Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1490/07 (B. L.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
- Dioba
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1490/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1490/07, rješavajući apelaciju Bogdana Lopara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Lopara podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-
Gž-06-000 217 od 30. marta 2007. godine i rješenja Općinskog suda Travnik broj R-174/04 od 10. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Lopar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Travnika, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 217 od 30. marta 2007. godine i rješenja Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-
174/04 od 10. augusta 2005. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj R-174/04 od 10. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 217 od 30. marta 2007. godine, određena je fizička dioba suvlasničkih nekretnina razvedenih bračnih drugova – apelanta i Lucije Lopar (u daljnjem tekstu: protupredlagateljica), koje se sastoje od kuće, garaže, ostave, dvorišta i njive, pobliže određenih u izreci rješenja, sve sa dijelom ½ kako je određeno pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P-36/00 od 24. aprila 2001. godine, tako da je apelantu pripalo prizemlje porodične kuće, garaža i ostava, a protupredlagateljici sprat porodične kuće. Dvorište i njiva pripali su na jednake dijelove vanparničnim strankama. Od pokretnih stvari apelantu je pripao putnički automobil «stojadin». Rješenjem je takođe određeno da jedna soba, koju apelant koristi na spratu kuće pripada na prijedlog protupredlagateljice apelantu, pod uvjetom da napravi poseban ulaz izvana, tako da nema nikakvog kontakta sa ulaznim hodnikom, kupatilom i WC-om i drugim prostorijama koje su pripale protupredlagateljici, a da protupredlagateljica zazida vrata navedene sobe, tako da se ne može ući u dio stana koji ona koristi.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, postupajući po prijedlogu apelanta, 6. juna 2005. godine, uz sudjelovanje sudskog vještaka građevinske struke, izvršio uviđaj na licu mjesta, na kojem je bio prisutan i apelant. Vještak građevinske struke je sačinila nalaz koji je, po mišljenju Općinskog suda, objektivan i vrlo stručan. Nalaz je dostavljen prije glavnog ročišta vanparničnim strankama koje nisu dale nikakve primjedbe.
4. Općinski sud je dalje obrazložio da je među vanparničnim strankama nesporno da su živjele u bračnoj zajednici preko 40 godina, te da je brak pravomoćno razveden presudom Općinskog suda broj P-52/97 od 18. jula 1997. godine. Nesporno je među strankama da su u toku trajanja braka kupili predmetnu imovinu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je među strankama sporno zajedničko korištenje na spratu kuće hodnika, kupatila i WC, što je apelant predlagao. Općinski sud je naveo da nije mogao udovoljiti prijedlogu apelanta zbog toga što je protupledlagateljica teško bolesna, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P-149/99 od 16. maja 2000. godine, kojom je apelant obavezan da plaća doprinos za izdržavanje svoje bivše supruge-protupredlagateljice. Općinski sud je ocijenio da bi svaki kontakt sa apelantom pogoršavao zdravstveno stanje protupredlagateljice, te da bi, ako bi udovoljio prijedlogu apelanta, do konflikta neminovno vrlo često dolazilo. Općinski sud je dalje utvrdio da, uzimajući u obzir vrijednost garaže, ostave, prizemlja, automobila i ½ dvorišta i njive te ukoliko apelant uzme navedenu sobu pod uvjetom kako je navedeno u izreci rješenja, novčana vrijednost podijeljene imovine objektivno odgovara ½ vrijednosti ukupne imovine. Općinski sud je smatrao da je ovakva podjela jedino moguća, inače bi se u potpunosti dovelo u pitanje zdravlje, a i sam život protupredlagateljice.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa, žalbe apelanta i osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je među vanparničnim strankama sporna činjenica što je apelantu vlasništvo jedne sobe na spratu navedenog objekta uslovljeno izgradnjom stepeništa i zazidavanje vrata navedene sobe od strane protupredlagateljice. Kantonalni sud je naveo da je o navedenim činjenicama prvostepenei sud dao veoma detaljno i jasno obrazloženje što i taj sud prihvata. Kantonalni sud je smatrao da iz obrazloženja prvostepenog suda jasno proizlazi da bi zajedničko korištenje navedenih prostorija dalje dovodilo do međusobnih problema vanparničnih stranaka o korištenju objekta, međusobnih razmirica i pogoršanja zdravstvenog stanja protupredlagateljice. Kantonalni sud je našao da je stav prvostepenog suda jasan i pravilan. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud objema vanparničnim strankama naložio da izvrše određene građevinske radove, apelantu izgradnju stepenica, a protupredlagateljici zazidavanje vrata na predmetnoj prostoriji koja je pripala u vlasništvo apelantu.
6. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da sud nije pravilno odredio suvlasničke dijelove, jer je njemu dodjelio podrumske prostorije kuće, koje su neuslovne za stanovanje. Također je istakao da je sud protupredlagateljici odredio veću površinu korisnog stambenog prostora nego njemu, iako oboje imaju pravo na ½ suvlasničke zajednice.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u konkretnom slučaju radi o vanparničnom postupku, koji se tiče podjele imovine, te da odluka o ovom «sporu» može imati odlučujući utjecaj na druga građanska prava apelanta, zbog čega je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 264/07 od 3. jula 2009. godine, stav 31., objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Dalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu, odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjene odredbe o diobi stvari i nekretnina u suvlasništvu Zakona o vanparničnom postupku. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, niti na bilo koji način argumentuje kršenje prava na dom i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović