Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/07 (H. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2670/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2670/07, rješavajući apelaciju Huseina Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Mušića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000285 od 14. augusta 2007. godine i presude Županijskog-Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž- 06-000 827 od 14. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Mušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 2. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000285 od 14. augusta 2007. godine i presude Županijskog-Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000 827 od 14. decembra 2006. godine. Apelant je 15. juna 2009. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Presudom Općinskog suda, broj P 3/02 od 16. februara 2004. godine je utvrđeno da je „Elektroprivreda“ BiH Hidroelektrane na Neretvi Jablanica, dužna na ime naknade štete apelantu isplatiti iznos od 62.160,00 KM, sa zakonskom kamatnom stopom počev od 16. februara 2004. godine, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude neveo da je apelant je pred ovim sudom pokrenuo postupak radi naknade štete protiv „Elektroprivrede“ BiH Hidroelektrane na Neretvi Jablanica (u daljnjem tekstu: tužena). U tužbi je naveo da je bio stvarni i isključivi vlasnik i posjednik nekretnina označenih kao k.č. 254/105 u naravi kuća i dvorište površine 401 m², k.č. 254/106 u naravi voćnjak površine 80 m² i porodične kuće sa okućnicom, koje su na prijedlog tužene a u cilju izgradnje Hidroelektrane Salakovac u upravnom postupku eksproprijacije, pravosnažnim rješenjem Skupštine Opštine Mostar broj 09/1-473-15/84 od 27. oktobra 1986. godine eksproprisane. Apelant je dalje naveo da je u postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine sa tuženom zaključio vansudsku nagodbu pred imovinsko-pravnim odsjekom Opštinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko pravne poslove Opštine Mostar, broj 09/I-478-29/86 od 2. marta 1987. godine. U skladu sa zaključenom nagodbom tužena je samo djelimično ispunila svoju obavezu tako što mu je isplatila naknadu za oduzeto zemljište, nasade i ograde, ali nikad i za oduzete građevinske objekte i pomoćne objekte. Naknada za oduzete građevinske objekte i pomoćne objekte, vansudskom nagodbom je bila definisana u obliku dodjele odgovarajućeg stana apelantu, te kako tužena nije ispunio svoju obavezu apelant traži da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 88.800,00 KM.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odlučujući o prigovoru zastare tužene postupajući prema odredbi člana 376. ZOO utvrdio da prigovor nije osnovan, odnosno da potraživanje neknade štete apelanta nije zastarjelo. Općinski sud je dalje na okolnost utvrđenja vrste i veličine stana na području Mostara koji se može smatrati odgovarajućim stanom kao nadoknada za eksproprisane objekte apelanta u Drežnici, provodio dokaze vještačenjem po vještacima građevinske struke i iskazima svjedoka. Ocjenom svih provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da se pod odgovarajućim stanom koji se može smatrati odgovarajućom naknadom za eksproprisane objekate, može smatrati stan na području Mostara veličine 74,00 m², starosti oko cca 20 godine po prosječnoj cijeni od 800,00 KM/ m² što iznosi 59.200,00 KM. Pri tome ovaj sud je takođe primjenom odredbe člana 262., 185., i 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) takođe utvrdio da se prilikom kupovine stana plaća porez od 5% vrijednosti stana, što iznosi 2.960,00 KM, pa ukupna visina za kupovinu odgovarajućeg stana apelantu iznosi 62.160,00 KM. Prema tome Općinski sud je zaključio da je tužena dužna apelantu na ime naknade štete isplatiti iznos kao u izreci presude.

5. Kantonalni sud je presudom, broj 007-0-Gž-06-000 827 od 14. decembra 2006. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio na način da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom radi naknade štete u iznosu od 62.160,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Kantonalni sud je takođe odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i prvostepenu presudu je potvrdio u odbijajućem dijelu.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, kada je zaključio da potraživanje apelanta nije zastarjelo. Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 76. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“, broj 19/77 i 18/86), utvrdio da je sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine bez obzira što nije sadržavao rok u kojem je korisnik eksproprijacije bio dužan apelantu dodijeliti stan, pravno valjan. Po ocjeni ovog suda sporazum o naknadi ima snagu izvršnog rješenja čije izvršenje provodi organ koji ga je donio, jer se radi o nenovčanim obavezama, pa je stoga apelant u smislu člana 379. stav 1 ZOO mogao tražiti izvršenje u roku propisanim navedenim članom. Isto tako, prema navedenoj odredbi zakona sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarjevaju za deset godina. Međutim, apelant u ovom postupku ne traži izvršenje obaveze iz zaključenog sporazuma, nego potražuje štetu zbog neizvršenja obaveze preuzete tim sporazumom. Zbog toga se pitanje naknade štete treba cijeniti prema istim rokovima u kojima zastarijeva i glavno potraživanje, odnosno u roku od 10 godina od kada je apelant mogao tražiti ispunjenje obaveze od tužene. Ovo iz razloga jer prema ocjeni ovog suda kada zastari glavno potraživanje, zastarijevaju i sporedne obaveze, a jedan od njih je i obaveza naknade štete zbog neispunjenja ugovorene obaveze (član 369. u vezi sa članom 262. stav 1. i 2. ZOO). U konkretnom slučaju apelant se obratio sudu zahtjevom za naknadu štete a ne izvršenje obaveze iz zaključenog sporazuma, nakon što je protekao rok od deset godina u kojem je prema članu 379 stav 1 ZOO mogao tražiti ispunjenje preuzete obaveze. Kantonalni sud je takođe cijenio da prema članu 361. stav 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtjevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije drugačije propisano, što znači da ZOO određuje kao pravilno da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dospjelosti potraživanja, a dospjelošću nastupa rok za izvršenje dužnikove radnje koja predstavlja konkretizaciju njegove obaveze. Takođe, prema članu 314. ZOO ako rok nije određen, a svrha posla, priroda obaveze i ostale okolnosti ne zahtjevaju određeni rok za ispunjenje, povjerilac može zahtjevati odmah ispunjenje obaveze, a dužnik sa svoje strane može zahtjevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje. Shodno navedenom Kantonalni sud je utvrdio da sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine, ne bi mogao biti zaključen da tužena i prije pokretanja postupka eksproprijacije nije imala osigurana sredstva za naknadu eksproprisanih nekretnina, jer ga je na to obavezivao član 25. stav 1. tačka 3. Zakona o eksproprijaciji. Da je to tako po ocjeni ovog suda proizilazi i iz činjenice da je tužena apelantu po zaključenom sporazumu ispunila sve obaveze, osim obaveze dodjele stana, a što je i pokušala nudeći apelantu 1990. godine dvosoban stan u Mostaru u naselju Centar II, što je apelant odbio iz razloga što je smatrao da mu pripada veći stan (trosoban), mada tako nešto sporazumom nije bilo predviđeno. (sporazumom je bilo predviđeno da tužena, kao korisnik eksproprijacije, apelantu dodijeli odgovarajući stan, što podrazumijeva da može biti i dvosoban ako se ima u vidu određena kvadratura stana). Prema tome, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je potraživanje apelanta utvrđeno sporazumom zaključenim pred organom uprave. Zastara tako utvrđenog potraživanja počinje da teče prvog dana poslije dana zaključenja nagodbe, a u svakom slučaju prvog dana po proteku paricijskog roka (što je povoljnije za apelanta). Kantonalni sud je ocijenio da je ispunjenje obaveze iz sporazuma o naknadi apelant mogao zahtjevati u svakom slučaju po proteku roka od 30 dana od dana kada je zaključen sporazum o naknadi i od tada apelantu teče rok od 10 godina u kojem je mogao potraživati naknadu štete zbog neizvršenja obaveze iz sporazuma. Kako je od trenutka kada je dospjela apelantova tražbina (2. aprila 1987. godine), do podnošenja tužbe (24. aprila 2001. godine) prošlo 14 godina i 21 dan i sve i kada bi se apelantu za taj period uračunalo i vrijeme kada zastarijevanje nije teklo zbog ispunjenja uslova iz člana 382. stav 1. ZOO, što iznosi 3 godine, 3 mjeseca i 26 dana, (koliko je apelant bio mobiliziran prema priloženoj potvrdi u spisu od 15. aprila 1992. godine do 11. augusta 1995. godine), Kantonalni sud je zaključio da je i pored toga apelantu protekao rok od 10 godina iz člana 379. stav 1. ZOO, i da je stoga osnovan prigovor tužene zastare potraživanja, pa je stoga prestalo pravo apelanta da zahtjeva naknadu štete zbog neizvršenja obaveze tužene preuzete po sporazumu o naknadi.

7. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000 827 od 14. decembra 2007. godine, donio presudu, broj 070-0-Rev-07- 000285 od 14. augusta 2007. godine, kojom je revizuju odbio. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je osnovan prigovor zastare potraživanja tužene dajući pri tome razloge koje kao valjane u potpunosti prihvata i ovaj sud, pa je shodno članu 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su osporene odluke sudova plod pogrešno zauzetog pravnog stava, jer je u konkretnom slučaju suštinsko pitanje za pravilno rješavanje ove pravne stvari početak, tok, odnosno nastanak zastare. Smatra da su osporene odluke rezultat paušalne i proizvoljne primjene zakona i s tim u vezi da je pogrešan stav sudova da je zastara počela teći 3. aprila 1987. godine jer je po njegovom mišljenju zastara prekinuta 1990. godine, ponudom tuženog o dodjeli apelantu dvosobnog stana. Kako rok zastare u slučaju prekida počinje teći iznova od dana priznanja obaveze, to se početak roka zastare može računati samo od 1990. godine a nikakao od 3. aprila 1987. godine. Isto tako, kada se uzme u obzir vrijeme njegove mobilizacije što iznosi 3 godine, 3 mjeseca i 26 dana, po mišljenju apelanta jasno se dolazi do zaključka da rok za prinudno izvršenje od 10 godina ističe 26. aprila 2002. godine, dakle godinu dana nakon podnošenja tužbe sudu. Apelant takođe navodi da je nastavio koristiti eksproprisani objekat sve do 1993. godine pa je stoga drugostepeni sud početak roka zastare mogao cijeniti i shodno odredbi člana 324. stav 2. ZOO, tj. godinu dana od iseljenja. Stupanjem na snagu Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo apelant navodi da je bio svjestan činjenice da ne može steći stanarsko pravo na društvenom stanu, zbog čega podizanjem tužbe protiv tužene nije tražio izvršenje obaveze tužene utvrđene nagodbom, nego je pozivanjem na odredbu člana 262. stav 4. ZOO tražio naknadu štete. Apelant se takođe žali da su ga sudovi donošenjem proizvoljnih odluka onemogućili u ostvarivanju svog prava na imovinu

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi zbog navodno proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda ni u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i koncizne razloge da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Ustavni sud zapaža da se apelant ne poziva na bilo koji element prava na pravično suđenje kako je ono garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga imajući u vidu stav naveden u tački 10. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da prispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4 i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. maja 2009. godine, stav 15., objavljena na na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na navode apelanta kojim se takođe žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju ovog prava ne obrazlaže, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/07 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio