Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/07 (Z.B.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-283/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 283/07, rješavajući apelaciju Z. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 465 od 12. oktobra 2006. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj GŽ 381/05 od 22. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-213/04 od 28. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berkovića, podnio je 10. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 465 od 12. oktobra 2006. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ 381/05 od 22. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
213/04 od 28. aprila 2005. godine. Apelant je 10. aprila 2007. godine dostavio Ustavnom sudu dodatnu dokumentaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-213/04 od 28. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj GŽ 381/05 od 22. marta 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod Elektro Hercegovina - RJ Berkovići (u daljnjem tekstu: tužena), te da se tužena obaveže da ga vrati na posao rasporedom na njegovo radno mjesto i da mu na ime duga isplati iznos od 21.029,91 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude, sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant, po osnovu rješenja o radnoj obavezi, radio kod tužene u vremenskom periodu od 1. septembra 1993. godine do 1. maja 1996. godine. Također je utvrđeno da tužena nije nikad donijela odluku o zasnivanju radnog odnosa sa apelantom u smislu odredaba Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 25/93, u daljnjem tekstu: ZRO). S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da radni odnosi koji su uspostavljeni na osnovu rješenja o radnoj obavezi u smislu člana 2. stav 1. Zakona o primjeni Zakona o radnim odnosima, za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja („Službeni glasnik RS“ broj 1/94-posebno izdanje, u daljnjem tekstu: Zakon o primjeni Zakona o radnim odnosima) i radni odnosi koji su zasnovani u smislu odredaba ZRO, nisu isti pravni odnosi. Naime, Osnovni sud je naveo da za uspostavljanje radne obaveze nije bitno da li su obveznici u radnom odnosu, budući da se radna obaveza u smislu odredaba Zakona o primjeni Zakona o radnim odnosima, u navedenom periodu, s obzirom na postojanje ratnih dešavanja u BiH, mogla odrediti i licima koja nisu bila u radnom odnosu. Dakle, utvrđujući da tužena nije nikad donijela rješenje o zasnivanju radnog odnosa sa apelantom u smislu odredaba ZRO, Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
3. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda. Naime, polazeći od nespornog utvrđenja da apelant nije nikada dobio rješenje o zasnivanju radnog odnosa kod tužene u smislu odredaba ZRO, nego samo rješenje o radnoj obavezi, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio relevantne odredbe materijalnog prava, te odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 465 od 12. oktobra 2006. godine, odbijena je apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostepene presude. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud utvrdio da iz dokumentacije spisa proizlazi da apelant nije prije podnošenja tužbe sudu, iskoristio svoje pravo da se u skladu sa odredbom člana 55. stav 1. ZRO obrati tuženoj radi zaštite svojih prava. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 56. stava 2. ZRO kojom je propisano da radnik koji nije koristio pravo prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu. S obzirom, da je apelant kod tužene prestao raditi 1. maja 1996. godine, te da prije podnošenja tužbe sudu od 10. avgusta 2004. godine, nije iskoristio pravo interne zaštite svojih prava kod tuženog, Vrhovni sud je zaključio da su redovni sudovi tužbu u konkretnom slučaju trebali odbaciti kao nedopuštenu. Međutim, utvrđujući da su redovni sudovi meritorno odlučivali o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te da su pravne posljedice presude kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen za apelanta jednake pravnim posljedicama odluke o odbacivanju tužbe kao nedopuštene, Vrhovni sud je zaključio da je odluka redovnih sudova pravilna i zakonita.
5. Apelant se žali da mu je uslijed pogrešne primjene materijalnog prava u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da je Vrhovni sud, pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 55. stav 1. ZRO. S tim u vezi, apelant je pozivajući se na odredbu člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), naveo da je on imao pravni interes «da sud utvrdi nepostojanje nekog pravnog odnosa», tj. da mu nije prestao radni odnos kod tužene. S obzirom da je »kod tužene zasnovao radni odnos na osnovu akta o zasnivanju radnog odnosa, apelant smatra da mu isti nije mogao prestati bez ikakvog pojedinačnog akta tužene o tome». Nadalje, apelant ukazuje na činjenicu da „obraćanje“ radnika u smislu odredbe člana 55. stav 1. ZRO, podrazumijeva da je radnik dobio rješenje o povredi nekog prava iz radnog odnosa. S obzirom da njemu tužena nije dostavila nikakvo rješenje u vezi njegovog radno - pravnog statusa apelant smatra da se nije ni mogao obraćati tuženoj u smislu odredbe člana 55. stav 1. ZRO, radi zaštite svojih prava.
6. U dopuni apelacije, apelant je naveo da dokumentaciju koju je dostavio u prilogu (obavještenje o utvrđenom radnom stažu i ličnom dohodku) nije mogao ranije dostaviti jer je istu tek dobio od tužene. U prilogu je također dostavio i obavještenje o izjavama tri svjedoka koje se odnose na njihovo kazivanje o apelantovom radno - pravnom statusu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud primjećuje da apelant svoje navode o povredi prava na pravično suđenje, temelji na tvrdnji da su redovni sudovi, pogrešno i proizvoljno primjenili materijalno-pravne propise, u postupku utvrđivanja njegovog radno-pravnog statusa.
10. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su u postupku pred prvostepenim sudom, utvrđene relevantne činjence od značaja za donošenje konačne odluke o apelantovom radnopravnom statusu koji je imao kod tuženog. Naime, suština obrazloženja iz odluka redovnih sudova, svodi se na njihovu ocjenu da apelant nije nikad zasnovao radni odnos kod tuženog u smislu odredaba ZRO, odnosno da je kod tuženog bio angažovan po osnovu radne obaveze. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe sudu, te da je tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu, a na koju okolnost kao bitnu pazi sud po službenoj dužnosti. Međutim, cijeneći da su pravne posljedice odluke kojom se tužba odbacuje kao nedopuštena, iste pravnim posljedicama odluke redovnih sudova kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, Vrhovni sud je zaključio da su odluke redovnih sudova pravilne i zakonite.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se navedeno obrazloženje Vrhovnog suda ne može smatrati proizvoljnim, niti ima elemenata koji bi ukazali da su sudovi psotupali proizvoljno i na štetu apelantovih ustavnih prava. Osim toga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati, te su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant je, također, naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su i ovi njeni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović