom zaključi ugovor o otkupu stana. Općinski sud je presudom broj P-1589/02 od 8. februara 2005. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj Gž-502/05 od 15. septembra 2005. godine usvojio žalbu apelanta te preinačio prvostepenu presudu, na način da je usvojio tužbeni zahtjev. Naime, Kantonalni sud smatrao je osnovanim tužbeni zahtjev apelanta u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, čije odredbe člana 1. stav 1. u relevantnom dijelu propisuju da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Kantonalni sud je naglasio da je Općinski sud bio dužan da član 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89 te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) tumači u skladu sa apelantovim ustavnim pravom na dom, tj. da status apelanta izjednači sa statusom nosioca stanarskog prava te da presudom utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu.
5. Vrhovni sud je presudom broj Rev-1377/05 od 17. oktobra 2006. godine uvažio revizije tuženih, te preinačio presudu Kantonalnog suda na način da je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda.
6. Iz obrazloženja presuda Vrhovnog i Općinskog suda proizlazi da je o apelantovom pravu na povrat u posjed predmetnog stana pravomoćno odlučeno od strane nadležnog organa uprave prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine F BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) na način da je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan, a protiv takvih odluka organa uprave apelant nije vodio upravni spor. S tim u vezi, naglašeno je da postojanje pravomoćnog rješenja, kao upravnog akta, znači da takvo rješenje proizvodi svoje pravne učinke te vezuje parnični sud u pogledu zahtjeva apelanta usmjerenog na predaju u posjed predmetnog stana. U parničnom postupku sudovi nemaju nadležnost da ispituju konačne i pravomoćne upravne akte donesene u upravom postupku, te stoga nije moguće ni udovoljiti dijelu tužbenog zahtjeva kojim apelant traži predaju u posjed predmetnog stana. Dalje, naglašeno da je nesporna činjenica da apelant nije imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, niti rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, u smislu odredaba čl. 11. i 28. Zakona o stambenim odnosima,te stoga nije mogao dokazati da je prije 6. decembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Obzirom da nije dokazao da je stekao stanarsko pravo, neosnovan je i zahtjev apelanta usmjeren na utvrđenje prava na otkup stana u smislu odredaba čl. 7. i
8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01).
7. U apelaciji apelant se poziva na povredu prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da ga niko nije obavijestio o mogućnosti zaključenja ugovora o korištenju stana niti ga je pozvao na zaključenje istog, pa do ovakvog položaja nije došlo krivicom apelanta. Osim prava na dom, apelant se poziva i na pravo izbjeglica da se vrate u svoje domove iz člana 1. stav 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima, iz kojih se može zaključiti da isti povredu prava na dom vidi u netačno utvrđenom činjeničnom stanu i pogrešnoj primjeni prava u pogledu njegovih mogućnosti da ranije zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Vrhovnog i Općinskog suda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primjenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije
12. Obzirom na odluku u pogledu kršenja prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje navoda o kršenju prava iz člana 1. stav 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović