Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1373/07 (G. V.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1373/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1373/07, rješavajući apelaciju Gorana Vujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Vujanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
130/05 od 27. februara 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Ž-463/03 od 3. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj Rs-2/03 od 10. septembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Vujanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banja Luke, podnio je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-130/05 od 27. februara 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-463/03 od 3. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-2/03 od 10. septembra 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-2/03 od 10. septembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Ž-463/03 od 3. decembra 2004. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta kojom je tražio da sud poništi kao nezakonitu odluku Zdravstvene ustanove „Dom zdravlja“ Novi Grad (u daljnjem tekstu: tužena) o otkazu ugovora o radu apelanta broj 01-914/02 od 31. decembra 2002. godine, da se naloži tuženoj da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove specijaliste fizijatra reumatologa, te da mu isplati naknadu na ime neisplećenih plata i drugih primanja, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan i zahtjev apelanta da mu tužena isplati naknadu za nematerijalnu štetu u iznosu od 15.000,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužena u dva navrata, pismenim upozorenjima od 22. decembra 2000. godine i 17. decembra 2002. godine, upozorila apelanta da se pridržava radnog vremena, da ne kasni na posao, niti da izlazi sa radnog mjesta bez odobrenja nadležnog rukovodioca, te da će u protivnom apelantu tužena otkazati ugovor o radu u skladu sa članom 91. stav 3. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/02, 40/00 i 47/02). Dalje je navedeno da je apelant nakon 3 dana od posljednjeg upozorenja tužene samovoljno napustio svoje radno mjesto i pored usmenog upozorenja direktora tužene da mu se ne dozvoljava napuštanje radnog mjesta. Osnovni sud je istakao da je nesporno utvrđeno da je direktor tužene, 23. decembra 2002. godine, pokrenuo disciplinski postupak protiv apelanta u kojem je apelant dao pismenu izjavu u pogledu samog događaja i u kojem su uzete izjave od ostalih svjedoka. Osnovni sud je zaključio da je tužena, prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelanta, zakonito postupala i da je, u skladu sa Pravilnikom o radu, prije raskida ugovora o radu sa apelantom omogućila apelantu da bude saslušan i da se razmotri mišljenje sindikata. Osnovni sud je također utvrdio da je apelant bio pismeno upozoren u skladu sa odredbama Pravilnika koji nije u suprotnosti sa Zakonom o radu. Osnovni sud je smatrao da je tužena pravilno zaključila da su se ponašanjem apelanta stekli elementi teže povrede radnih odnosa, što je rezultiralo pokretanjem disciplinskog postupka i otkazom ugovora o radu apelanta.
4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da su žalbeni navodi apelanta neosnovani i da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da sadrži valjane razloge o ključnim činjenicama u ovoj pravnoj stvari. Također, u obrazloženju je istaknuto da ne stoji prigovor apelanta da je prvostepeni sud svjedoke saslušao površno i da je izostao stav sindikata. Okružni sud je zaključio da su se ponavljanjem ponašanja apelanta stekli elementi teže povrede radnih odnosa iz člana 93. stav 3. Zakona o radu, te da je apelant pismeno upozoren da će se ako ponovi isti ili drugi propust takvo ponašanje smatrati težom povredom radnih odnosa zbog koje će mu tužena dati otkaz ugovora o radu..
5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-130/05 od 27. februara 2007. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 3. decembra 2004. godine. U obrazloženju je Vrhovni sud naveo da prihvata stavove nižestepenih sudova da je odluka tužene o otkazu ugovora o radu apelanta zakonita, jer su u svojim presudama iznijeli valjane razloge koji su u skladu sa provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, a koje je kao pravilne usvojio i ovaj sud. S tim u vezi, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanta da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava na štetu apelanta.
6. Apelant je naveo da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (opšta zabrana diskriminacije). Apelant je naveo da u toku parničnog postupka suđenje nije bilo objektivno, te da «nije bilo bazirano na činjenicama i dokazima, što je sve dovelo do tolerisanja diskriminacije nastale od strane poslodavca prema apelantu». Također, apelant navodi da je poslodavac prekršio odredbe čl. 114. i 115. Zakona o radu kojim je propisano da je poslodavac dužan da razmotri mišljenje sindikata, a koje je u konkretnom slučaju bilo na strani apelanta Prema odredbi člana 115. stav 3. Zakona o radu eksplicitno je poslodavac obavezan da dokaže postojanje razloga za otkaz, čega u konkretnom slučaju, po mišljenju apelanta, nema. Također je naveo, da ne spori da je određene dane iz opravdanih razloga kasnio desetak minuta na posao ili izlazio za vrijeme radnog vremena, baš kao i direktor i ostali zaposleni, ali da je za to imao dozvolu svojih nadređenih. S toga, po mišljenju apelanta nije postojala prethodna povreda radne dužnosti, a pismeno upozorenje je u suprotnosti sa Zakonom o radu. Apelant je dalje istakao da je izgubio radni odnos kao ljekar specijalista koji uspješno liječi stotine pacijenata, samo zbog toga što je u Komori doktora RS tražio zaštitu svojih osnovnih ljudskih prava, jer je poslodavac pokušavao na razne načine više godina da mu da otkaz. Pored toga, na raspravi pred Okružnim sudom zakonski zastupnik tužene izjavio je da bi dozvolio predmetni odlazak u Banjaluku, ali da ga apelant nije pitao za dozvolu. Po mišljenju apelanta, ovom izjavom zastupnik prihvata da je odlazak opravdan, ali apelant ostaje bez posla i egzistencije samo zato što nije pitao direktora, «što je frapantno», kako zaključuje apelant.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, niti na bilo koji način argumentuje kršenje prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović