Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2969/07 (M. S.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 6
- Zakon o upravnom postupku · čl. 9
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 34
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2969/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2969/07, rješavajući apelaciju Mirjane Stančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Stančić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-U-
06-0001081 od 17. augusta 2007 godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja, broj UP-II/05-23-5-420/03 od 7. jula 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/I-23-107/01 od 10. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Stančić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8 novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-U-06-0001081 od 17. augusta 2007 godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-II/05-23-5-
420/03 od 7. jula 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23-04/I-23-107/01 od 10. aprila 2006.godine.
2. Uprava za stambena pitanje je rješenjem broj 23-04/I-23-107/01 od 10. aprila 2006.godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj, UP-II/05-23-5-420/03 od 7. jula 2006. godine, odbila apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u u Ulici Jadranska broj 1/II u Sarajevu, (u daljnjem tekstu: predmetni stan), nakon smrti brata Milana Stančića, odnosno oca Branka Stančića, nosioca stanarskog prava. Nakon izvedenih dokaza prvostepeni upravni organ je u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, broj 11/98 i 19/99), utvrdio da se apelantica ne može smatrati korisnikom predmetnog stana i da ne ispunjava uslove iz čl. 21, 22. i 28. navedenog zakona, da nastavi koristiti predmetni stan u svojstvu nosioca stanarskog prava nakon smrti ranijeg nosioca stanarskog prava-brata apelantice, te je stoga zaključio da se njenom zahtjevu ne može udovoljiti. S tim u vezi, ovaj organ je utvrdio da apelantičin brat nije nikad zaključio ugovor o korištenju stana sa nadležnim organom, čime nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Takođe, prema stanju spisa predmeta utvrđeno je da je apelantica već jednom dala svoju saglasnost za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana nakon smrti svoga oca (1993. godine) kao nosioca stanarskog prava na brata, (brat apelantice je umro 2000. godine). U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da je Ministarstvo razmotrivši žalbu apelantice, ožalbeno rješenje Uprave za stambena pitanja od 10. aprila 2006. godine, kao i sve priloge u spisu predmeta, utvrdilo da je rješenje prvostepenog organa pravilno i na zakonu zasnovano, stoga je žalbu apelantice odbilo kao neosnovanu.
3. Kantonalni sud je presudom, broj 009-0-U-06-0001081 od 17. augusta 2007. godine, odbio apelantičinu tužbu podnesenu protiv tuženog Ministarstva, radi poništenja rješenja broj UP-II/05-23-
5-420/03 od 7. jula 2006. godine. Kantonalni sud je zakonitost upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) i odlučio da njenu tužbu odbije kao neosnovanu. Uvidom u potvrdu o vlasništvu stana, Kantonalni sud je utvrdio da je predmetni stan vlasništvo Skupštine Općine Centar Sarajevo, a nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu po ugovoru o korištenju stana broj, 037028/60 od 3. marta 1967, godine je bio Branko Stančić, otac apelantice. Uvidom u izvod iz matične knjige umrlih utvrđeno je da je otac apelantice umro 17. aprila 1993. godine, a njegova supruga Olga Stančić 9. januara 1993. godine. Rješenjem Komisije za dodjelu stanova Općine Centar, broj 07/B2-372-211/93 od 1. aprila 1994. godine, utvrđeno je da apelantičinom bratu Milanu Stančiću, pripada pravo da trajno i nesmetano nastavi koristiti predmetni stan, nakon smrti oca, nosioca stanarskog prava. Tačkom II. istog rješenja je utvrđeno da je dužan u roku od 30 dana zaključiti ugovor o korištenju stana sa DP “Sarajevo-stan“, što isti nije nikad učinio. U obrazloženju predmetnog rješenja je naznačeno, da brat apelantice predmetni stan koristi sam s obzirom da se ona nalazi u SAD-u na specijalizaciji, da je apelantica član porodičnog domaćinstva, kao i da se saglasila da se stanarsko pravo prenese na njenog brata. Kantonalni sud je uvidom u spise predmeta utvrdio da se apelantica nije odazvala pozivu prvostepenog organa da dostavi potvrdu o tome kada i od koga je upućena na specijalizaciju u Ameriku (zapisnik od 14. oktobra 2005. godine), a niti je Klinički centar Univerziteta u Sarajevu odgovorio na dopis nadležnog organa od 17. oktobra 2005. godine, u vezi dostave podataka i izjašnjenja o istoj dokumentaciji. Kantonalni sud je na osnovu izjave apelantice date u postupku pred ovim sudom utvrdio da je apelantica na specijalizaciju otišla 1990. godine, gdje je upućena od strane Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, a da se u Sarajevo vratila 1999. godine, ali da nije bila u Sarajevu u trenutku smrti roditelja 1993. godine, kao ni brata 2000. godine. Kantonalni sud je na osnovu svakog od navedenih dokaza, i drugih dokaza priloženih u spisu, izjava svjedoka, stanara predmetne zgrade, svakog posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka provedenog u skladu sa odredbom člana 9. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 2/98 i 48/99), utvrdio da su po ocjeni ovog suda i tuženi i prvostepeni organ pravilno zaključili da se apelantica ne može smatrati korisnikom predmetnog stana u smislu člana 6 Zakona o stambenim odnosima, te se stoga njenom zahtjevu nije moglo udovoljiti. Kantonalni sud je u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima nije mogao zaključiti da je apelantica u navedenom domaćinstvu trajno živjela i stanovala sa bratom. Osim toga u skladu sa odredbom čl. 47. i 48. Zakona o stambenim odnosima nekorištenje stana, radi privremenog rada u inostranstvu, školovanja i specijalizacije duže od 6 mjeseci, a najduže 5 godina, razlog je za otkaz ugovora o korištenju stana, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da se radi o odsustvu od oko 10 godina.
4. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđno njeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da je zajedno sa svojim roditeljima i bratom od svog rođenja živjela u predmetnom stanu na kome je nosilac stanarskog prava bio njen otac. Kao iznimno dobar student od strane Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu 1990. godine je kako navodi, upućena na specijalizaciju u inostranstvo. Nakon smrti oca, njen brat je uz njenu saglasnost izvršio prenos stanarskog prava na predmetnom stanu na sebe. Takođe ističe, da je u postupku prenosa stanarskog prava koji se vodio pred nadležnim organom Općine Centar, njen brat izjavio da je ona član porodičnog domaćinstva, a koja činjenica je i utvrđena predmetnim rješenjem od 1. aprila 1993. godine. Smatra da joj je povrijeđeno pravo na dom radi pogrešno utvrđenih činjenica u postupku, jer je upravni organ kao i sud zanemario činjenicu da su njeni roditelji preminuli 1993. godine, dakle u vrijeme rata, kada je u cijeloj zemlji a naročito u Sarajevo bilo praktički nemoguće ući. Apelantica dalje navodi da ni činjenica da u predmetnom stanu nije bila u trenutku smrti svoga brata, takođe ne može bitno uticati na njeno pravo. Smatra da se Kantonalni sud pogrešno pozivao na odredbu čl. 47. i
48. Zakona o stambenim odnosima, kojim je regulisan način otkaza ugovora o korištenju stana radi nekorištenja stana od strane nosioca stanarskog prava i članova njegovog porodičnog domaćinstva. Naime, u skladu sa navedenom odredbom zakona potrebno je da i nositelj stanarskog prava ne koristi stan, a ne samo članovi porodičnog domaćinstva, a što u konkretnom nije slučaj. Ističe da je više puta godišnje dolazila u Sarajevo, u trajanju od mjesec dana i više, kada je bila sa svojim bratom, iz čega se kako navodi može zaključiti da je bila u zajedničkom domaćinstvu sa nositeljem stanarskog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
8. S obzirom na činjenicu da apelantica sa porodicom koristila sporni stan do 1990. godine, kada je iz objektivnih razloga isti napustila radi odlaska na specijalizaciju u inostranstvo, taj stan predstavlja apelantičin dom u smislu tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05, stav 21.) Do miješanja u pravo apelantice na uživanje doma je došlo osporenim odlukama, jer je njima utvrđeno da se apelantica ne može smatrati korisnikom spornog stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima s obzirom da nije trajno živjela i stanovala u porodičnom domaćinstvu sa svojim bratom, nosiocem stanarskog prava. Prema tome Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama i koje nisu bile proizvoljne. Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma, a nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi njeno prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović