Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/07 (T. S.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Stanovi JNA
  • Povrat stana
  • Miješanje u pravo na dom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1275/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1275/07, rješavajući apelaciju Trivka Satanara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trivka Stanara podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-

06-001017 od 8. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-5735/06 od 29. juna 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-3812/98 od 23. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Trivko Stanar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Slavica Čvoro advokatica iz Istočnog Sarajeva, podnio je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-

0-U-06-001017 od 8. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-5735/06 od 29. juna 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/1-372-3812/98 od 23. maja 2006. godine.

2. Rješenjem Uprave, broj 23/1-372-3812/98 od 23. maja 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-5735/06 od 29. juna 2006. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu u ulici Kranjčevićeva broj 21/3.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Uprava se pozvala na odredbu člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29//03) koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, a kojim je propisano: „Izuzetno od odredbe člana 3. stav 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.“

4. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, tačnije u vojsci Jugoslavije to se apelant po mišljenju Uprave, a u smislu člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može smatrati izbjeglicom i samim tim ne može ostvariti pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prvostepeni organ prema utvrđenom činjeničnom stanju na osnovu izvedenih dokaza odlučio primjenom člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji član je prema odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-83/03 od 22. septembra 2004. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantovi navodi o tome da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske u periodu od 8. juna 1992. godine do 30. juna 1996. godine, što je i dokumentovano odgovarajućim uvjerenjima koje je priložio uz žalbu, po mišljenju drugostepenog organa nisu od uticaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari jer je Ministarstvo ocijenilo da jaču dokaznu snagu ima rješenje VP 3001 Beograd Int. Broj 7.1/48.2/98 od 5. novembra 1998. godine kojim se apelant kao zastavnik 1. klase razriješava profesionalne vojne službe sa 30. septembrom 1998. godine.

6. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud presudom, broj 009-0-U-06-001017 od 8. februara 2007. godine, odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud se između ostalog pozvao na izmjenjenu odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koja je stupila na snagu 1. jula 2003. godine, kao i na odluku Ustavnog suda broj U-83/03. Uzimajući u obzir navedeno kao i nespornu činjenicu da je apelant kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nakon 19. maja 1992. godine kao i nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine i da mu nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine zaključeno je da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanta na dom iz člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istaknuto je da je navedeni stav zauzela i Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu u svojim odlukama.

8. Kantonalni sud nije usvojio apelantov navod o tome da u predmetnom postupku nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje jer je po mišljenju apelanta nesporno utvrđeno da je apelant bio pripadnik Vojske Republike Srpske u ratnom periodu. Po mišljenju Kantonalnog suda iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog rješenja proizlazi da su organi uprave cijenili sve dokaze kao i uvjerenja Vojske Republike Srpske, koja su priložena uz žalbu, i utvrdili da isti ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke imajući u vidu ostale dokaze. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi donijeli odluku koja je pravilna i zakonita.

9. Apelant navodi povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Ističe da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, te kao takav isključivo obavljao radne zadatke i boravio na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema tome smatra da je on bio pripadnik vojne formacije unutar Bosne i Hercegovine, a nije bio pripadnik tadašnje Vojske Jugoslavije. Po mišljenju apelanta pravno je irelevantna činjenica ko je formalno izvršio penzionisanje apelanta.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu navoda apelanta, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2518/05 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 21. decembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Razlozi navedeni u pomenutoj odluci se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u pomenutoj odluci Ustavni sud je u vezi navoda apelanta o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zaključio «da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Nadalje je Ustavni sud utvrdio da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju. Na osnovu navedenog Ustavni sud je zaključio da nije bilo kršenja apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/07 (T. S.) | Sudska praksa | Aktio