Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1118/07 (F. S. i Š. H.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Testament
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1118/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1118/07, rješavajući apelaciju Fahrije Saliji i Šućrije Hukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrije Saliji i Šućrije Hukić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-
0-Gž-06-001 793 od 27. februara 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici, broj O-168/05 od 16. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fahrija Saliji i Šućrija Hukić (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Zenice koje zastupaju advokati Emir Čolaković i Nina Dragoljić iz Zenice, podnijele su 16. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-001 793 od 27. februara 2007. godine, i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-168/05 od 16 od 16. maja 2006. godine.
2. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda, broj O-168/05 od 16. maja 2006. godine, donesenom u ostavinskom postupku, testamentarnim nasljednikom, iza umrlog oca apelantica Šuće Saliji (u daljem tekstu: ostavitelj), na nekretninama iz testamenta ostavioca sačinjenog 10. jula 1995. godine, sa generalijama kao u izreci rješenja (tačka Ia. izreke), a koje u naravi predstavljaju kuću i dvorište u Zenici, u ul. 22. decembra broj 6, proglašena je supruga ostavioca Behija Saliji rođena Topalović sa dijelom 1/1. Na nekretninama iz testamenta ostavioca sačinjenog 28. marta 1988. godine (tačka Ib. izreke rješenja), koje se odnose na montažni željezno-aluminijski kiosk lociran u ulici Aske Borića, u kojem se obavlja poslastičarska djelatnost, kao i sav inventar u ovom kiosku, za nasljednice su proglašene apelantice sa dijelom od po ½ . Tačkom II izreke rješenja sud se oglasio mjesno nenadležnim za raspravljanje o nekretninama na kojim je ostavitelj utvrđen nasljednikom presudom Okružnog suda u Prizrenu broj P-336/86 od 28. aprila 1987. godine. Tačkom III izreke rješenja odbijen je zahtjev apelantica za smanjenje raspolaganja testamentom ostavitelja, sastavljenog 10. jula 1995. godine (tačka Ia. izreke), radi namirenja apelantica u njihovim nužnim nasljednim dijelovima.
3. Sud je smatrao osnovanim prigovor zastare navedenog zahtjeva, koji je istakla punomoćnica nasljednice Behije Saliji, u odgovoru na žalbu od 1. augusta 2005. godine i na ostavinskoj raspravi od 16. maja 2005. godine. Sud je nadalje naveo da prema odredbi člana 44. Zakona o nasljeđivanju «smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta…», te je utvrdio da je testament ostavitelja, koji je sastavljen 10. jula 1995. godine pred svjedocima u kancelariji advokata Velide Imamović-Sarajlić, proglašen je na ostavinskoj raspravi održanoj pred tim sudom 18. decembra 1995. godine. S obzirom na navedeno, Sud je utvrdio da postoji protek zakonskog roka od tri godine za traženje smanjenja raspolaganja navedenim testamentom, zbog čega je zahtjev apelantica odbijen.
4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-001 793 od 27. februara 2007. godine, odbijena je žalba apelantica i potvrđeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelantice žalbom osporavale prvostepeno rješenje u dijelu u kojem je odbijen njihov zahtjev za smanjenje raspolaganja testamentom ostavitelja od 10. jula 1995. godine (tačka III izreke prvostepenog rješenja) tvrdeći da su vodile parnicu radi pobijanja valjanosti testamenta, koja je okončana odbijanjem njihove žalbe 20. juna 2003. godine te da je stoga prvostepeni sud pogrešno ocijenio osnovanim prigovor zastare istaknut od strane nasljednice Behija Saliji. Sud je naveo da među strankama nije sporno da je presudom istog suda broj Gž-478/03 od 20. juna 2003. godine potvrđena presuda Općinskog suda, broj P-334/02 od 5. novembra 2002. godine, kojom su apelantice odbijene sa tužbenim zahtjevom za poništenje testamenta od 10. jula 1995. godine a proglašenog 18. decembra 1995. godine. Sud je pojasnio da je članom 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se zastarijevanje prekida podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja ili ostvarenja potraživanja, a da je članom 389. stav 2. ZOO propisano da se smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen. Stoga je sud zaključio da je Općinski sud pravilno primijenio odredbe o zastari obzirom da je tužbeni zahtjev za poništenje testamenta pravosnažno odbijen, te da stoga u konkretnom slučaju nije ni došlo do prekida zastare iz kojeg razloga je žalba apelantica odbijena.
5. Apelantice se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do «očigledno proizvoljnog postupanja redovnog suda u postupku primjene relevantnih-pozitivno pravnih propisa» jer sud nije primijenio član 229. st. 1. i 2. tačka 1. Zakona o nasljeđivanju, koji po apelanticama upravo regulira njihovu situaciju. Apelantice dalje navode da je tačno da je «od dana proglašenja testamenta pa do isticanja zahtjeva za smanjenje raspolaganja testamentom proteklo više od tri godine, međutim sud previđa da su u tom vremenskom periodu nužne nasljednice istovremeno vodile parnicu radi pobijanja valjanosti testamenta» budući da je ostavinski postupak bio prekinut te da su apelantice bile upućene na parnicu koja je pravomoćno okončana odbijanjem žalbe apelantica 20. juna 2003. godine. Stoga apelantice smatraju da se, u situaciji kad se istovremeno pobija valjanost testamenta, trogodišnji zastarni rok za smanjenje raspolaganja testamentom prekida dok se pravomoćno ne odluči o valjanosti testamenta, od kada po apelanticama zastarni rok počinje teći iznova.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Obzirom da su predmet pobijanja apelacijom odluke donesene u ostavinskom postupku, Ustavni sud prvenstveno konstatira da je u svojoj dosadašnjoj praksi smatrao da ostavinski postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor», te da se radi o postupku u kojem se ne utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke sporne činjenice od koje zavise neka građanska prava i obaveze te da je u takvim predmetima, koji se odnose isključivo na odluke donesene u ostavinskom postupku, apelacije koje se odnosi na povredu člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odbacivao kao ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, AP-84/04 od 23. marta 2005. godine, st. 7. i 8.).
8. Međutim Ustavni sud je preispitao svoju dosadašnju praksu (vidi odluku AP 512/07 od 3. i 4. jula 2009. godine) te zaključio da i ishod ostavinskog postupka može biti «odlučujući za građanska prava i obaveze» apelanata, i da su takvi postupci su zaštićeni članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu izneseno, kao i činjenicu da apelantice prema relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju, kao kćerke ostavioca, imaju status nužnih nasljednika koji imaju pravo na nužni dio zaostavštine (čl. 28. i 29.) te odredbe predmetnog zakona (član 44.) koje reguliraju mogućnost smanjenja raspolaganja testamentom radi namirenja nužnog dijela, neosporno je da je predmetni postupak odlučujući za građanska prava i obaveze apelantica i da stoga predmetni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje.
9. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelantice smatraju da nisu imale pravično suđenje zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je odbijen je zahtjev apelantica za smanjenje raspolaganja testamentom ostavitelja od 10. jula 1995. godine (tačka III izreke prvostepenog rješenja), budući da su apelantice zahtjev za smanjenje raspolaganja testamentom podnijele po proteku roka od tri godine od proglašenja testamenta (član 44. Zakona o nasljeđivanju). U vezi s tim redovni sudovi su cijenili i navode apelantica da su istovremeno vodile parnicu radi pobijanja valjanosti testamenta od 10. jula 1995. godine ali su zaključili da ta okolnost, obzirom da je tužbeni zahtjev apelantica pravomoćno odbijen, potvrđuje da u konkretnom slučaju, shodno odredbi člana 389. stav 2. ZOO, nije bilo prekida zastarijevanja, te da je dakle, zahtjev apelantica za smanjenje raspolaganja testamentom zastario. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. već citiranu odluku broj AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelantice nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije.
12. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se i navodi apelantica o povredi i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su navodi apelantica o kršenju ovih prava također očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović