Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1501/07 (I. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1501/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1501/07, rješavajući apelaciju Ilije Miličkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Miličkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000890 od 22. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1357/05 od 5. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-3280/04 od 12. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Miličković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić advokat iz Doboja, podnio je 23. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000890 od 22. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1357/05 od 5. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-3280/04 od 12. jula 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-3280/04 od 12. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1357/05 od 5. januara 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu pravno valjanog ugovora o kupoprodaji-otkupu stana, koji je zaključio sa vojno građevinskom Direkcijom Sarajevo dana 3. aprila 1992. godine pod brojem IN 3513-9864-4, te ispunjenjem svoje obaveze isplate otkupne cijene, stekao pravo vlasništva na stanu u Tuzli, ulica Armije BiH broj 23/I/2 (raniji naziv Skojevska 59/I/2) uknjižen u KKU broj 2190, označen sa kč. 1584 u KO Tuzla II, ukupne površine 87,28 m2, što je Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno Ministarstvo odbrane-vojska Federacije BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i tripiti da se apelant u zemljišnim knjigama-knjizi položenih ugovora na istom stanu upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1 kao i da se obaveže da apelantu naknadi troškove postupka u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 300,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da među stranakna nije sporno da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti sa državom SFRJ-SSNO-vojno građevinskom direkcijom Sarajevo, a uvidom u ugovor broj IN 3513-9864-4 od 3. aprila 1992. godine sud je utvrdio da je predmet tog kupoprodajnog ugovora bila prodaja predmetnog stana. Nadalje je navedeno da je nesporno da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu u skladu sa navedenim kupoprodajnim ugovorom. Uvidom u rješenje Općine Tuzla, Službe za stambene poslove broj 2-05/2-

23-481/98 od 13. februara 2003. godine sud je utvrdio da je tim rješenjem apelantu potvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu. Uvidom u zapisnik navedenog organa od 18. februara 2003. godine utvrđeno je da je apelant uveden u posjed predmetnog stana.

4. Nadalje je navedeno da među strankama nije sporno da je apelant državljanin BiH, kao i to da je bio pripadnik vojske Jugoslavije sve do 10. februara 1998. godine kada je razriješen profesionalne vojne službe. Istaknuto je da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa vojno građevinskiom Direkcijom u Sarajevu 3. aprila 1992. godine stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu. Stoga se po mišljenju suda za odlučivanje o predmetnom tužbenom zahtjevu trebaju primjeniti odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Odredbom člana 39. Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/04) propisano je da nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora zaključennog sa bivšom SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje na stan koji je na raspolaganju Federalnom Ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pismeni ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena sa tada važećim zakonom i iznos cijene u cjelosti izmirio u ugovorenom roku. Utvrđeno je da je apelant nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora izmirio kupoprodajnu cijenu ali da ugovor nije dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Prema tome zaključeno je da apelant na osnovu takvog ugovora ne može steći stanarsko pravo na predmetnom stanu iz razloga što se taj ugovor ne može smatrati pravno obavezujućim jer nije dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Po mišljenju suda nedostavljanje ugovora poreskoj službi ne mogu opravdati tvrdnje apelanta da to nije mogao učiniti zbog izbijanja ratnih dejstava i donošenja uredbe o zabrani ovjere takvih ugovora jer je sam apelant naveo da se raspitivao nakon zaključenje ugovora kako izvršiti uknjižbu istog. Stoga je po mišljenju suda mogao i predmetni ugovor dostaviti poreznoj službi na ovjeru.

5. Nadalje je sud naveo da sve i da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova apelant ne bi imao pravo upisa vlasništva po osnovu zaključenog ugovora obzirom da tokom postupka nije osporio činjenicu da je u službi oružanih snaga vojske Jugoslavije bio sve do 10. februara 1998. godine kada je razriješen profesionalne službe jer je odredbom člana 39e. stav 2. navedenog zakona propisano da nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu u skladu sa članom 18. Zakona o prodaji, umanjenu za amortizaciju. S obzirom da apelant tokom postupka nije postavio tužbeni zahtjev kojim traži naknadu zbog neisplaćene kupoprodajne cijene za predmetni stan sud je i raspravljao samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP).

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije cijenio kao dokaze priložene presude Općinskog suda i Općinskog suda u Sarajevu u određenim predmetima jer se navedene presude ne odnose na konkretan slučaj niti su u bilo kojoj vezi sa predmetnom tužbom.

7. U pogledu ocjene prvostepenog suda da li je apelant bio u mogućnosti podnijeti ugovor nadležnoj poreskoj upravi kao i da li ga je mogao ovjeriti kod nadležnog suda Kantonalni sud je naveo da apelant nije sudu pružio dokaz da je predmetni ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, a što je bio dužan u smislu člana 123. stav. 1. ZPP, a u vezi sa izmjenjenim članom 39. Zakona o prodaji. Zbog navedenog je Kantonalni sud našao da su irelevantni prigovori u pogledu donošenja propisa o statusu i privremenoj zabrani prodaje stanova koje je ranije otuđila SFRJ u toku 1992, 1994, 1995. i 1999. godine.

8. Prema tome po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom pozivajući se na odredbu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova kojim je izmjenjen član 39. Zakona o prodaji stanova, te o tome dao valjane razloge koje je i prihvatio i drugostepeni sud, te ih zbog toga nije ponovo ponavljao.

9. Također je utvrđeno da su neosnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbu izmenjenog člana 39e. stav 2. Zakona o prodaji. Navedeno iz razloga jer je u toku postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama Vojske Jugoslavije i bio u službi sve do 10. februara 1998. godine kada je razriješen profesionalne službe i da nije postavio tužbeni zahtjev za isplatu naknade od tužene utvrđenu u skladu sa članom 18. Zakona o prodaji umanjenu za amortizaciju. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno zaključio da se morao kretati u granicama tužbenog zahtjeva u smislu člana 2. ZPP. Istaknuto je da je apelant tužbenim zahtjevom isključivo tražio da se utvrdi da je na osnovu pravno valjanog ugovora o kupoprodaji-otkupu predmetnog stana stekao pravo vlasništva na istom, te da je tužena dužena to priznati i trpjeti da se apelant u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik. Kako je apelant nakon 14. decembra ostao u službi u oružanim snagama Vojske Jugoslavije sve do 10. februara 1998. godine shodno odredbi izmijenjenog člana 39e. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji po mišljenju Kantonalnog suda apelantu eventualno pripada pravo da na osnovu ugovora koji je zaključio 3. aprila 1992. godine zahtijeva naknadu od tužene utvrđenu u skladu sa članom 18. Zakona o prodaji umanjenu za amortizaciju, a ne pravo da se uknjiži kao vlasnik na predmetnom stanu. Kantonalni sud je također utvrdio da su neosnovani i navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije obzirom da nije stekao osnov za sticanje prava vlasništva po Zakonu o prodaji.

10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000890 od 22. marta 2007. godine odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da je na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku za koje je vezan revizioni sud drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je odlučujući o žalbi apelanta izveo zaključak da osnovom utvrđene činjenice da navedeni ugovor nije dostavio nadležnoj poreznoj službi na ovjeru nisu ispunjeni uslovi propisani noveliranom odredbom iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, te da se taj ugovor ne može smatrati pravno obavezujućim. Stoga je po mišljenju Vrhovnog suda pravilan pravni zaključak nižestepenih sudova o odbijanju tužbenog zahtjeva.

12. Po nalaženju Vrhovnog suda da je apelant i dokazao uslove koje propisuje navedena zakonska norma zahtjev tužbe se ne bi mogao usvojiti s obzirom da je upravljen na sticanje stvarnog prava. Navedeno iz razloga nesporne činjenice da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama Vojske Jugoslavije do 10. februara 1998. godine jer je prema odredbi člana 39e. stav 2. Zakona o prodaji nosilac stanarskog prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije BiH.

13. Prema mišljenju Vrhovnog suda u slučaju i ispunjenosti tih zakonom propisanih uslova ima se pravo na sticanje novčanog (obligacionopravnog) zahtjeva, pa kako je apelant svoj zahtjev upravio na sticanje vlasništva (stvarnopravnog) zahtjeva po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pravilno izveo zaključak o neosnovanosti žalbenih prigovora apelanta jer u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupak (član 2. stav 1. ZPP).

14. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant smatra da Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odluke nisu dali jasno obrazloženje, te da su proizvoljno primjenili odredbe materijalnog prava.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U odnosu na navode apelanta da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu jasno obrazložili svoje odluke Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud suprotno navodima apelacije smatra da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoju odluku dovodeći ih u vezi sa apelantovim žalbenim navodima. Također, Ustavni sud nalazi da je i Vrhovni sud rješavajući po reviziji dao jasno obrazloženje zbog čega smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje koje su redovni sudovi ponudili u svojim odlukama proizvoljno. Nadalje navedeno obrazloženje se temelji na relevantim odredbama Zakona o prodaji stana čije primjena u konkretnom slučaju po mišljenju Ustavnog suda nije bila proizvoljna. Na kraju imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

19. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

20. Apelant se, pored navedenog, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode o povredi ovog prava nije posebno obrazložio nego se navodi zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke u vezi sa članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1 Evropske konvencije iznio svoj stav u odnosu na ove navode, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1501/07 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio