Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1822/07 (D.D. «K» Živinice)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1822/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1822/07, rješavajući apelaciju D.D. «K» Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D. «K» Živinice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 006 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-350/04 od 9. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. «K» Živinice (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa M.V., podnio je 19. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001 006 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-350/04 od 9. maja 2005. godine. Apelant je 9. avgusta 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je donio Odluku broj 101-1685/03 od 14. novembra 2003. godine o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka tužitelju M.J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) raspoređenom na poslovima samostalnog referenta prodaje u izvozu. U predmetnoj odluci je navedeno da tužitelju prestaje radni odnos zato što nije ostvario predviđene rezultate rada u prodaji za period od jula do oktobra 2003. godine, čime je učinio težu povredu radne obaveze iz člana 60. Pravilnika o radu.
3. Presudom Općinskog suda broj P-350/04 od 9. maja 2005. godine utvrđeno je da je navedena odluka nezakonita, pa je slijedom toga apelant obavezan da rasporedi tužitelja na njegovo ranije radno mjesto kordinator-vođa prodaje kancelarijskog namještaja, da mu na ime naknade plata za period od 19. novembra 2003. do 28. februara 2005. godine isplati ukupan iznos od 6.934,42 KM, a od 1. marta 2005. godine pa do vraćanja na posao da mu isplati naknadu u visini plate koju bi ostavario da je radio na navedenom radnom mjestu, sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj sa apelantom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 101-496 od 1. februara 2002. godine prema kojem je tužitelj raspoređen na poslove samostalnog referenta prodaje u izvozu. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je, nakon toga, tužitelj sa apelantom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 882/02 od 1. jula 2002. godine prema kojem je tužitelj raspoređen na poslove kordinatora-vođa prodaje kancelarijskog namještaja. Po mišljenju suda, zaključivanjem ugovora o radu od 1. jula 2002. godine sporazumno je prestao da važi ugovor o radu od 1. februara 2002. godine, budući da zaposlenik zaključuje jedan ugovor o radu sa poslodavcem i za obavljanje tačno određenih poslova u smislu Zakona o radu. Također, sud je naveo da je Pravilnikom o sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta apelanta predviđeno radno mjesto kordinator – 1 izvršilac i radno mjesto samostalni referent prodaje u izvozu – 4 izvršioca, što upućuje da se radi o različitim poslovima za čije obavljanje je potrebno angažovanje više izvršilaca. U vezi s tim, sud je istakao da se, iako je tužitelj u periodu od jula do novembra 2003. godine pored poslova kordinatora obavljao i poslove samostalnog referenta prodaje u izvozu, ipak se ne može smatrati da je tužitelj imao zaključen ugovor o radu sa obavljanje tih poslova. S obzirom da je u to vrijeme kao važeći bio ugovor o radu za obavljanje poslova kordinatora-vođa prodaje kancelarijskog namještaja, sud je zaključio da apelant nije ni mogao donijeti odluku o otkazu ugovora o radu sa obavljanje poslova samostalnog referenta prodaje u izvozu jer takav ugovor nije postojao u vrijeme donošenja te odluke. Nadalje, budući da je utvrđeno da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, sud je naveo da je, u smislu odredbi člana 96. stav 2. tačka 1. Zakona o radu, apelant u obavezi da vrati tužitelja na posao i da mu isplati naknadu plata. U vezi s tim, sud je naveo da je visinu naknade plata za period od 19. novembra 2003. do 28. februara 2005. godine utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koju stranke nisu osporavale. Također, sud je dosudio tužitelju zakonsku zateznu kamatu na neisplaćenu naknadu plata počev od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa u skladu sa odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj Gž-952/05 od 17. maja 2006. godine kojom je žalba uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (član 8. u vezi sa članom 209. Zakona o parničnom postupku) koja je uticala na donošenje zakonite i pravilne odluke, budući da je svoju odluku zasnovao isključivo na ocjeni zaključenih ugovora o radu. U vezi s tim, sud je naveo da je radi otklanjanja utvrđene povrede odredaba parničnog postupka i radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja ovaj sud održao raspravu na kojoj su ponovo saslušani tužitelj i svjedoci K.T. i S.M. Sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka, koji su u navedenom periodu bili zaduženi za praćenje rezultata rada tužitelja, proizlazi da je tužitelj ostvario rezultate rada koji su znatno ispod tolerantnog ostvarenja plana od 75%. Pri tome, sud je naveo da u iskazima saslušanih svjedoka nije našao nelogičnost, nedoslijednost, niti protivrječnost koje bi dovele u sumnju tačnost njihovih iskaza. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je, na osnovu održane rasprave pred ovim sudom, apelant dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu od 1. jula 2002. godine.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziju tužitelja protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001 006 od 17. aprila 2007. godine kojom je revizija uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanta protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama djelimično uvažena. Slijedom toga prvostepena presuda je u tom dijelu preinačena tako što je određeno da zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos teku od 3. juna 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, zanemario činjenicu da je tužitelj u periodu od 1. juna do 18. novembra 2003. godine obavljao poslove kordinatora-vođa prodaje kancelarijskog namještaja i poslove samostalnog referenta prodaje u izvozu, dakle poslove iz oba zaključena ugovora o radu. Sud je dalje naveo da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta apelanta predviđeno radno mjesto kordinator – 1 izvršilac i radno mjesto samostalni referent prodaje u izvozu – 4 izvršioca. S obzirom da se radi o dva različita radna mjesta, za koja su potrebni posebni izvršioci u smislu navedenog Pravilnika, Vrhovni sud je naveo da je nemoguće očekivati da tužitelj obavlja poslove u punom kapacitetu na dva radna mjesta, čak i kada bi bilo moguće istovremeno postojanje dva ugovora o radu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda nezakonita, a prvostepena presuda zakonita, osim oduke o zakonskim zateznim kamatama koju je preinačio, te dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud dosudio tužitelju naknadu plata do vraćanja na posao, iako je tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom tražio naknadu plata samo do 28. februara 2005. godine. Stoga, apelant smatra da su osporene odluke očigledno proizvoljne, te traži od Ustavnog suda da iste ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Nadalje, apelant se žali na povredu prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da predmetni postupak nije proveden u razumnom roku, jer prvostepeni sud nije preduzeo procesne radnje u rokovima koji su propisani relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku.
8. U odgovoru na apelaciju od 17. jula 2007. godine, Općinski sud je naveo da je tužitelj 3. juna 2004. godine podnio tužbu, koja mu je vraćena na dopunu, te da je nakon izvršene dopune predmetna tužba 22. oktobra 2004. godine dostavljena apelantu na odgovor. Općinski sud je naveo da je po prijemu odgovora na tužbu od strane apelanta, 24. novembra 2005. godine, u predmetnom postupku zakazano i održano pripremno ročište 31. januara 2005. godine. Sud je dalje naveo da su na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 7. marta 2005. godine, saslušane stranke i svjedoci, te da je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju. Sud je naveo da je u nastavku glavne rasprave od 8. aprila 2005. godine proveden dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke, nakon čega je zaključena glavna rasprava i određeno donošenje presude za 9. maj 2005. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo i zato što odluka nije donesena u razumnom roku.
12. Što se tiče navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelant stupio u predmetnu parnicu dostavljanjem tužbe na odgovor 22. oktobra 2004. godine. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, po prijemu odgovora na tužbu od strane apelanta, 24. novembra 2005. godine, održao pripremno ročište, dva ročišta za glavnu raspravu i donio presudu u periodu od oko pet i po mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da period od oko šest i po mjeseci, koliko je prošlo od stupanja apelanta u parnicu pa do donošenja prvostepene presude, ne predstavlja nerazumno dug period odlučivanja koji bi se eventualno mogao staviti na teret Općinskom sudu. Također, što se tiče postupka pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom, Ustavni sud ne nalazi da dužina istog prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
13. U vezi s navodima koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 13. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ostali navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović