Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-455/07 (D. T.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u imovinu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-455/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 455/07, rješavajući apelaciju Dimitrija Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dimitrija Tomića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-

1155/03 od 13. decembra 2006. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka broj 04-479-

16/03 od 22. avgusta 2003. godine i rešenja Opštine Bijeljina-

Opštinske komisije za komasaciju broj 01/2-479-36/96 od 25. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dimitrije Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dazdareva, opština Bijeljina, kojeg zastupa Jezdimir Ž. Spasojević, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1155/03 od 13. decembra 2006. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 04-479-16/03 od 22. avgusta 2003. godine i rješenja Opštine Bijeljina - Opštinske komisije za komasaciju (u daljnjem tekstu: Komisija za komasaciju), broj 01/2-479-36/96 od 25. jula 2003.

2. Rješenjem Komisije za komasaciju broj 01/2-479-36/96 od 25. jula 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Republičke uprave broj 04-479-16/03 od 22. avgusta 2003. godine, oglašen je ništavim zaključak Komisije za komasaciju broj 01/2-479-36/96 od 2. februara 1999. godine i rješenje o mijenjanju izvoda iz rješenja broj 01/2-479-36/06 od 18. decembra 1997. godine, jer je isto nemoguće izvršiti. Stavom dva tog rješenja odlučeno je da se apelantu dodjeljuje parcela broj 2230 u T-102 K.O. Gornji Brodac, površine 5.000 m², vrijedna 4.369,60 vrjednosnih jedinica prema Pravilniku o katastarskom klasiranju zemljišta.

3. Iz obrazloženja rješenja Komisije za komasaciju proizlazi da je revizijom spisa od strane radne grupe formirane za rješavanje spornih predmeta učesnika komasacije na području opštine Bijeljina, rješenjem načelnika opštine Bijeljina broj 02-111-53/02 od 3. decembra 2002. godine, utvrđeno da je parcela broj 781 u T-28 K. O. „Dazdarevo“ (u daljnjem tekstu: sporna parcela), koja je apelantu bila dodijeljena rješenjem o mijenjanju izvoda iz rješenja broj 01/2-479-36/06 od 18. decembra 1997. godine. Apelant, međutim, ovu parcelu nije prihvatio, pa je dodijeljena S. P., također učesniku u postupku komasacije. U rješenju je navedeno da je radna grupa nakon što je izvršila detaljnu analizu predmetnog spisa, ponovo saslušala apelanta, te utvrdila da apelant zahtijeva da mu se dodjeli sporna parcela koju je prvobitno odbio. Međutim, utvrđujući da apelantovom zahtjevu nije moguće udovoljiti, jer je u međuvremenu pravosnažnim rješenjem dodijeljena drugom učesniku u postupku komasacije, radna grupa je apelantu u smislu odredaba čl. 252. i 190. ZUP-a, dodijelila najbliže slobodnu parcela PD „Semberija“, broj 2230 u T-102 K.O. Gornji Brodac, površine 5.000 m², po vrijednosti adekvatna iskazanoj vrijednosti sporne parcele od 2.910,00 vrjednosnih jedinica.

4. U obrazloženju rješenja Republička uprava je navela da je u postupku koji je prethodio donošenju ožalbenog rješenja prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za rješavanje predmetne upravne stvari, te se po mišljenju te uprave utvrđeno činjenično stanje nije moglo dovesti u sumnju navodima žalbe. Naime, cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Republička uprava je zaključila da je prvostepeni organ pravilno primijenio zakon kada je svojim rješenjem oglasio ništavim zaključak Komisije za komasaciju broj 01/2-479-36/06 od 18. decembra 1997. godine, jer je je isti bilo nemoguće izvršiti s obzirom da je nakon apelantovog odbijanja, sporna parcela dodijeljena S. P., također, učesniku u postupku komasacije. Također, Republička uprava je cijenila i činjenicu da je apelant isključivo zahtijevao da mu se dodijeli sporna parcela koju je prvobitno odbio, a budući da je ista već pravosnažnim rješenjem dodijeljena drugom učesniku u postupku, to je i po mišljenju Uprave prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantu dodijelio parcelu PD „Semberija“ koja je najbliže slobodna apelantovom prebivalištu, te u smislu odredbe člana 62. stav 2. Zakona o komasaciji („Službeni list SRBiH“, broj 14/84, 30/90, 3/93 i 13/94), po vrijednosti adekvatna vrijednosti njegovog zemljišta koje je unio u komasacionu masu i koja mu je bila dodjeljena rješenjem o mijenjanju izvoda iz rješenja broj 01/2-

479-36/06 od 18. decembra 1997. godine.

5. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Republičke uprave broj 04-479-16/03 od 22. avgusta 2003. godine, koju je Vrhovni sud presudom broj U-1155/03 od 13. decembra 2006. godine odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i na isto pravilno primjenjeno materijalno pravo, o čemu su po mišljenju tog suda dati valjani razlozi, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su upravni organi pravilno postupili kada su apelntu dodijelili parcelu PD „Semberija“ kao najbliže slobodnu njegovom prebivalištu, jer je u smislu odredbi čl. 62. i 90. Zakona o komasaciji utvrđeno da vrijednost te parcele odgovara vrijednosti sporne parcele od 2.910,00 vrjednosnih jedinica. Također, Vrhovni sud je pozivajući se i na odredbe Pravilnika za održavanje katastra zemljišta („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 36/00 i 54/01), te odredbe Pravilnika o katastarskom klasiranju zemljišta, zaključio da je pravilan stav tuženog organa da apelant nije oštećen u postupku komasacije, s obzirom da je sporna parcela privedena svrsi, a da u toku upravnog postupka apelant ničim nije dokazao da postoje razlozi koji mogu biti od uticaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama organa uprave i Vrhovnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, apelant navodi hronologiju događaja vezanih za postupak komasacije, te tvrdi da je u postupku komasacije oštećen na taj način što je u komasacionu masu unio 7.421 m² zemljišta označenog kao k.č. br. 784, k.o. Dazdarevo, u naravi njiva I klase zv. „Trešnja“, a da je Komisija za komasaciju, u postupku nadodjele, iz komasacione mase, dio te parcele, u površini od 3478 m², dodijelila drugom učesniku u postupku, a ostatak od 3900 m² apelantu. Nadalje, apelant navodi da mu je Komisija za komasaciju, da bi njega samo „formalno namirila“, dodijelila zemljište nepravilnog oblika, zbog čega smatra da je takvim postupkom Komisije za komasaciju, oštećen za površinu od 2.910 jedinica ili 3478 m² kvalitetnog zemljišta. Također, apelant navodi da su se organi uprave i Vrhovni sud u svojim odlukama nezakonito pozivali na mišljenje „radne grupe“, jer mu je kako navodi u postupku komasacije dodijeljeno zemljište lošijeg boniteta i kvaliteta u odnosu na zemljište koje je od njega oduzeto.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku na nesporan način utvrđeno da je apelant kao učesnik komasacije, unio svoju parcelu u komasacionu masu, te da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji se tiče dodjele zemljišta iz komasacione mase kako je to predviđeno zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ima imovinski interes koji je obuhvaćen pojmom «imovine» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor je da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu osporenim odlukama dodijeljeno određeno zemljište iz komasacione mase, ali da on smatra da je trebao dobiti zemljište koje mu je ranije ponuđeno, ali koje je zbog njegovog odbijanja da ga prihvati, dodijeljeno drugom učesniku komasacije. Ustavni sud zapaža da apelant ne spori da je dobio zemljište iz komasacione mase u proceduri i na način predviđen zakonom, već samo smatra da je trebao dobiti drugo zemljište. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da ovakve odluke ni na koji način ne predstavljaju miješanje u apelantovu imovinu, te da stoga nije potrebno ispitati ostale aspekte prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji očigledno ukazuju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-455/07 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio