Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-588/07 (G. M.-M.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-588/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 588-07, rješavajući apelaciju Gordane Miljanović-Milovanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Miljanović-
Milovanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-499/05 od 1. decembra 2006. godine, presude Okružnog suda Doboj broj Gž-605/04 od 16. maja 2005. godine i presude Osnovnog suda Doboj broj RS-250/04 od 6. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Miljanović-Milovanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mustafa Salkić, advokat iz Tuzle, podnijela je 24. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-499/05 od 1. decembra 2006. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-605/04 od 16. maja 2005. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-250/04 od 6. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-250/04 od 6. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-605/04 od 16. maja 2005. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Odluka o otkazu ugovora u radu broj 01-1503/03 od 30 decembra 2003. godine koju je donio AD „Ozrenturist“ Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi). U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica kod tuženog bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme od 1996. godine, te da je bila raspoređena na poslove i radne zadatke «vođe protokola, daktilografa i arhivara». Također, Osnovni sud je naveo da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) za navedeno radno mjesto bila predviđena srednja stručna sprema, dok je izmjenama Pravilnika navedeno radno mjesto ukinuto. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su poslovi navedenog radnog mjesta pripojeni poslovima radnog mjesta «referenta sekretarskih poslova» na koje je raspoređena radnica koja je, prema Pravilniku o kriterijumu za utvrđivanje viška radnika, imala više bodova od apelantice.
3. Osnovni sud je utvrdio da je u članu 103. Zakona o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03 u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisano da o pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu odlučuje poslodavac ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju. Dalje, u članu 113. stav 2. Zakona o radu propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Budući da je Osnovni sud tokom postupkla utvrdio da je za radno mjesto «referenta sekretarskih poslova» tačno utvrđena potrebna stručna sprema i da apelantica ne ispunjava potrebne uvjete, Osnovni sud je pozivajući se na odredbe člana 113. st. 1. i 2. Zakona o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03 u daljnjem tekstu: Zakon o radu), zaključio da je tuženi pravilno postupio prilikom donošenja osporene odluke o otkazu apelantici ugovora o radu. Naime, Osnovni sud je naveo da je članom 103. stav 1. Zakon o radu propisano „da o pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu odlučuje poslodavac ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju», te da je stavom 2. istog zakona propisano da poslodavac «može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika».
4. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata stav prvostepenog suda utvrdivši da je prvostepena presuda utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-499/05 od 1. decembra 2006. godine odbijena je revizija apelantice koju je izjavila protiv presude Okružnog suda broj Gž-605/04 od 16. maja 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, budući da nije sporno da je apelnatici ugovor o radu otkazan iz razloga predviđenih u članu 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Naime, u obrazloženju svog stava, Vrhovni sud je zaključio da iz dokumentacije spisa proizlazi da je tuženi, zbog ekonomskih teškoća u kojima se našao, donio Odluku o izmjeni Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 10. novembra 2003. godine. Novim izmjenama Pravilnika, Vrhovni sud dalje navodi, apelanticino radno mjesto je ukinuto, a poslovi tog radnog mjesta su pripojeni poslovima «referenta sekretarskih poslova» na kojem radnom mjestu je 1997. godine radila radnica S. O. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su odluke rdovnih sudova utemeljene na pravilnoj primjeni člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, te da su stoga revizioni navodi neosnovani.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica je iznijela hronoligiju događanja pred redovnim sudovima u njenom predmetu, te smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena njena navedena prava. Povrdu navedenih prava, apelantica nije posebno obrazložila.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da apelanticaa samo paušalno navodi da je diskriminirana, ali da u vezi sa svojim tvrdnjama nije dala bilo kakve argumente ili dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o diskriminaciji. Naime, apelantica svoje navode o diskriminaciji zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom ne navodi čak ni po kom osnovu smatra da je diskriminirana Stoga. Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantice paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
10. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava apelantice na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović