Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1102/07 (I. B.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1102/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1102/07, rješavajući apelaciju Ivana Bijelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Bijelića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000232 od 2. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Bijelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-

000232 od 2. februara 2007. godine.

2. Apelantova majka Anica Bijedić, podnijela je 30. jula 2004. godine Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. tuženi) radi naknade štete. U tužbi je navela da je bila nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu u Brčkom u ulici Uzunovića b.b. koji joj je vraćen u posjed 1. augusta 2001. godine, da je stan po useljenju bio u veoma lošem stanju zbog čega je tokom 2001. i 2002. godine morala pristupiti renoviranju, pri čemu je uložila vlastita sredstva u iznosu od 8.914,00 KM. Zahtjev za otkup stana podnijela je 6. juna 2003. godine a potom je od Ureda za privatizaciju obaviještena da zahtjev ne može biti razmatran jer je pokrenut postupak za rušenje stambenog objekta u kojem se njen stan nalazi. S obzirom da je tuženi nije u vrijeme predaje u posjed stana obavijestio o ovoj činjenici, jer u tom slučaju ne bi pristupila renoviranju stana i ulaganju vlastitih sredstava, predložila je da sud po provedenom postupku obaveže tuženog da joj isplati štetu koju je na takav način pretrpila.

3. U toku postupka apelantova majka je umrla pa je Osnovni sud na osnovu člana 152. stav 1. Zakona o parničnom postupku Brčko Disrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BD) postupak prekinuo do preuzimanja parnice od strane njenih zakonskih nasljednika. S obzirom da je rješenjem o nasljeđivanju istog suda broj O-6/05 od 11. marta 2005. godine za jedinog zakonskog nasljednika proglašen apelant, postupak je na njegov prijedlog nastavljen.

4. Osnovni sud je odlučujući u pravnoj stvari apelanta za naknadu štete, donio presudu broj P-

451/04 od 28. marta 2006. godine kojom je tuženog obavezao da apelantu na ime naknade štete koju je pretrpio ulaganjem vlastitih novčanih sredstava za nužne i neophodne radove koji su bili neophodni za osposobljavanje radi redovne i normalne upotrebe stana isplati iznos od 8.914,00 KM, uz kamatu i troškove postupka. U obrazloženju presude, sud je istakao da je nakon temeljito provedenog dokaznog postupka utvrdio da je zahtjev apelanta osnovan, jer su građevinski radovi koji su preduzeti u stanu bili nužni i neophodni za zadovoljenje stambenih potreba. Tu činjenicu, kako je dalje navedeno, sud nije utvrđivao vješatačenjem po vještaku odgovarajuće struke jer takav prijedlog nije ni dat, već je prilikom utvrđivanja te činjenice poklonjena vjera saslušanim svjedocima. Sud je, kako je dalje navedeno, imajući u vidu karakter, svrhu i cilj tih ulaganja utvrdio da je dokazana osnovanost potraživanja pa je na osnovu člana 254. stav 1 ZPP BD, člana 42. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BD («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 11/01; u daljnjem tekstu: zakon o vlasništvu) i člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zahtjevu tužitelja udovoljeno.

5. Apelacioni sud je odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude donio presudu broj 097-0-Gž-06-000232 od 2. februara 2007. godine kojom je žalbu usvojio, prvostepenu presudu u stavu jedan izreke prinačio i tužbeni zahtjev odbio. Apelacioni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi obavezan apelantu po osnovu ulaganja u predmetni stan isplatiti novčano potraživanje shodno primijenjenoj odredbi Zakona o vlasništvu, jer predmet spora nije stvarno-pravni zahtjev koji je proistekao iz spora u kojem vlasnik traži povrat stvari. Naprotiv, kako je dalje navedeno, pravnom predniku apelanta, njegovoj majci, priznato je svojstvo nosioca stanarskog prava kako na stanu iz kojeg potiče novčano potraživanje tako i na stanu koji joj je dodijeljen u novoizgrađenoj zgradi, pa zahtjev proističe iz ugovornog odnosa korisnika i davaoca stana. Pored navedenog, da bi se ostvarila naknada prema članu 210. ZOO na koju se pozvao prvostepeni sud, bilo je neophodno utvrditi da troškovi koje je apelant imao predstavljaju korist za tuženog. S obzirom da je tuženi nesporno bio nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu i da je pravnom predniku apelanta po osnovu stečenog prava rješenjem dodijeljen drugi odgovarajući stan u novoizgrađenoj zgradi, pretpostavke za primjenu instituta naknade vrijednosti postignute koristi (član 210. ZOO) nije ispunjen, pa prema mišljenju Apelacionog suda nisu ostvarene pretpostavke da se tužbenom zahtjevu udovolji.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Osnovni sud postupio pravilno kada je njegov zahtjev za naknadu štete prihvatio kao osnovan, dok je drugostepeni sud u žalbenom postupku pogrešnim tumačenjem u pogledu primjene materijalnog prava prvostepenu presudu preinačio i njegov zahtjev neosnovano odbio. Smatra da mu je na takav način uskraćena dvostepenost postupka, jer nije imao interes da protiv prvostepene presude koja je bila u njegovu korist podnosi žalbu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je drugostepeni sud pogrešno protumačio utvrđene činjenice i pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U pogledu apelantovog prigovora da je Apelacioni sud u postupku po izjavljenoj žalbi, na osnovu istog činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo drugačiji pravni zaključak i na pogrešan način primijenio materijalno pravo, i time mu onemogućio pravo na dvostepeni postupak, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud preinačio prvostepenu presudu, na osnovu odredbe iz člana 301. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) nalazeći da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije ne propisuje pravo na pravni lijek kao samostalno pravo, već država u svojim domaćim zakonima može da garantuje ovo pravo, pa apelantovo nezadovoljstvo što protiv drugostepene presude zbog ograničenja u pogledu imovinskog cenzusa nije bio u mogućnosti izjaviti reviziju, dakle vanredan pravni lijek ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud u osporenoj presudi nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11.. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Apelacioni sud primijenio materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se, pored navedenog, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali kako nije obrazložio u čemu se ogleda povreda navedenog prava, Ustavni sud cijeni da se i ovi navodi zasnivaju se na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke u vezi sa člano II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije iznio svoj stav, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Na osnovu izloženog, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1102/07 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio