Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1194/07 (Đ. G.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1194/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1194/07, rješavajući apelaciju Đorđa Gurovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Gurovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-
000 282 od 21. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Gurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 21. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 282 od 21. februara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-138/05 od 12. maja 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i naloženo Nedeljku Raduloviću (u daljnjem tekstu: tuženi) da ukloni plastični šaht koji je napravio na svojoj nekretnini preciznije označenoj u izreci presude, na cijevi za navodnjavanje koja je vlasništvo apelanta, sve prema skici lica mjesta vještaka geometra od 16. januara 2006. godine koja čini sastavni dio ove presude. Tuženom je takođe naloženo da spoji navedenu cijev koju je presjekao i da se uzdrži od bilo kakvog budućeg uznemiravanja apelanta u dovođenju i korištenju vode za navodnjavanje, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz tužbe kao i iskaza saslušanog apelanta proizlazi da je njegov pravni prednik kao i sam apelant više od 20 godina koristio predmetnu azbestnu cijev za navodnjavanje koja, preko parcela tuženog, vodi do parcele apelanta radi navodnjavanja. Osnovni sud je smatrao da je očigledno da apelant želi dokazati da mu pripada pravo služnosti, jer je služnost stekao neprekidnim korištenjem duže od 20 godina, a da se niko od vlasnika nekretnina preko kojih ispod zemlje prolazi ta cijev nije protivio. Takođe je očigledno, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, da apelant traži zaštitu tako stečene služnosti, odnosno uz istovremeno isticanje da tuženom ne pripada služnost korištenja te azbestne cijevi za navodnjavanje, ni po zakonu, a niti je između parničnih stranaka postojao takav dogovor. Po mišljenju Osnovnog suda apelant je prethodno trebao tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje da tuženom ne pripada pravo stvarne služnosti, posljedicom čega bi mu se naložilo da izvrši radnje pobliže opisane u izreci presude, odnosno ukloni plastični šaht.
4. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka jasno proizlazi, a što nije sporio ni sam tuženi niti je na te okolnosti predlagao dokaze, da je pravni prednik apelanta duže od 20 godina koristio azbestnu cijev za navodnjavanje, pa je onda apelant kao pravni sljednik stekao stvarnu služnost dosjelošću u smislu člana 54. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Prema navedenoj odredbi stvarna služnost se stiče dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Prema članu 51. navedenog zakona stvarna služnost se zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa i dosjelošću. Tuženi ni na jedan od navedenih načina nije stekao pravo stvarne služnosti, pa mu dakle onda isto i ne pripada, što je sud prethodno raspravio. Da je apelant tražio takvo utvrđenje, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, posljedica istog bi bila da se nalaže tuženom da dovede stanje kakvo je bilo prije 8. maja 2005. godine, dakle da ukloni plastičnu cijev - šaht, na cijevi za navodnjavanje vlasništvo apelanta i spoji cijev za navodnjavanje na mjestu gdje ju je presjekao. Iz tog razloga je udovoljeno tužbenom zahtjevu kako je postavljen.
5. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 282 od 21. februara 2007. godine usvojena je žalba tuženog i presuda Osnovnog suda broj P-138/05 od 12. maja 2006. godine je preinačena tako što se odbija tužbeni zahtjev apelanta, kako je preciziran u prvostepenoj presudi.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da nije pravilan pravni stav izražen u prvostepenoj presudi. Obrazlažući presudu naveo je da je tuženi u odgovoru na tužbu i tokom postupka zahtijevao da sud vrati tužbu apelantu na uređenje na način da apelant jasno opredijeli da li je riječ o tužbi zbog smetanja posjeda prava služnosti u smislu člana 70. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, jer postoje elementi koji ukazuju da je ovo tužba zbog smetanja posjeda. Međutim, po mišljenju Okružnog suda apelant se istovremeno pozvao na odredbu člana 57. navedenog zakona, iz čega se može zaključiti da je riječ o tzv. negatornoj tužbi i gdje pored toga apelant traži donošenje presude, a ne rješenja, iz čega je Okružni sud zaključio da nije riječ o smetanju posjeda.
7. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke, iz čega je zaključio da je žalbeni razlog tuženog o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovan. Iz stanja spisa, kako je dalje utvrdio Okružni sud, proizlazi da je apelant postavio spornu cijev od vodonatopnog kanala preko nekretnine tuženog, a u korist svoje parcele. Obzirom da se apelant snabdijava vodom iz vodonatopnog kanala koji je u ovom slučaju javno dobro, adekvatno tome i samo korištenje vode smatra se javnim dobrom, radi čega apelant svojim tužbenim zahtjevom, kako je zaključio Okružni sud ne može zahtijevati od tuženog odricanje od korištenja javnog dobra, to jeste korištenja vode iz vodonatopnog kanala.
8. Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelant od prednika tuženog dobio dozvolu tj. da je uz njegovu saglasnost postavio spornu azbestnu cijev preko nekretnine tuženog, a u korist svoje nekretnine. Apelant je duži niz godina, preko 20 godina, koristio ovu cijev za navodnjavanje. Okružni sud je pošao od odredbe člana 57. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, prema kojoj ako se vlasnik povlasnog dobra neosnovano sprječava ili ometa u vršenju stvarne služnosti on može tužbom zahtijevati da to sprječavanje ili ometanje prestane. Okružni sud je smatrao da iz navedenog proizlazi da vlasnik povlasnog dobra može zahtijevati suzdržavanje od strane tuženog, a ne i činidbu kako je to prvostepeni sud zaključio.
9. Po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelant dosjelošću, na osnovu člana 54. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, ostvarivao služnost u vrijeme od 20 godina, a da se tome vlasnik poslužnog dobra nije protivio. Međutim prema stanju spisa u kome se nalazi zemljišno-knjižni izvadak za nekretninu tuženog vidno je da ista služnost nije evidentirana u zemljišnim knjigama. Okružni sud je smatrao da se prvostepeni sud nije osvrtao na činjenice koje proizlaze iz spisa – da je tuženi stekao nekretninu na zakonit način od ranijeg vlasnika uz prezentaciju zemljišno-knjižnog izvatka, a obzirom da je cijev bila ukopana u zemlji i iz tog razloga tuženom postojanje služnosti na toj nekretnini nije moglo biti poznato. Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o služnosti stečenoj dosjelošću koja nije upisana u javnu knjigu, a treće lice tj. tuženi je u međuvremenu stekao pravo vlasništva na poslužnom dobru uzdajući se u princip publiciteta javnih knjiga. Na osnovu navedenog, po mišljenju Okružnog suda novi vlasnik tj. tuženi je stekao poslužno dobro u dobroj vjeri, bona fide. Obzirom na navedeno, Okružni sud je smatrao da «servitutni uzukapient» neće moći i prema njemu steći stvarnu služnost bez njegovog pristanka, a eventualni naknadni sporazum i upis služnosti u javnu knjigu bi tek tada imao konstitutivni karakter. Iz tog razloga, po zaključku Okružnog suda žalba tuženog je osnovana.
10. Okružni sud je također naveo da je iz stanja spisa vidljivo da tuženi nije onemogućio apelanta u vršenju služnosti korištenja vode iz vodonatopnog kanala azbestnom cijevi koja vodi preko nekretnine tuženog u korist apelanta. Tuženi je, u namjeri dobrog domaćina, iskoristio mogućnost korištenja vode iz vodonatopnog kanala koji je javno dobro na način da je dovodnu cijev na svojoj parceli, gdje nije upisana služnost u zemljišnim knjigama, presjekao i na tom dijelu napravio šaht. Time je tuženi omogućio sebi dovod vode, istovremeno ne sprječavajući apelanta da i on koristi vodu. Prvostepeni sud, po mišljenju Okružnog suda nije pravilno cijenio prilike koje vladaju na spornim parcelama u vezi korištenja vode iz vodonatopnog kanala. Nesporno je da se korisnici vode iz vodonatopnog kanala koriste redom koji oni dogovore. Dakle iz činjeničnog stanja u spisu proizlazi da tuženi, praveći šaht na presječenoj cijevi, nije onemogućio korištenje vode apelantu pa je iz tog razloga, kako je smatrao Okružni sud, njegov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan .
11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Osporena presuda, po navodima apelanta, rezultat je paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivnih pravnih propisa. Apelant ističe da je predmetnu služnost stekao na zakonit način, kako pristankom prednika tuženog, tako i prisatnkom svih vlasnika susjednih parcela, zatim da je predmetna cijev njegova imovina na kojoj je tuženi na silu napravio šaht, te da se osporenom presudom daje legitimnost nasilnom ponašanju tuženog. Apelant je dalje naveo da je Okružni sud zanemario utvrđenu činjenicu da kada tuženi u isto vrijeme koristi vodu smanjuje dotok vode kroz predmetnu cijev do apelantove parcele, pa apelantu treba mnogo više vremena za navodnjavanje. Apelant smatra da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom, pogrešno primijenjena pravna norma čime je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno i detaljno obrazložio zbog čega nije bilo pravilno udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanta kako ga je on postavio, a to obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentuje kršenje prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 14. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović