Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1221/07 (A. D., P. D., S. D., M. D., B. L.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1221/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1221/07, rješavajući apelaciju Anđelka Dragaša i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđelka Dragaša, Petra Dragaša, Spasoja Dragaša, Miloša Dragaša, Bojke Lopatić, Jovanke Grujić i Cvijete Krsmanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-249/05 od 7. marta 2007. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, broj 05-31-1067/04 od 12. januara 2005. godine i rješenja Službe za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar Sarajevo, broj 05-31-183/04 od 16. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđelka Dragaš, Petar Dragaš, Spasoje Dragaš, Miloš Dragaš, Bojka Lopatić, Jovanka Grujić i Cvijeta Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Hasan Muminović i Amir Šapčanin, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 27. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-249/05 od 7. marta 2007. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj 05-31-1067/04 od 12. januara 2005. godine i rješenja Službe za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-31-183/04 od 16. jula 2004. godine.

2. Rješenjem Službe, broj 05-31-183/04 od 16. jula 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne uprave, broj 05-31-1067/04 od 12. januara 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanata za priznavanje prava svojine na uzurpiranom zemljištu označenom kao k.č. 459/1 upisano u z.k. ul. br. 139 k.o. Nahorevo (stari premjer), što po novom premjeru odgovara dio k.č. br. 355, dio k.č. 330, dio k.č. 331, dio k.č. 332, dio k.č. 333, dio k.č. 334, dio k.č. 335, dio k.č. 336, dio k.č. 337, dio k.č. 338, k.č. 429, dio k.č. 413 i dio k.č. 414 k.o. Mrkovići. Određeno je da su apelanti kao uzurpanti dužni u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja napustiti uzurpirano zemljište.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je u toku postupka rješavajući po zahtjevu apelanata obavljen i uviđaj na licu mjesta uz prisustvo stranaka, vještaka geodetske struke, vještaka agronoma i vještaka građevinske struke. Utvrđeno je da apelanti nisu kontinuirano živjeli na uzurpiranom zemljištu, zbog čega je u skladu sa članom 3. stav 1. i članom 6. stav 1. tačka h) Zakona o uzurpacijama („Službeni list SRBiH“, broj 6/78) kojim je propisano da se neće priznati pravo svojine na zemljištu koje je uzurpirano prije 6. aprila 1941. godine ako je to zemljište uzurpant napustio, prvostepeni organ odbio zahtjev apelanata.

4. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak i utvrdio relevantne činjenice u pogledu uzurpiranog zemljišta, vremena izvršene uzurpacije i uzurpanta u smislu odredaba Zakona o uzurpacijama. Stoga, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da su apelanti napustili predmetno zemljište, a neki i promijenili prebivalište, po mišljenju drugostepenog organa nije bilo osnova da se pravo vlasništva po osnovu uzurpacije prizna u skladu sa članom 6. stav 1. tačka h) pomenutog zakona. Istaknuto je da „prema stanju spisa predmeta apelanti nisu zemljoradnici odnosno lica kojima je poljoprivreda glavno zanimanje i glavni izvor prihoda što je u suprotnosti sa osnovnim principom citiranog zakona da se uzurpacija priznaje uzurpantima koji žive na zemljištu, isto obrađuju i od njega ostvaruju pretežan dio prihoda“. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju uslovi za priznanje uzurpacije nisu ispunjeni.

5. Protiv drugostepenog rješenja apelanti su podnijeli tužbu koju je Kantonalni sud presudom, broj U-249/05 od 7. marta 2007. godine, odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude se navodi da je u postupku donošenja prvostepenog i drugostepenog rješenja utvrđeno da apelanti na predmetnom zemljišti ne žive to jeste da su zeljište napustili, te da žive u Općini Centar odnosno na Palama, a da su se nasljednici iza Milana Dragaša, odnosno njegove kćerke Cvijeta, Jovanka, Bojka i Anika udale 15-20 godina prije rata i otišle sa očevine. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 3. Zakona o uzurpacijama kojim je propisano da će se na zemljištu koje je uzurpirano prije 6. aprila 1941. godine priznati pravo svojine ukoliko odredbama tog zakona nije drugačije određeno. Nadalje se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 6. stav 1. tačka h) navedenog zakona kojom je propisano da se neće priznati pravo svojine na zemljištu koje je uzurpirano prije 6. aprila 1941. godine ako je to zemljište uzurpant napustio.

7. Stoga imajući u vidu da apelanti ne žive na predmetnom zemljištu, što ničim nisu osporili u postupku, a ni u tužbi niti su ponudili dokaze u tom smislu ocijenjeno je da se zahtjevu apelanata za priznavanje svojine na predmtenom zemljištu ne može udovoljiti. Kako se zahtjev apelanata odnosio na priznavanje svojine po osnovu uzurpacije po mišljenju Kantonalnog suda bez uticaja su u konkretnom slučaju navodi o eventualnoj kupovini predmetnog zemljišta od ranijeg vlasnika zašto sami apelanti tvrde da nije provedeno u zemljišnim knjigama. Međutim po nalaženju Kantonalnog suda u predmetnom upravnom postupku nije odlučeno o pravu apelanata u smislu odredbe člana 11. i

12. Zakona o uzurpacijama (pravo na eventualnu naknadu za nepriznato uzurpirano zemljište odnosno uklanjanje objekata sa uzurpiranog zemljišta i ubiranje plodova). Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni organ u vezi tih zahtjeva apelanata dužan odlučiti dopunskim rješenjem u skladu sa odredbama člana 214. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98 i 48/99).

8. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na uživanje prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti u suštini smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Nadalje, apelanti ističu da prvostepeni organ nema dokaza za svoju tvrdnju o napuštanju predmetnog zemljišta od strane apelanata. Po tvrdnji apelanata predmetno zemljište je obrađivano do 1996. godine. Po mišljenju apelanata upravni organ u svom rješenju je morao navesti sljedeće podatke i to: podatke o zemljištu koje se daje uzurpantu na ime naknade za nepriznato uzurpirano poljoprivredno zemljište i rok u kojem će se to zemljište predati u posjed uzurpantu, podatke o visini i odluku o roku isplate naknade u novcu kao i podatke o obvezniku novčane naknade i odluku o naknadi za trajne kulture i odluku o naknadi za prijenos stambenih i gospodarskih objekata. Navedeno iz razloga što prinudno odstranjivanje uzurpanata, zemljoradnika, koji je stekao pravo na naknadu za nepriznato zemljište i uzurpanta kome je određena naknada za trajne kulture ili za prijenos objekta se ne može izvršiti, bez obzira na to što postoji pravosnažno rješenje kojim mu se ne priznaje pravo svojine na uzurpiranom zemljištu, sve dotle dok se prema njemu ne izvrše obaveze u pogledu naknade (davanje drugog zemljišta ili naknade u novcu) i dok ne prođu rokovi određeni u članu 24. Zakona o uzurpacijama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na imovinu Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48).

12. U smislu navedenog Ustavni sud treba odgovoriti da li su u konkretnom slučaju apelanti imali „legitimno očekivanje“ da će im se priznati pravo svojine na uzurpiranom zemljištu u kojem slučaju bi takav zahtjev apelanata predstavljao imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da apelanti po domaćem zakonu odnosno u smislu odredbe člana 6. stav 1. tačka h) Zakona o uzurpacijama ne ispunjavaju uslove da im se prizna pravo na predmetnom uzurpiranom zemljištu. Navedeno iz razloga što je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelanti ne žive na predmetnom zemljištu. Stoga uzimajući u obzir navedeno apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će im se u smislu domaćeg zakonodavstva priznati pravo svojine na uzurpiranom zemljištu. Prema tome, Ustavni sud smatra da zahtjev apelanata u predmetnom postupku ne predstavlja imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su navodi apelanata u pogledu povrede navedenog prava prima facie neosnovani.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud nalazi da su u suštini njihovi navodi o kršenju prava na dom paušalni. Naime, apelanti ničim ne dokazuju Ustavnom sudu u čemu se sastoji povreda njihovog prava na dom u predmetnom postupku koji se odnosio na odlučivanje po njihovom zahtjevu za priznavanje svojine na uzurpiranom zemljištu. Stoga kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi apelanata o kršenju prava na dom, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud nalazi da činjenica da apelanti nisu uspjeli u predmetnom postupku ne znači da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek. Naime u konkretnom slučaju apelanti su protiv prvostepenog rješenja podnijeli žalbu o kojoj je odlučio drugostepeni upravni organ, a protiv čijeg rješenja su apelanti podnijeli tužbu o kojoj je odlučio Kantonalni sud. Stoga proizlazi da su u konkretnom slučaju apelanti imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek.

16. Na kraju, apelanti se također žale i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na potšivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ali taj svoj navod ničim nisu obrazložili. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da je njihov navod o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvnecije očigledno (prima facie) neosnovan.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović