Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1447/07 (N. G., M. K. i V. H.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Testament
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1447/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1447/07, rješavajući apelaciju Nade Gnjip, Marije Korceba i Veronike Hnajtuk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Gnjip, Marije Korceba i Veronike Hnatjuk podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 063 od 15. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Gnjip, Marija Korceba i Veronika Hnatjuk (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke, koje zastupa Milka Maglov, advokatica iz Banjaluke, podnijele su 16. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001-063 od 15. marta 2007. godine.

2. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj P-1256/03 od 17. decembra 2004. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica da se utvrdi da je ništav testament kojeg je navodno napisao ostavitelj Franc Vatovec iz Banjaluke bez datuma sa naslovom „Darovni list“ što je Vladimir Vatovec (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i slijedom čega se nekretnine upisane u PL. br. 216 i 367 k.o. Rebrovac II imaju smatrati kao nasljeđe apelantica i tuženog na osnovu zakona sa jednakim nasljednim dijelovima što je tuženi dužan priznati uz naknadu troškova parničnog postupka. Usvojen je eventualni tužbeni zahtjev apelantica, te je utvrđeno da apelantice imaju pravo na nužni nasljedni dio iz nekretnina upisanih u PL. br. 216 i 367 k.o. Rebrovac II (sada KKNJ 216 i KKNJ 367) sa dijelom od po 1/8 za svaku od apelantica što je tuženi dužan priznati. Tuženi je obavezan da apelanticama nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1350,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je presudom Osnovnog suda broj P-345/94 od 1. februara 2002. godine apelanticama utvrđen nužni nasljedni dio od po 1/8 na nekretninama kojima je u monetu smrti ostavioc Franc Vatovec imao uknjiženo pravo vlasništva i posjeda i to nekretnine upisane u ZKUL br. 3615 k.o. Banjaluka što po novom premjeru odgovara nekretninama upisanim i PL br. 1240/1 k.o. Banjaluka i na nekretninama upisanim u KKNJ broj 794/1 k.o. Vrnbanja II, koja presuda je postala pravosnažna 5. februara 2001. godine. S obzirom da apelantice u toku postupka nisu tražile da su zakonski nasljednici na navedenim nekretninama jer je testament koji je predmet konkretnog postupka pravno ništav Osnovni sud je došao do uvjerenja da je među parničnim strankama sporna činjenica da li je prednik parničnih stranaka na nekretninama upisanim u PL 216 i 367 k.o. Rebrovac II (sada KKNJ) raspolagao testamentom za koji su apelantice tvrdile da ne ispunjava formu svojeručnog testamenta ili je sa istim nekretninama raspolagao za vrijeme života ugovorom o poklonu u korist tuženog, kao i da li darovanje koje je učinjeno na zapisniku Komisije za izlaganje nekretnina nadležnog organa proizvodi pravno dejstvo.

4. Navedeno je da se sud kretao u obimu zahtjeva apelantica kojim su tražile ništavost testamenta. Sud se pozvao na odredbu člana 66. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da je svojeručni testament punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga je potpisao. Sud je zaključio da je prilikom sačinjavanja svojeručnog testamenta pored parcela koje su već raspravljene u predmetnom postupku volja testatora bila da svoje nekretnine ostavi-zavješta sinu uz obrazloženje da je apelantice namirio za vrijeme života, a o istom namirenju sud je dao svoje razloge u presudi od 1. februara 2000. godine. Sud je našao da predmetni darovni list predstavlja svojeručni testament, ispunjava formu svojeručnog testamenta, a nedostatak datuma ne predstavlja povredu forme koja dovodi u pitanje važnost testamenta čak i nedostatak naziva isto tako ne predstavlja povredu forme i ne dovodi u pitanje važnost testamenta. Sud je pojasnio da kada je posljednja izjava izražena u pismu koje je testator napisao rukom i potpisao takvo pismeno predstavlja punovažan testament i u konkretnom slučaju nije od uticaja što je testament nazvan darovnim listom jer to ne utiče na pravnu valjanost svojeručnog testamenta (ovakav stav zauzet je i u presudama Vrhovnog suda Jugoslavije Rev-730/64 i Vrovnog suda Srbije Rev-704/84-objavljeno u aktuelnoj sudskoj praksi 2000). Zbog navedenog sud je apelantice odbio sa prvim postavljenim tužbenim zahtjevom.

5. Odlučujući o drugom postavljenom tužbenom zahtjevu u pogledu pravnog dejstva prenosa nekretnina upisanih u KKNJ br. 216 i KKNJ broj 367 Rebrovac II u korist tuženog prilikom izlaganja podataka o nekretninama, te o tome da li izjava na zapisniku prednika parničnih stranaka ima dejstvo punovažnog ugovora o poklonu Osnovni sud je imao u vidu pravno shvatanje Okružnog suda u Banjaluci koje je zauzeto u rješenju broj Gž-1572/02 od 30. maja 2003. godine. Istaknuto je da iz navedenog pravnog shvatanja proizlazi da izjave koje su učinjene na zapisnik Komisije za izlaganje nekretnina prednika parničnih stranaka o poklonu ovih nekretnina i izjava tuženog da sa zahvalnošću prihvata iste nekretnine ne predstavlja ugovor o poklonu. Navedeno stanovište prihvatio je i Osnovni sud u predmetnom postupku. Stoga po mišljenju Osnovnog suda izjave na zapisniku pred Komisijom za izlaganje nekretnina kojom prednik apelantica poklanja predmetne nekretnine nema snagu pravno valjanog posla koji predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva pa samim tim predstavlja ostavinsku masu iza ostavitelja Franca Vatoveca.

6. Stoga ikako je ostavitelj sa predmetnim nekretninama raspolagao i testamentom po mišljenju suda tuženi je teastamentarni nasljednik istih nekretnina sa pravom apelantica na nužni nasljedni dio shodno odredbi člana 30. i 31. Zakona o nasljeđivanju. Na osnovu navedenog sud je usvojio drugi postavljeni tužbeni zahtjev apelantica.

7. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijele apelantice i tuženi. Rješevajući po žalbama Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj Gž-387/05 od 26. aprila 2006. godine žalbu apelantica u odbijajućem dijelu u odnosu na utvrđivanje ništavosti testamenta (stav I prvostepene presude) odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio. Žalbu tuženog je odbio, te je prvostepenu presudu u stav II, u pogledu utvrđivanja prava na nužni nasljedni dio potvrdio. Odluka o naknadi troškova postupka je preinačena tako da je određeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

8. Protiv drugostepene presude tuženi je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-06-001 063 od 15, marta 2007. godine uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u dijelu kojim je odbijena žalba tuženog i potvrđen stav II izreke prvostepene presude tako što je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelantice odbijene sa eventualnim tužbenim zahtjevom za utvrđenje prava na nužni nasljedni dio.

9. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da je nesporno da je otac parničnih stranaka sada pokojni Franc Vatovec sve do svoje smrti (1992. godine) živio u zajedničkom domaćinstvu sa tuženim. Prilikom izlaganja podataka o nekretninama radi ustanovljavanja jedinstevene evidencije nekretnina otac stranaka je pred nadležnom komisijom na zapisniku dao izjavu da tuženom poklanja nekretnine iz popisnih listova 216 i 367 K.O. Rebrovac II (sada kknj. 216 i 367), a tuženi je dao izjavu da prihvata poklon nakon čega je tuženi u jedinstvenoj katastarskoj-knjižnoj evidenciji upisan kao vlasnik, posjednik i korisnik navedenih nekretnina sa 1/1 dijela. Prema tome po mišljenju suda sporne nekretnine ne spadaju u zaostavštinu oca stranaka jer je za života na pravovaljan način sa njima raspolagao to jeste prenio ih u svojinu tuženom po osnovu ugovora o poklonu, a tuženi je pravo svojine na tim nekretninama stekao u smislu člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90).

10. Po mišljenju Vrhovnog suda ne može se prihvatiti kao ispravno stanovište nižestepenih sudova da se izjave date na zapisnik Komisije za izlaganje podataka o nekretninama od 24. oktobra 1989. godine ne mogu smatrati punovažnim ugovorom o poklonu. Navedeni zapisnik sadrži sporazum oca i sina da otac poklanja sinu određene nekretnine. Navedeni sporazum su obojica potpisala (i poklonodavac i poklonoprimac) a potpisali su ga i svjedoci (tri člana komisije i zapisničar). Utvrđeno je da navedeno pismeno sadrži bitne elemente ugovora o poklonu i potpisano je od obje ugovorne strane kao i svjedoka koji su prisustvovali sačinjavanju zapisnika. Stoga je zaključeno da je između tuženog i njegovog oca zaključen pismeni ugovor o poklonu koji je u cjelosti i realizovan i koji je u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) punovažan.

11. Istaknuto je da podobnost jedne stvari da bude predmet nasljeđivanja cijeni se s obzirom na stanje u momentu otvaranja nasljeđa (u momentu delacije). Samo stvari i prava koja su pripadala ostaviocu u momentu njegove smrti jesu predmet zaostavštine (član 2. Zakona o naslijeđivanju). Navedeno je da u konkretnom slučaju nesporno da sporne nekretnine upisane u kknj. 216 i 367 K.O. Rebrovac II nisu pripadale ocu stranaka u momentu njegove smrti odnosno nisu činile njegovu zaostavštinu pa kao takve nisu mogle biti predmet nasljeđivanja što se osnovano ističe i u reviziji protiv drugostepene presude. Zato apelantice u odnosu na ove nekretnine ne mogu sa uspjehom isticati stvarno-pravni zahtjev po osnovu prava na nasljeđe.

12. Stoga kako je utvrđeno da sporne nekretnine u momentu smrti oca stranaka iza koga apelantice izvode svoje pravo na nasljeđe nisu pripadale njihovom ocu-nižestepeni sudovi su po mišljenju Vrhovnog suda pogrešno primjenili materijalno pravo kada su usvojili eventualni tužbeni zahtjev apelantica smatrajući da im pripada pravo na nužni nasljedni dio na ovim nekretninama iza njihovog oca.

13. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelantice kao djeca ostavioca nužni nasljendici. Ostavilac je za života rasporedio svoju imovinu testamentom i ugovorom o poklonu, a sve u korist sina to jeste tuženog. Takvim raspolaganjem on je povrijedio nužni nasljedni dio apelantica (uz predpostavku da one nisu namirene za života oca) jer je raspolagao i sa dijelom imovine sa kojom nije mogao raspolagati usljed čega apelantice pod uslovom da su dostojne za nasljeđivanje, imaju pravo da u cjelini zahtijevaju vrijednost svojih nužnih nasljednih dijelova. Međutim, utvrđeno je da apelantice u parnici nisu tražile redukciju niti vraćanje poklona kojim je povrijeđen njihov nužni dio u smislu člana 37. Zakona nasljeđivanju. Kada je povrijeđen nužni dio prvo se smanjuju raspolaganja testamentom pa ukoliko nužni dio time ne bi bio namiren vraćaju se pokloni (član 38. Zakona o nasljeđivanju). U konkretnom slučaju nužni dio apelantica se može namiriti smanjenjem testamentarnog raspolaganja (to je učinjeno u pogledu nekretnina upisanih u zk. ul. 3615 k.o. Banjaluka i kknj. 794/1 k.o. Vrbanja II o čemu je pravosnažno odlučeno). Stoga po mišljenju suda nema mjesta ni primjeni instituata vraćanja poklona radi namirenja nužnih nasljednih dijelova jer se iz preostale imovine ti dijelovi mogu podmiriti (član 29, 31. i 37. Zakona o nasljeđivanju) s tim da se u nasljedni dio uračunava i sve što su apelantice dobile na poklon od ostavioca a što je ostavilac izjavio u svom testamentu.

14. Navedeno je da su apelantice u toku postupka mijenjale i precizirale svoj tužbeni zahtjev da bi na kraju postavile eventualni zahtjev kojim samo traže utvrđenje svog prava na nužni nasljedni dio. Po mišljenju Vrhovnog suda sud ne može nužnim nasljednicima čiji je nužni dio povrijeđen priznati pravo na nužni dio i po službeno dužnosti izvršiti umanjenje testamentarnog raspolaganja odnosno narediti povrat poklona kojima je povrijeđen nužni dio ako nužni nasljednici nisu stavili zahtjev u tom pravcu (kao što je slučaj u predmetnom sporu). Navedeno je da u parnicama u vezi sa povredom nužnog dijela tužbeni se zahtjev treba postaviti radi ispunjenja, a ne samo radi ustanovljavanja prava na nužni dio. S tim u vezi navedeno je da se pravo na nužni dio treba ostvarivati u ostavinskom postupku. U tom postupku se pravo na nužni dio veličina i postojanje eventualne povrede tog dijela utvrđuju samo na izričiti zahtjev nužnih nasljednika. Na osnovu takvog zahtjeva ostavinski sud je dužan utvrditi koliko iznosi nužni dio ostavine i konkretnog nasljednika i u vezi s tim ustanoviti i da li postoji povreda nužnog dijela ili ne. Ukoliko nužni nasljednici svoje pravo ostvaruju u parnici njihov tužbeni zahtjev treba imati kondemnatorni karakter a presuda treba da sadrži činidbu koju je tuženi dužan izvršiti ili trpjeti. Shodno tome po nalženju Vrhovnog suda tužitelji u tužbi treba da postave određeni zahtjev na bazi konkretizovanih elemenata tj. da određeno navedu u čemu se sastoji povreda njihovog nužnog diijela koliki je dio kojim je njihov nužni dio povrijeđen i da traže da sud obaveže tuženog na izvršenje odnosno izručenje njihovog nužnog dijela iz ostavinskih dobara ili isplatu njihove protuvrijednosti. Zaključeno je da se ne može postaviti tužbeni zahtjev koji bi bio usmjeren samo na ustanovljenje prava na nužni dio pa shodno tome u konkretnoj stvari sud nije mogao usvojiti takav zahtjev apelantica.

15. Apelantice se žale da im je povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navode da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo tvrdeći da nekretnine iz popisnih listova 216 i 367 k.o. Rebrovac (zemljišna knjiga br. 781 k.o. Vrbanja) ne spadaju u zaostavštinu oca stranaka jer je on za života sa njima raspolagao tj. prenio ih u svojinu tuženom po osnovu ugovora o poklonu, a tuženi je pravo svojine po mišljenju suda suda stekao u smislu člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Ističu da je takva tvrdnja suda netačna, te da tuženi i ostavilac nikad nisu zaključili ugovor o poklonu i da je toga svjestan ostavilac pa je iste nekretnine uključio u „testament“ a tuženi nije nikad stekao vlasništvo na navedenim nekretninama u zemljišnoj knjizi u kojoj je i danas upisan ostavilac. Takva tvrdnja suda je po mišljenju apelantica suprotna članu 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama RS („Službeni glasnik RS“ broj 67/03 i 46/04). Po mišljenju apelantica neodrživa je tvrdnja Vrhovnog suda da zapisnik Komisije opštine Banjaluka za izlaganje podataka o nekretninama od 24. oktobra 1989. godine ima sve elemente ugovora o poklonu u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, te da se smatra da je ugovor realizovan. Navedeno jer je prednik stranaka i dalje ostao upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina što znači da je netačna i tvrdnja da je ugovor realizovan. Kako tada po važećim zakonskim propisima nikad i nije zaključen ugovor o poklonu za sporne nekretnine između tuženog i njegovog prednika isti i nije mogao biti realiziran odnosno da bi se smatrao realizovanim trebao bi biti upisan u zemljišnu knjigu, a takvog upisa nema pa takva tvrdnja suda nije podržana niti jednim dokazom. Ističu da su upravo suprotno tvrdnji Vrhovnog suda Osnovni i Okružni sud u valjano provedenom postupku utvrdili da su sporne nekretnine u momentu smrti oca stranaka pripadale njihovom ocu te da je isti i danas upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik i da zapisnici komisije za izlaganje na koje se Vrhovni sud pogrešno poziva nisu zakonski osnov za primjenu upisa u zemljišnoj knjizi niti mogu biti osnov za promjenu upisa vlasništva u zemljišnoj knjizi. Navode da je tačna tvrdnja Vrhovnog suda da apelantice nisu tražile redukciju niti vraćanje poklona, ali poklona koji se odnosi na kuću i dio zemlje koji je ostavitelj u zakonskoj formi ugovora poklonio njihovom bratu a koji ugovor je ralizovan i proveden i kroz zemljišnu kjnigu. Vrhovni sud je u pogledu nužnog nasljednog dijela naveo da rješava ostavinski sud, što je po mišljenju apelantica teoretski tačno. Međutim u konkretnom slučaju apelantice ističu da je o tome rješavao sud u parnici i presuda Osnovnog suda broj P-345/94 od 1. februara 2000. godine u djelimično dosuđenom nužnom dijelu (zbog matematičke greške suda) je pravosnažna tako da ostavinski sud ne može promijeniti pravosnažnu presudu i ne može ispraviti grešku parničnog suda tako da je parnični Osnovni sud svoju grešku ispravio presudom broj P-1256/03 od 17. decembra 2004. godine koja je u dosuđujućem dijelu potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-367/05. Stoga apelantice smatraju da je presuda Vrhovnog suda nezakonita zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda, a održi na snazi presudu Okružnog suda odnosno presudu Osnovnog suda čije izvršenje je provedeno i apelantice uknjižene sa obimom prava 1/8 koliko iznosi njihov zakonski nužni nasljedni dio.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Iako se apelantice žale da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropskui konvenciju Ustavni sud nalazi da se apelantice u suštini žale na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno da su nižestepni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo tako što su usvojili eventualni tužbeni zahtjev apelantica za utvrđenje njihovog prava na nužni nasljedni dio. U vezi navedenog Vrhovni sud je u svojoj odluci ponudio jasno i precizno obrazloženje koje je zasnovano na relevantnim odredbama materijalnog prava i to Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o nasljeđivanju. Ustavni sud takvo obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. Također imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelantice nisu u apelaciji ponudile bilo kakve argumente kojim bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava apelantica na imovinu, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

20. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U odnosu na navode apelanatica o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud nalazi da su u suštini njihovi navodi o kršenju prava na dom paušalni. Naime, apelantice ničim ne dokazuju Ustavnom sudu u čemu se sastoji povreda njihovog prava na dom u predmetnom postupku. Stoga kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi apelantica o kršenju prava na dom, očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1447/07 (N. G., M. K. i V. H.) | Sudska praksa | Aktio