Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-68/07 (S. Č.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u privatni život
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Utvrđivanje/osporavanje očinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-68/07

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 68/07, rješavajući apelaciju Seada Čizmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Čizmića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-205/05 od 9.

oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P:

474/od 15. oktobra 2004. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Čizmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 5. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 474/03 od 15. oktobra 2004. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, kao i učesnika u postupku S. M. i A. M. (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 23. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud i tužioci nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 6. aprila 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj P: 474/03 od 15. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine, u ponovnom parničnom postupku je utvrđeno da je tuženi apelant prirodni otac mldb. S. M., kojeg je 8. aprila 1999. godine rodila majka A. M. u Bihaću. Dalje je, također, u izreci prvostepene presude utvrđeno da se činjenica iz stava 1. ove presude ima, po sili zakona, upisati u matičnu knjigu rođenih. Prvostepenom presudom apelant je obavezan da na ime izdržavanja svog djeteta, mldb. S. M., mjesečno doprinosi po 80,00 KM, počevši od 9. juna 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili dok ova presuda ne bude izmijenjena ili ukinuta. Sud je utvrdio da će obavezu izdržavanja apelant izvršavati tako da će dospjele obroke platiti odjednom u roku od 30 dana po pravosnažnosti prvostepene presude na ruke drugotužiteljice, majke mldb. prvotužioca A. M., sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec za koji apelant dođe u docnju.

7. U obrazloženjima navedenih presuda redovni sudovi su naveli da je apelant imao nesporne seksualne odnose sa tužiteljicom u periodu od kraja maja 1998. godine do tri i po mjeseca prije rođenja mldb. prvotužioca. Apelant, istina, nije osporavao činjenicu da je bio u vezi sa drugotužiteljicom sve do momenta dok se ona nije porodila, niti je sporio da je bio u vanbračnoj zajednici oko mjesec dana i da je u tom periodu sa njom imao intimne odnose. U prisutnosti apelanta i njegove sestre drugotužiteljica je izvršila test trudnoće koji je bio pozitivan. Prema nalazu i mišljenju Zavoda za transfuziologiju Sarajevo od 6. novembra 2001. godine, analizom krvnogrupnih sistema prema metodi Ssmoller, apelant nije isključen iz očinstva sa vjerovatnoćom od 55%. U toku postupka apelant je i sâm potvrdio da je bio u vezi sa drugotužiteljicom, da je sa njom imao seksualne odnose, da je znao za njenu trudnoću i da je drugotužiteljicu vodio na pregled ultrazvukom.

8. Općinski sud je, u smislu člana 106. stav 2. Porodičnog zakona BiH («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89), donio svoju presudu na osnovu provedenih dokaza, uključujući iskaze parničnih stranaka, te nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju Sarajevo o analizi krvnih grupa. Posebno, navedeni Zavod je utvrdio da analiza krvnogrupnih sistema stranaka, zatim, analiza antigena sistema HLA pokazuje da se tuženi ne isključuje iz očinstva, a analiza prema metodi Ssmoller ukazuje da je vjerovatnoća od 55% za utvrđivanje očinstva «indiferentna na pozitivnu odluku». Obaveza izdržavanja mldb. djeteta je ustanovljena prema članu 251. Porodičnog zakona BiH, a na osnovu imovinskih prilika stranaka, radnog i drugog statusa i sl.

IV.Apelacija a)Navodi iz zahtjeva

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Apelant navodi da su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalne propise, jer je njegovo očinstvo nad malodobnim prvotužiocem, navodno, utvrđeno na osnovu pretpostavki. U apelaciji on navodi da sa tužiteljicom nije imao seksualne odnose u vrijeme kritičnog perioda trudnoće, da je u toku postupka izgubljen njegov dnevnik u kojem je detaljno zapisivao događaje iz svog života i na osnovu koga bi se mogli utvrditi svi detalji veze sa tužiteljicom. Apelant navodi da su dokazi koje je sud izveo i na kojima su presude i zasnovane kontradiktorni, te da osporene presude nisu zasnovane na relevantnim dokazima, nego na neprovjerenim indicijama. Prvostepenom presudom, kako navodi apelant, nisu navedeni materijalni propisi na kojim se odluka zasniva. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer je u drugostepenoj presudi navedeno da apelant nije ni u žalbi predložio dokazivanje vještačenjem DNK. On navodi da je tokom cijelog postupka «bio spreman podvrgnuti se metodi analize DNK», ali je drugotužiteljica «omela utvrđivanje ove činjenice», a apelant se odazvao svakom pozivu suda, pa i vještačenju putem analize krvi. Apelant navodi da tužioci nisu dokazali nesporno očinstvo djeteta iako je na tužiocima obaveza da dokažu ono što tvrde, a izostalo je i obavezno učešće organa starateljstva. Apelant kvalificira činjenicu da je otac djeteta kao «proizvoljno utvrđenom», smatrajući da analiza krvi nije pouzdan metod za to. Ni sâm moment začeća nije precizno utvrđen, niti je sud angažirao vještaka da se ta činjenica utvrdi, a na šta je sud bio obavezan. Time što je određeno izdržavanje za mldb. S. M. apelant smatra da je primjena pozitivnih propisa bila proizvoljna, uključujući kako materijalne, tako i procesne zakone, što je dovelo i do povrede prava na apelantovu imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je potvrdio prvostepenu presudu, žalbu tuženog odbio nakon što je ispitao sve žalbene razloge, kako one koje je tuženi naveo, tako i one na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga, ovaj sud, povodom navoda iz apelacije koji veoma iscrpno dokazuju njenu neosnovanost, nema drugih argumenata osim onih koji su dati u obrazloženju osporene presude, zaključuje se u odgovoru na apelaciju.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

13. Porodični zakon («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi: Član 134.

Postupak u sporovima za utvrđivanje, odnosno osporavanje očinstva i materinstva pokreće se tužbom.

Stranke u sporu za utvrđivanje očinstva su lica čije se očinstvo utvrđuje, dijete i majka djeteta.

Član 136.

Stranke koje podnose tužbu radi utvrđivanja, odnosno osporavanja očinstva, odnosno protiv kojih je upravljen tužbeni zahtjev jedinstveni su suparničari.

Član 137.

Ako dijete i roditelj koji po zakonu zastupa dijete zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u parnici. [...] Član 138.

U postupku u sporovima radi utvrđivanja, odnosno osporavanja očinstva ili materinstva isključena je javnost.

U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva ne može se donijeti presuda zbog izostanka, niti na osnovu priznanja.

Član 141.

U postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjenjivat će se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 259. stav 2.

Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Kantonalnog suda broj Gž-205/05 od 9. oktobra 2006. godine apelant je primio 9. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. S obzirom na to da se u konkretnom predmetu utvrđivanja očinstva radi o apelantovim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv, pa će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o kršenju ovog prava.

21. Osnovno pitanje koje pokreće apelacija jeste da li je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kad je apelanta proglasio ocem mldb. S. M i kada ga je obavezao na izdržavanje djeteta i plaćanje parničnih troškova postupka. Apelant smatra da činjenice koje je utvrdio sud, kao i saslušani svjedoci, provedeni dokazi i nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju krvi iz Sarajeva nisu dovoljan dokaz da je on otac djeteta. Neprovođenje analize DNK, smatra apelant, ključni je propust suda koji je doveo do pogrešnih i nezakonitih sudskih odluka. U tako delikatnoj i osjetljivoj materiji kao što je utvrđivanje očinstva ne može se vjerovati iskazima svjedoka, pa ni drugim dokaznim sredstvima, koji nisu mogli posvjedočiti o kakvoj prirodi odnosa apelanta i tužiteljice se radi, niti na osnovu tih dokaza zasnivati odluku o očinstvu bez analize DNK krvi.

22. Nesporna je činjenica da se analiza DNK ubraja u jednu od najsigurnijih metoda i pravnih dokaza za utvrđivanje očinstva kada se to pitanje postavi sudskim organima. Kao najpouzdaniji način utvrđivanja očinstva treba uvijek nastojati da se ona provede. Po rođenju mldb. prvotužioca tuženi apelant nije želio priznati da je njegov otac zbog čega je drugotužiteljica i podnijela tužbu za utvrđivanje očinstva. Iz dokumentacije spisa i osporenih presuda proizlazi da sud nije tražio od apelanta da se podvrgne analizi DNK, niti je on to predlagao, pa je Općinski sud, u smislu člana 106. stav 2. Porodičnog zakona BiH, donio svoju presudu na osnovu provedenih dokaza, koji su uključivali iskaze parničnih stranaka, te nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju Sarajevo o analizi krvnih grupa. U prvostepenoj presudi (strana 3. pasus 2) se kaže da je apelant, osporavajući valjanost dotad izvedenih dokaza, naveo da «postoje sigurnije metode vještačenja kojima je tuženik [...] spreman da se podvrgne, mada smatra da ga sud nije mogao natjerati da se podvrgne toj metodologiji, a to je vještačenje DNK». Tuženi apelant, dakle, nije ni predlagao da se izvede drugo medicinsko vještačenje, niti provođenje drugih dokaza u tom smislu. Pritom, tuženi samo konstatira «da postoje sigurnije metode vještačenja DNK», odnosno ustanove koje ovakvu vrstu vještačenja obavljaju sa vjerovatnoćom od 99%, iako tuženi apelant smatra da ga sud nije ni mogao natjerati da se podvrgne toj metodi. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da takav dokaz ne bi mogao biti proveden bez aktivnog angažiranja apelanta, koji izvođenje takvog dokaza nije ni žalbom predložio, a ni sâm sud nije od njega to tražio.

23. Prema članu 8. Zakona o parničnom postupku FBiH, sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, procjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Niti odredbe Zakona o parničnom postupku, niti odredbe Porodičnog zakona BiH ne obavezuju sud da u postupku utvrđivanja očinstva provodi dokaz ispitivanja DNK očeve krvi, da bi se taj postupak smatrao neophodnim uvjetom za zakonitost i pravilnost sudske odluke o utvrđivanju očinstva. Istina, sud treba uvijek da nastoji da, uz ostale dokaze, provede i ovaj zbog njegove dokazne snage i uvjerljivosti. Ali, neprovođenje ovog dokaza ne dovodi, u principu, do nezakonitosti odluke o utvrđivanju očinstva. Stav Evropskog suda za ljudska prava, također, jeste da u postupku utvrđivanja očinstva od nacionalnog zakonodavstva i zakonskih rješenja u njima zavisi koji će se dokazi provoditi i koje činjenice utvrđivati. Ako obaveza utvrđivanja testa DNK nije kao takva predviđena u nacionalnom zakonodavstvu, taj test nije obavezno ni provoditi u svakom slučaju, što ne sprečava države da u svojim porodičnim zakonodavstvima ustanove takvu obavezu.

24. Tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Mikulić protiv Hrvatske, u kojoj se upravo razmatra pitanje provođenja testa DNK radi utvrđivanja očinstva, izričito se kaže: «Sud s tim u vezi primjećuje kako prema domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se H. P. prisilio da poštuje naredbu prvostepenog suda da se izvrši testiranje DNK. Ne postoji niti bilo kakva direktna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivanja. Istina je, međutim, da sudovi u građanskom postupku, prema članu 8. Zakona o parničnom postupku, moraju donijeti presudu prema svom vlastitom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. U tom pogledu sudovi su slobodni da donose zaključke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica» (vidi, Mikulić protiv Hrvatske, zahtjev broj 5317/99 od 7. februara 2002. godine, stav 61). Osim toga, propisima o porodičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, slično kao i u nekim drugim zemljama, nije predviđena obaveza da se provodi analiza DNK krvi radi utvrđivanja očinstva, niti, s druge strane, obavezna mjera da se lice za koje se sumnja da je otac djeteta, kad ono izbjegava očitovanje na sudu, privodi, niti je izbjegavanje te obaveze predviđeno kao krivično djelo ili kao sudska mjera osiguranja prisustva stranke.

25. Dalje, u pogledu primjene materijalnog prava redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava tim prije što su odlučne činjenice i dokazi na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke brižljivo ocijenjeni i jasno obrazloženi. To tim prije što su sudovi u delikatnom predmetu kakvo je utvrđivanje očinstva primijenili dokazni postupak koji je uključivao sva ostala raspoloživa dokazna sredstva koja im Porodični zakon i Zakon o parničnom postupku omogućuju da dođu do potpune istine. Sudovi i ne spore da je apelant učestvovao u postupku i predlagao izvođenje dokaza, ali konačna odluka o spornom predmetu uzima u obzir sve činjenice koje je sud utvrđivao i sve dokaze koje je provodio, pa i one koje je predlagao apelant. Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi na osnovu kojih su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ocijenjeni i pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, uz jasno i detaljno obrazloženje i da su na tako utvrđeno činjenično stanje, bez proizvoljnosti, sudovi primijenili važeće materijalno-pravne propise. U članu 141. Porodičnog zakona se izričito navodi da će se u postupku za utvrđivanje i osporavanje očinstva ili materinstva primjenjivati odredbe o parničnom postupku, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Primjena principa parničnog postupka zahtijeva da se sud kreće u okviru tužbenog zahtjeva stranaka, pa apelantovim navodima da nije provedeno vještačenje DNA u konkretnom slučaju, u situaciji kad Porodični zakon koji je primijenjen nije propisao takvu obavezu, ne dovodi, prema mišljenju Ustavnog suda, do povrede prava na pravično suđenje.

26. Apelant naročito prigovara da su sudovi morali voditi postupak prema odredbama novog Porodičnog zakona («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/05 i 41/05). Međutim, članom 384. stav 2. novog Porodičnog zakona je utvrđeno da će se «postupak po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima u predmetima u kojima nije odlučeno do dana stupanja na snagu ovog Zakona završiti prema odredbama ranijeg zakona». Nema naznaka niti je apelant predočio dokaze da je redovni sud postupao drugačije od navedenih zakonskih odredaba, jer je sud konkretni postupak vodio i okončao prema odredbama Porodičnog zakona BiH. Dalje, u vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na izdržavanje, a suprotno principima parničnog postupka u kojima sud ostaje u okvirima tužbenog zahtjeva, sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djeteta kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac djeteta, kako i nalaže član 259. stav 2. Porodičnog zakona BiH, pa su apelantovi navodi u tom pravcu paušalni. Dalje, ako dijete i roditelj zajedno podnose tužbu za utvrđivanje očinstva, onda organ starateljstva može djetetu postaviti posebnog staratelja ako između djeteta i roditelja u toj parnici postoje suprotni interesi, što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa su apelantovi navodi u tom smislu, također, paušalni.

27. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije ne može zaključiti da su u predmetnom parničnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminirajuća. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje samo zato što su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalne propise na način suprotan od apelantovog interesa ispoljenog tokom postupka.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života

29. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

30. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana ovim članom. Navedeno pravo je eksplicitno propisano članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Član 8. stav 2. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti, prema značenju termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćim ili međunarodnim zakonima, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo «neophodna mjera u demokratskom društvu» i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li su odluke javnih vlasti, odnosno sudske presude kojim je utvrđivano očinstvo imale legitiman cilj, da li su predstavljale mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu i da li su proporcionalne tom cilju.

31. U pogledu postupka za utvrđivanje očinstva, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u više navrata utvrdio da se takvi postupci ubrajaju u domašaj člana 8. Evropske konvencije (vidi, naprimjer, presude u predmetu Rasmussen protiv Danske od 28. novembra 1984, serija A broj 87, str. 13, stav 33, i Keegan protiv Irske od 26. maja 1994, serija A broj 290, str. 18, stav 45). U vezi s time, pojam «porodičnog života» iz člana 8. Evropske konvencije nije isključivo ograničen na odnose koji se zasnivaju na braku, već može obuhvatiti i druge de facto «porodične veze» kad je u dovoljnoj mjeri prisutna stalnost u odnosima (vidi, naprimjer, presudu u predmetu Kroon i ostali protiv Holandije od 27. oktobra 1994, serija A broj 297-C, str. 55-56, stav 30). Ovaj predmet se razlikuje od spomenutih predmeta za utvrđivanje očinstva po tome što nije uspostavljena nikakva porodična veza između majke i djeteta, s jedne strane, i djetetovog oca, s druge strane. Međutim, kako je ranije navedeno, član 8. Evropske konvencije ne štiti samo «porodični», već i «privatni» život.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prvo, mora utvrditi da li se presuda kojom se utvrđuje da je apelant otac mldb. djeteta i utvrđuje obaveza izdržavanja djeteta, kako je to utvrđeno u sudskom postupku, može smatrati miješanjem u apelantovu privatnu sferu u okviru značenja iz člana 8. stav

2. Evropske konvencije, te da li osporene odluke redovnih sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života i da li je to miješanje opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.

33. Poštivanje privatnog života zahtijeva da svako bude u mogućnosti da utvrdi pojedinosti o svom identitetu kao pojedinačnom ljudskom biću, te da je pravo pojedinca na takve informacije važno zbog implikacija koje takvi podaci mogu imati na njegovu ili njenu ličnost (vidi presudu u predmetu Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstava od 7. jula 1989, serija A broj 159, str. 16, stav 39). U ovom predmetu učesnici u postupku su majka i vanbračno dijete koji u sudskom postupku nastoje utvrditi ko je biološki otac djeteta. Postupak za utvrđivanje očinstva ima cilj da odredi pravni odnos sa apelantom utvrđivanjem biološke istine. Dakle, postoji direktna veza između utvrđivanja očinstva i apelantovog privatnog života, pa se činjenično stanje predmeta, stoga, ubraja u domašaj člana 8. Evropske konvencije.

34. Iz navedenog se može zaključiti da činjenica da je utvrđeno da je apelant otac djeteta jeste miješanje u njegov privatni život, ali je to miješanje bilo zakonito, predstavljalo je «nužnu mjeru u demokratskom društvu» i proporcionalno je cilju koji se želi postići. Najzad, prilikom odlučivanja o zahtjevu za utvrđivanje očinstva sudovi treba da uzmu u obzir osnovni princip interesa djeteta. Ustavni sud nalazi da je postojećim parničnim postupkom uspostavljena pravična ravnoteža između prava majke i djeteta, kao učesnika u postupku, da se bez nepotrebnog odugovlačenja otkloni njena neizvjesnost u pogledu ličnog identiteta i prava navodnog oca djeteta. S druge strane, osporenim presudama je izvršeno miješanje u apelantov privatni život na način da je ono bilo u skladu sa zakonom, u javnom interesu i da je bilo proporcionalno apelantovim zaštićenim pravima na privatni život, s jedne, i javnom interesu kao neophodnoj mjeri u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih, s druge strane.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode koji se odnose na pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na zabranu diskriminacije, pravo na zabranu zloupotrebe prava i, konačno, pravo na imovinu.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima u kojima je utvrđivano očinstvo, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.

38. Kršenje prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koje se tiče postupka utvrđivanja očinstva ne postoji kada je taj postupak proveden na osnovu zakona, koji je jasan i javno objavljen, kada je ono u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti između javnog interesa u demokratskom društvu i apelantovog prava na privatan život.

39 Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-68/07 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio