Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1109/07 (U. D.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1109/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1109/07, rješavajući apelaciju Uzeira Durakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uzeira Durakovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 236 od 25. januara 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-267/05 od 16. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Uzeir Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnio je 14. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 236 od 25. januara 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-267/05 od 16. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-37/04-B od 31. decembra 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i obavezana "Elektrodistribucija" Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade totalne štete na porodičnoj stambenoj zgradi, preciznije označenoj u izreci presude, isplati iznos od 43.589,00 KM, te na ime naknade totalne štete na pokretnim stvarima iznos od 8.543,00 KM, odnosno ukupan iznos od 52.132,00 KM sa kamatama i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza utvrdio da je na predmetnom objektu apelanta, 28. novembra 2003. godine, došlo do požara u kome je u potpunosti izgorio prvi sprat objekta kao i pokretne stvari u njemu. Na taj način je apelantu nastala šteta koja je od strane relevantnih vještaka procijenjena kao totalna. Odgovornost tužene Općinski sud je zasnovao na djelatnosti kojom se ova bavi, a koja se u smislu odredaba čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) smatra opasnom djelatnošću, pa je primjenom pomenutih odredaba ZOO, te primjenom člana 177. istog Zakona, a u vezi sa čl. 122., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obavezao tuženu da apelantu naknadi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 52.132,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

4. Općinski sud je, pored toga, utvrdio da je tužena prema odredbama člana 39. stav 1. Opštih uslova za isporuku električne energije ("Službene novine FBIH" broj 35/99, u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) bila dužna da kontroliše da li su instalacije u objektu apelanta projektovane i izvedene prema postojećim propisima. Budući da tužena nije vršila održavanje instalacija u skladu sa odredbama Opštih uslova, te bez obzira na okolnost što je do požara došlo od unutrašnjeg dijela priključka, Općinski sud je smatrao da postoji odgovornost tužene, jer ona nije vršila kontrolu ispravnosti istih. Radi potpune i pravilne ocjene nalaza vještaka elektro struke te, s tim u vezi, i radi razjašnjenja pitanja postojanja odgovornosti tužene za nastalu štetu apelanta, a u svrhu pravilne primjene materijalno-pravnih odredaba ovaj sud je izvršio uvid u nalaz sudskog vještaka elektro struke. Općinski sud je utvrdio da prema nalazu navedenog vještaka proizlazi da se osnovni uzrok požara nalazio u električnim instalacijama ili potrošačima. Pri tome, sud je istakao da se vještak nije mogao izjasniti na kom dijelu instalacija je došlo do požara, s tim da se prema deformacijama štendera opredijelio da je do požara došlo iz unutrašnjeg dijela objekta, za što bi bio odgovoran kupac električne energije tj. u konkretnom slučaju apelant.

5. Kantonalni sud je proveo raspravu pred drugostepenim vijećem, pa je presudom broj GŽ.267/05 od 16. decembra 2005. godine, žalba tužene uvažena, a prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 173. ZOO propisano da se za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Članom 174. stav 1. ZOO propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se njome bavi. Članom 177. stav 2. istog Zakona propisano je da se imalac stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Imajući u vidu ove odredbe, Kantonalni sud je smatrao da je pravilan stav prvostepenog suda da je tužena ta koja treba da dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, čije posljedice tužena nije mogla izbjeći ili otkloniti. Medutim, osnov za oslobođanje odgovornosti tužene za nastalu štetu apelantu, prema mišljenju Kantonalnog suda, nalazi se u odredbama čl. 36. i 39. Opštih uslova. Članom 36. Opštih uslova regulisano je da «priključci i instalacije moraju biti izvedeni po tehničkim propisima i uslovima iz elektroenergetske saglasnosti i moraju se održavati u ispravnom stanju». Članom 39. pomenutih uslova u st. 1. i 2. propisano je da je kupac dužan brinuti se za održavanje unutrašnjeg priključka, instalacija i trošila, te da odgovara za ispravnost instalacija i trošila kao i za štete, koje prouzrokuje njihova neispravnost, na postrojenjima isporučioca i drugih kupaca. Stoga suprotno uvjerenju prvostepenog suda, zasnovanom između ostalog i na odredbi člana 39. stav 4. i člana 41. Opštih uslova, Kantonalni sud je smatrao da se pomenute odredbe odnose na održavanje unutrašnjeg priključka, a ne instalacija i trošila, na kojima je i prema utvrđenju prvostepenog suda, a i ovog suda, došlo do požara na objektu apelanta.

7. Nezadovoljan drugostepenom presudom, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je, presudom broj 070-0-Rev-06-000236 od 25. januara 2007. godine, reviziju odbio kao neosnovanu.

8. Vrhovni sud u obrazloženju presude je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je na objektu apelanta došlo do požara u kome je u potpunosti izgorio prvi sprat objekta i pokretne stvari u njemu, na koji način je apelantu nastala šteta, koju je vještak procijenio kao totalnu. Presuda drugostepenog suda je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud je smatrao da su neosnovani revizioni prigovori apelanta da je nalaz vještaka elektro struke kontradiktoran. Vrhovni sud je obrazložio da je nejasnoće datog nalaza otklonio drugostepeni sud na raspravi održanoj 21. decembra 2005. godine na kojoj se vještak izjasnio da su uzrok požara na kući apelanta bile neispravne električne instalacije i električni potrošači. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da se ovakav prigovor odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojeg se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). Kod ovakvog stanja stvari drugostepeni sud je, kako je zaključio Vrhovni sud, pravilnom primjenom odredbi čl. 173., 174. stav 1. i člana 177. stav

2. ZOO, te čl. 36. i 39. stav 1. Opštih uslova odbio zahtjev apelanta za naknadu štete. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i revizioni prigovor da Opšti uslovi na osnovu kojih je donesena drugostepena presuda nisu objavljeni, jer su isti objavljeni u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/99 i bili su na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da, bez obzira što je on u smislu člana 39. stav 1. Opštih uslova dužan brinuti se o održavanju električnih instalacija, tužena ne može izbjeći odgovornost jer je obavezna da vrši kontrolu da li su električne instalacije u objektu projektovane i izvedene po postojećim propisima i da li se održavaju tako da ne stvaraju smetnje ne samo kod isporuke već i kod korištenja električne energije na što upućuju odredbe člana 39. stav 4, te član 41. Opštih uslova. Apelant smatra da se Opšti uslovi u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti jer su nevažeći. Naveo je da je članom 121. Opštih uslova propisano da isti stupaju na snagu u roku od osam dana nakon objavljivanja u «Službenim novinama Federacije BiH», uz prethodno dobijenu saglasnost organa Federacije BiH. Po mišljenju apelanta navedena saglasnost organa Federacije BiH je sastavni dio Opštih uslova i morala je biti objavljena u «Službenim novinama Federacije BiH», a budući da nije objavljena apelant smatra da Opšti uslovi nisu stupili na pravnu snagu, niti se mogu primjenjivati.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložili zbog čega nije bilo moguće udovoljiti tužbenom zahjtevu apelanta, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, niti na bilo koji način argumentuje kršenje prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 12. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1109/07 (U. D.) | Sudska praksa | Aktio