Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/07 (A. K.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1075/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1075/07, rješavajući apelaciju Anđelke Koncul, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđelke Koncul podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000014 od 19. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-52/05 od 16. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2420/03 od 27. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđelka Koncul (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokt iz Tuzle, podnijela je 11. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000014 od 19. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-52/05 od 16. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2420/03 od 27. oktobra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2420/03 od 27. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-52/05 od 16. septembra 2005. godine, utvrđeno je slijedeće: stavom I izreke presude po tužbenom zahtjevu JZU «Dom zdravlja» Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) usvojen je otkaz ugovora broj 1989/83 od 22. decembra 1983. godine o korištenju stana koji se nalazi u Tuzli, Sjenjak F ulica XV maja 2, stan broj 40 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između apelantice i Osnovne zajednice stanovanja Tuzla, kao pravnog prednika SP «Tuzlastan» d.o.o. Tuzla; stavom II izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila: 1) da se utvrdi da je apelantica vlastitim finansiranjem postala vlasnik sa dijelom od 1/3 predmetnog stana, što je tužilac-protivtuženi dužan priznati i trpjeti da se u evidenciji SP «Tuzlastan» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetuženi), odnosno KPU Općinskog suda, apelantica upiše kao vlasnik istog sa dijelom od 1/3; 2) da se utvrdi da je nezakonito rješenje tužioca-protivtuženog broj 1-

1383-1/96 od 21. decembra 1999. godine o dodjeli predmetnog stana na korištenje Vesni Jahić (u daljnjem tekstu: drugotužena) i da se isto poništava; 3) da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana broj 17/00 od 17. januara 2000. godine zaključen između drugotužene, kao nosioca stanarskog prava i trećetuženog, kao organizacije koja gazduje stambenim fondom na predmetnom stanu; 4) da se naloži drugotuženoj da iseli iz predmetnog stana i isti preda slobodan od ljudi i stvari apelantici u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da se tuženi solidarno obavežu apelantici naknaditi troškove postupka, u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da nije sporno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu od 1984. godine, kada joj je stan dodijeljen na korištenje od strane tužioca-protivtuženog, te da je apelantica predmetni stan napustila 28. februara 1994. godine, kada je otišla u Beograd, a da je taj stan nastavio koristiti njen suprug Tomislav Koncul, kao član porodičnog domaćinstva, sve do svoje smrti 7. oktobra 1998. godine. Općinski sud je dalje naveo da apelantica nije nastavila koristiti predmetni stan nakon smrti svog muža, niti je podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnim organima u zakonom predviđenim rokovima.

4. Općinski sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, utvrdio da je osnovan zahtjev tužioca-protivtuženog da se apelantici otkaže ugovor o korištenju predmetnog stana, jer su za to ispunjeni uslovi iz člana 47. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list Republike BiH» br. 14/84, 12/87, 36/89, 2/93, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99), kojim je propisano da se otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može dati kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno sa njim stanovali prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od 6 mjeseci. Općinski sud je utvrdio da se apelantica u spornom periodu nije nalazila na liječenju takve vrste koje bi opravdalo njeno odsustvo iz predmetnog stana u dužem periodu, kao i da nisu osnovani navodi apelantice da nije mogla nastaviti koristiti predmetni stan i zbog brige o svojoj bolesnoj majci kojoj je bila neophodna tuđa pomoć i njega, jer to ne proizlazi ni iz priložene medicinske dokumentacije. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 47. stav 1. tačka 2. Zakona o stambenim odnosima, kojim je propisano da se nosiocu stanarskog prava neće otkazati ugovor o korištenju stana ako ga neprekidno ne koristi duže od 6 mjeseci, samo ako se nosilac stanarskog prava nalazi na liječenju, ali ne i majka nosioca stanarskog prava kao u konkretnom slučaju, koja pored toga nije bila ni član porodičnog domaćinstva apelantice.

5. Takođe, Općinski sud je smatrao nesnovanim i navod apelantice da nije mogla nastaviti sa korištenjem predmetnog stana iz razloga što je bila onemogućena u tome od drugotužene koja je uselila u predmetni stan, kao i od tužioca-protivtuženog koji je rješenjem drugotuženoj dodijelio predmetni stan. Općinski sud je obrazložio da sve da su i tačni ovi navodi apelantice, to je nije sprječavalo da kod nadležnog organa, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima, pokrene postupak i traži iseljenje drugotužene, kao lica koje koristi njen stan, te da na taj način kao nosilac stanarskog prava, ostvari zaštitu svojih prava i iskaže želju da nastavi koristiti predmetni stan.

6. Općinski sud je utvrdio da su neosnovani navodi apelantice da joj se ne može otkazati ugovor o korištenju predmetnog stana zbog toga što je ona podnijela zahtjev za otkup stana 27. maja 2002. godine, zbog čega smatra da se o otkazu ne može odlučivati dok se ne odluči o njenom zahtjevu za otkup istog. Općinski sud je dalje naveo da je odredbom člana 46.(a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» broj 27/97 do 54/04) propisano da se, po prispjeću pismenog zahtjeva za otkup stana u skladu sa čl. 7., 8., 8.(a) i 8.(b) navedenog zakona, odredbe člana 44. stav 1(6) i čl. 47. i 49. Zakona o stambenim odnosima suspendiraju dok se ne zaključi kupoprodajni ugovor. Odredbom člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano je da se zahtjevi za otkup stana mogu podnijeti u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, a članom 8.(a) predviđeno je da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine ali nakon vraćanja stana u posjed najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja ove odredbe u «Službenim novinama FBiH».

7. Općinski sud je zaključio da iz relevantnih zakonskih odredaba Zakona o o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jasno proizlazi da se odredbe Zakona o stambenim odnosima, kojima su propisani uslovi pod kojima se može dati otkaz ugovora o korištenju stana, suspendiraju u situaciji kada nosilac stanarskog prava, koji je u zakonom propisanom roku podnio zahtjev za otkup stana, ima valjan pravni osnov kojim dokazuje to svojstvo ili kada mu je stan, kao nosiocu stanarskog prava, vraćen u posjed u postupku kod nadležnog organa. Općinski sud je dalje naveo da apelantica ničim nije dokazala da je preduzela bilo koju radnju u cilju vođenja postupka za vraćanje predmenog stana u posjed prije podnošenja tužbe u ovom postupku, niti u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03), niti u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Nasuprot tome, tužilac-protivtuženi pokrenuo je postupak za otkaz ugovor o korištenju predmetnog stana apelantici po isteku roka od 6 mjeseci od kada su ona i članovi njenog porodičnog domaćinstva prestali koristiti predmetni stan, pa samo formalno podnesen zahtjev za otkup stana, bez valjanog pravnog osnova, ne može biti smetnja da se apelantici otkaže ugovor o korištenju stana, niti se u konkretnom slučaju, može primijeniti odredba člana 46.(a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

8. Općinski sud je ocijenio neosnovanim protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona postala vlasnik na predmetnom stanu sa dijelom 1/3 na ime vlastitog finansiranja predmetnog stana. Naime, Općinski sud je naveo da nije sporno da je apelantica, u cilju zamjene stanova izvršene između tužioca-protivtuženog i Fonda za sanaciju posljedica i ublažavanja uzroka slijeganja zemljišta u gradu Tuzla zbog eksploatacije slanog ležišta, uplatila sredstva u iznosu od tadašnjih 169. 520,00 YU dinara, radi rješavanja svog stambenog pitanja, odnosno dodjele predmetnog stana. Međutim, kako je dalje smatrao Općinski sud, ulaganjem tih sredstava apelantica nije postala suvlasnik na predmetnom stanu, jer je apelantica predmetni stan koristila kao nosilac stanarskog prava, što znači da je ona na predmetnom stanu stekla samo svojstvo nosioca stanarskog prava u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima koji je tada bio na snazi, a ne i pravo suvlasništva.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, kada bi se čak i uzelo da apelantica ima svojstvo raseljenog lica, njen zahtjev za poništenje rješenja tužioca-protivtuženog o dodjeli predmetnog stana drugotuženoj i utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana zaključenog između njih, te za iseljenje drugotužene iz stana i predaju istog apelantici ne bi se mogao prihvatiti osnovanim zbog propusta apelantice da do 4. oktobra 1999. godine podnese zahtjev za povrat stana. Ovaj propust, prema noveliranoj odredbi člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» broj 27/99) u vezi sa članom 18. b) istog Zakona, ima za posljedicu prestanak stanarskog prava. Kantonalni sud je smatrao da u konkretnoj situaciji ni primjena odredbe člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, na koju se žalba poziva, ne bi dovela do konačnog uspjeha apelantice u ovoj pravnoj stvari.

10. Kantonalni sud je dalje naveo da na drugačije odlučivanje ne može biti od utjecaja ni pozivanje žalbe na podneseni zahtjev apelantice za otkup predmetnog stana, niti se s tim u vezi može prihvatiti osnovanim pozivanje žalbe i na odredbu člana 46.(a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer je prvostepeni sud, kod činjenice da je takav zahtjev apelantica podnijela tek 27. maja 2002. godine, pravilno cijenio i ovu okolnost, te u tom pogledu dao valjane razloge. Kantonalni sud je ocijenio da ne stoji žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odbio prijedlog apelantice za provođenje dokaza vještačenja po vještacima finansijske i građevinske struke radi utvrđenja vrijednosti udjela apelantice u zajedničkom finansiranju predmetnog stana, jer se obzirom na izneseno i po ocjeni ovog suda provođenje tih dokaza pokazalo suvišnim.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000014 od 19. decembra 2006. godine, odbijena je revizija apelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, pri činjeničnom utvrđenju da apelantica nije duže od 6 mjeseci koristila stan, da razlozi nekorištenja nisu opravdani, da nema osnova za primjenu člana 46.(a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravilan zaključak nižestepenih sudova da su se stekli zakonski uslovi za otkaz ugovora o korištenju stana. Vrhovni sud je dalje naveo da su sudovi, s obzirom na nespornu činjenicu da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat stana u zakonskom roku, tj. do 4. oktobra 1999.godine (suprug joj umro 7. oktobra 1998. godine), niti na bilo koji način pokazala namjeru da nastavi koristiti predmetni stan, pravilno zaključili da je njoj po sili zakona prestalo stanarsko pravo, pa stoga nema ni osnova za pozivanje na član 83.a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima.

12. Vrhovni sud je također ocijenio da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da apelantica nije postala ni suvlasnik na predmetnom stanu, iako je nesporno d je uplatila lična sredstva u iznosu od 169.520,00 YU dinara, jer ona nije mogla steći pravo vlasništva ili suvlasništva na predmetnom stanu ni prema Zakonu o stambenim odnosima, ni prema Pravilniku o dodjeli stanova tužioca-protivtuženog, koji propisi su važili u vrijeme kada je uplata izvršena. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantica suvlasništvo nije stekla ni u skladu sa Zakonom o susvojini na stanovima («Službeni list RBiH» broj 26/89, koji je stupio na snagu nakon što je izvršila uplatu i uselila u stan), zato što prema činjeničnom utvrđenju visina sredstava koje je uplatila ne predstavlja vrijednost 1/10 (jedne desetine) predmetnog stana. Naime,u članu 3. ovog Zakona propisano je da se susvojina na stanu stiče ako visina uloženih sredstava predstavlja najmanje jednu desetinu vrijednosti stana. Iz dopisa Fonda za sanaciju posljedica i ublažavanje uzroka slijeganja zemljišta u gradu Tuzla od 6. februara 1984. godine koji se nalazi u spisu proizlazi da je vrijednost predmetnog stana iznosila 2.006.735,00 tadašnjih YU dinara iz čega slijedi da iznos od 169.520,00 tadašnjih YU dinara koji je apelantica uplatila ne predstavlja 1/10 vrijednosti stana. Konačno, Kantonalni sud je naveo da ni Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije predviđena mogućnost da se po osnovu uloženih sredstava stekne suvlasništvo na stanu već se prema odredbi člana 16. stav 1. tog zakona uložena sredstva mogu uzeti u obzir samo kod utvrđivanja otkupne cijene stana.

13. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali da je tokom postupka bila onemogućena u raspravljanju u pogledu prvog dijela protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje njenog doprinosa u nabavci stana u odnosu na vrijednost stana u smislu Zakona o susvojini na stanovima, jer je tokom postupka predlagala na te okolnosti vještake finansijske i građevinske struke, koji je odbijen, tako da ona nije mogla svoj tužbeni zahtjev dokazati. Apelantica navodi da se ne mogu prihvatiti formulacije nižestepenih sudova da je bila bez interesa za povratak u predmetni stan, s obzirom da je odmah nakon smrti njenog muža u isti useljena drugotužena. Po mišljenju apelantice sudovi su trebali primijeniti čl. 46.(a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko prava, jer je u vrijeme odlučivanja o otkazu po zahtjevu tužioca-protivtuženog postojao zahtjev apelantice za otkup predmetnog stana koji je podnesen u zakonskom roku. Takođe, apelantica smatra da su sudovi trebali primijeniti član 83a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima. Apelantica ističe da su nižestepeni sudovi pored nepotpunog i pogrešnog utvrđenja bitnih činjenica za pravilno utvrđenje na štetu apelantice pogrešno primijenili materijalno pravo i time učinili povrede koje osporene odluke čine, po mišljenju apelantice neodrživim.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud primjećuje da su u postupku pred prvostepenim sudom, utvrđene relevantne činjence od značaja za donošenje konačne odluke o usvajanju otkaza ugovora o korištenju predmetnog stana u smislu člana 47. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi sa članom 46a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ustavni sud zapaža da je apelantica navode koje je istakla u apelaciji već isticala u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom i u postupku revizije pred Vrhovnim sudom, o kojima su ovi sudovi odlučivali i dali detaljna obrazloženja u svojim odlukama. U odnosu na navode apelantice da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer sud nije prihvatio njen prijedlog da se u pogledu utvrđivanja njenog suvlasničkog dijela na predmetnom stanu izvedu dokazi vještačenjem po vještacima građevinske i finansijske struke, Ustavni sud naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo na izvođenje predloženih dokaza pred sudom, već da redovni sud treba da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 620/04 od 13. septembra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 80/05, stav 25.). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoju odluku kojom su odbili izvođenje predloženog dokaza dali detaljno i argumentovano obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili zbog čega nije bilo moguće udovoljiti protivtužbenom zahjtevu apelantice, odnosno zašto je usvojen tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog, a ta obrazloženja Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 16. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. U vezi s navodima o kršenju prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čana. 8. Evropske konvencije i člana 1. Protkola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju., Ustavni sud zapaža da apelanticini navodi u vezi sa ovim pravima korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/07 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio