Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2100/07 (Č. S.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18a
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2100/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2100/07, rješavajući apelaciju Čedomira Spasojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čedomira Spasojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 919 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-997/00-I od 8. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedomir Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnio je 16. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 919 od 17. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-997/00-I od 8. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-997/00-I od 8. novembra 2005. godine, obavezan je apelant da isplati tužitelju Vladi Vučijaku (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 1.204,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen. Ujedno je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužitelj da vrati apelantu stvari precizirane u izreci presude, koje su otuđene 2. novembra 2000. godine iz apelantovog stana koji se nalazi u Mostaru, ulica Franjevačka broj 58 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u aprilu 1992. godine, nakon izbijanja ratnih sukoba, taj stan napustio. Sud je dalje naveo da je na osnovu Zapisnika o primopredaji predmetnog stana koji je sačinio nadležni organ Općine Mostar od 24. juna 1994. godine utvrđeno da je predmetni stan, koji je bio u oštećenom stanju usljed udara granate, dodijeljen na korištenje Ivanki Vučijak. Takođe, sud je naveo da je utvrđeno da je tužitelj predmetni stan koristio do 2. novembra 2000. godine, te da je u tom periodu izvršio određene adaptacijske radove u stanu. Sud se pozvao na odrebe člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03) kojima je propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 3. ovog Zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime nužnih troškova u stanu, ima pravo na povrat tih sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je istakao da obaveza povrata ovako uloženih sredstava jasno proizlazi iz odredaba člana
210. ZOO kojima je propisano da u slučaju kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan vratiti tu imovinu, a ako to nije moguće, dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. U vezi s tim, sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i uviđajem na licu mjesta od 17. oktobra 2003. godine utvrđena visina nužnih troškova koji su se odnosili na saniranje oštećenja nastalih granatiranjem u iznosu od 1.204,06 KM. S druge strane, što se tiče protivtužbenog zahtjeva apelanta, sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je upravo tužitelj otuđio individualno određene stvari iz apelantovog stana, niti da se te stvari nalaze u posjedu tužitelja, te je iz tih razloga, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio protivtužbeni zahtjev u cijelosti.
3. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanta protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 007-0-Gž-06-000 159 od 4. maja 2006. godine kojom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, a žalba apelanta djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti. U preostalom dijelu, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio da mu apelant isplati iznos od 7.491,40 KM na ime izvršenih adaptacijskih radova na predmetnom stanu. Da bi uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom, sud je naveo da je tužitelj bio dužan prethodno dokazati da je uložio vlastita sredstva u opravku predmetnog stana, kao i da se radilo o nužnim troškovima u smislu odredaba člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Po mišljenju suda, tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da je uložio vlastita sredstva u opravku predmetnog stana, te je iz tog razloga odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. U pogledu protivtužbenog zahjeva apelanta, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj protivtužbeni zahtjev.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000 919 od 17. maja 2007. godine kojom je revizija djelimično uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena tako što je prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je obavezan apelant da isplati tužitelju iznos od 1.204,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, iako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM, revizija u konkretnom slučaju dopuštena primjenom odredbi člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP), jer smatra da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Što se tiče merituma predmeta, Vrhovni sud je naveo da je zaključak drugostepenog suda da tužitelj nije dokazao da je uložio vlastita sredstva u opravku predmetnog stana suprotan podacima u spisu. Po mišljenju suda, osnovano tužitelj u reviziji ističe da ta činjenica nije uopšte bila sporna među strankama, jer je i apelant u žalbi naveo da je «sud pravilno postupio kada je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu», s tim da je smatrao da je dosuđeni iznos previsok. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da nijedan dokaz, niti navodi apelanta, ne upućuju na zaključak da je sanacija predmetnog stana finansirana iz nekih drugih izvora (npr. donacijom), a ne iz sredstava tužitelja. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud nije imao osnova da posumnja u činjenicu da je tužitelj uložio vlastita sredstva u opravku predmetnog stana. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno dosudio iznos od 1.204,06 KM, koliko je bilo potrebno tužitelju da sanira oštećenja na stanu izazvana granatiranjem.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno postupio kada je odlučio o izjavljenoj reviziji tužitelja. Naime, apelant navodi da je Vrhovni sud dopustio reviziju u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a, a da pri tome nije naveo razloge zbog kojih smatra da je odlučivanje o reviziji u ovom slučaju od značaja za rješavanje nekih drugih slučajeva. Takođe, apelant navodi da u toku postupka tužitelj nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev u smislu člana 133. ZPP-a, niti u spisu predmeta postoji ijedan dokaz da je tužitelj uložio vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciji i riješi predmetnu pravnu stvar u meritumu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
8. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Vrhovni sud proizvoljno postupio kada je, bez posebnog obrazlaganja, prihvatio da odlučuje o reviziji shodno odredbama člana 237. stav 3. ZPP-a. Takođe, sporno pitanje je da li su Vrhovni sud i Općinski sud pravilno utvrdili da tužitelju pripada naknada za izvršena ulaganja u predmetni stan u smislu odredbi člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na navodni nedostatak obrazloženja Vrhovnog suda u pogledu primjene člana 237. stav 3. ZPP-a, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije zauzeti stav da je elemenat pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1401/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 7/07). U konkretnom slučaju radi se o primjeni procesno-pravne odredbe, iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda. Naime, odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, koje predstavljaju izuzetak od odredaba člana 237. stav 2. ZPP-a, propisuju da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako «ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima». S obzirom na diskrecioni karakter ustanovljenog ovlaštenja, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da Vrhovni sud posebno obrazlaže svoje postupanje kada prihvati da odluči o reviziji primjenom odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije postupio proizvoljno, te da odlukom da prihvati razmatranje revizije u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje principe garantovane pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, pa je u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
10. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na meritum predmeta, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ostali navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
11. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović