Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/07 (M. Z., A. Z. i H. Z.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
  • Dokazni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1003/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1003/07, rješavajući apelaciju Mehmeda Zaimovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Zaimovića, Adnana Zaimovića i Hajrudina Zaimovića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hecegovine broj 097-0-Gž-

06-000112 od 18. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-15/05 od 3. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Zaimović, Adnan Zaimović i Hajrudin Zaimović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Bakir Pašić advokat iz Tuzle, podnijeli su 3. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-

000112 od 18. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: osnovni sud) broj P-15/05 od 3. februara 2006. godine.

2. Mubina Džindić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv apelanata radi utvrđenja i predaje u posjed. U tužbi je navela da je sa apelantom Mehmedom Zaimovićem zaključila sudsko poravnanje u predmetu koji se vodio kod istog suda pod brojem P-

216/99 od 20. novembra 2002. godine prema kojem se obavezao da joj na ime umanjenja nužnog dijela iz ostavinske mase iza ostaviteljice Ajše Zaimović izdvoji nekretnine pobliže opisane u tužbenom zahtjevu, a koje je on nakon poravnanja ugovorom o poklonu prenio na svoju djecu-apelante Adnana i Hajrudina Zaimovića. Osnovni sud je odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu donio presudu broj P-15/05 od 3. februara 2006. godine, kojom je u stavu I izreke poništio ugovor o poklonu zaključen u Tuzli 2. aprila 2004. godine, između apelanata, ovjeren pod brojem Ov-2093/04 i to u odnosu na dio nekretnine označene kao k.č. 525/1 i dio k.č. 526/1 k.o. Gornji Zovik. U stavu II je utvrđeno je da je tužiteljica vlasnik nekretnina opisanih u izreci presude, što su apelanti dužni priznati i trpiti da se tužiteljica upiše sa pravom posjeda i vlasništva u katastarskim i zemljišnim knjigama u Brčko Distriktu BiH. Stavom III izreke, apelanti su obavezani da tužiteljici predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine označene u stavu II izreke uz naknadu troškova postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je u dokaznom postupku proveo uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke, saslušao vještaka, saslušao sve parnične stranke i izvršio uvid u pismenu dokumentaciju u spisu. Iz saglasnih iskaza tužiteljice i apelanta Mehmeda Zaimovića sud je zaključio da su oni pred Osnovnim sudom zaključili sudsko poravnanje kojim je apelant Mehmed Zaimović pristao tužiteljici na ime umanjenja nužnog nasljednog dijela u nekretninama opisanim u sudskom poravnanju izdvojiti određeni dio, a nakon toga je zaključio ugovor o poklonu kojim je iste nekretnine poklonio svojim sinovima-apelantima Adnanu i Hajrudinu Zaimoviću. Nakon ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, Osnovni sud je utvrdio činjenično stanje i u dijelu zahtjeva kojm je zatraženo poništenje ugovora o poklonu primijenio odredbu iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) kojom je propisano da je ništav onaj ugovor koji je protivan javnom poretku, dobrim običajima i prinudnim propisima. U dijelu zahtjeva kojim je zatraženo utvrđenje prava vlasništva na nekretninama, Osnovni sud je ocijenio da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje primijenivši odredbe iz čl. 34. i 36. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, kojima je propisano da se pravo vlasništva stiče upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan. 4. Apelacioni sud je odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude donio presudu broj 097-0-Gž-06-000112 od 18. januara 2007. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, u pogledu žalbenih navoda koji se odnose na bitne povrede odredaba postupka, Apelacioni sud je istakao da u postupku nisu učinjene bitne povrede jer je sud u obrazloženju presude naveo razloge o odlučnim činjenicama koji su dovoljni, jasni i nisu protivrječni. Po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu iz člana 131. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH kada je tužiteljici dozvolio da preinači tužbu, iako su se apelanti protivili, jer je tužba podnesena 31. decembra 2004. godine, ugovor o poklonu kojeg su apelanti međusobno zaključili ovjeren 5. aprila 2004. godine (nakon zaključenog poravnanja), a tužbeni zahtjev preciziran 11. maja 2005. godine. S obzirom da je konačno postavljenim zahtjevom tužiteljica zatražila djelomično poništenje ugovora o poklonu iz razloga što su navedenim ugovorom obuhvaćene nekretnine koje su bile predmet poravnanja i kojima je već ranije raspolagano, po ocjeni Apelacionog suda bilo je svrsishodno dozvoliti tužiteljici da preinači tužbu na navedeni način. U pogledu neosnovanosti prigovora presuđene stvari, Apelacioni sud je naveo da je u konkretnoj parnici utvrđeno da je tužiteljica zahtjevom u ovom sporu isključivo tražila da se utvrdi da je ona vlasnik nekretnina (koje su opisane u stavu II izreke) i to zbog sadržaja sudskog poravnanja i činjenice da su nekretnine koje su bile predmet poravnanja kasnije poklonjene. S obzirom na tu novu činjenicu, Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio ocijenivši da je iz novonastale pravne situacije za tužiteljicu proizašao pravni interes za utvrđenje. U odnosu na žalbeni prigovor koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Apelacioni sud je naveo da je neosnovan, s obzirom da je predhodno zaključeno da se ne radi o parnici u kojoj je zaključeno sudsko poravnanje nego o pravu da se tužiteljica na osnovu zaključenog poravnanja upiše kao vlasnik i posjednih nekretnina. Nesavjesnost apelanata u vrijeme zaključenja ugovora o darovanju ocijenjen je kao razlog zbog kojeg je zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Apelanti su naveli da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naime naveli hronologiju događanja prije i nakon podnošenja tužbe, ističući da niti jedan od dva redovna suda nije dao valjane i jasne razloge u pogledu njihove nesavjesnosti prilikom zaključenja ugovora o poklonu, preinačenja tužbenog zahtjeva tokom trajanja konkretne parnice i prigovora presuđene stvari. Smatraju da su sudovi bili neobjektivni te da u postupku iz kojeg su proizašle osporene presude nisu imali ravnopravan tretman.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na navode apelanata Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u prvostepenom postupku proveo dokazni postupak, izvršio ocjenu dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi a nakon toga utvrdio odlučne činjenice koje upućuju na zaključak da je zahtjev tužiteljice osnovan. Stav prvostepenog suda potvrdio je Apelacioni sud u žalbenom postupku. Iz utvrđenja odlučnih činjenica, kako su redovni sudovi naveli, proizilazi da je zahtjev tužiteljice usmjeren na djelomično poništenje ugovora o poklonu kojeg su apelanti međusobno zaključili osnovan, jer su tim ugovorom obuhvaćene nekretnine koje su već bile predmetom raspolaganja u ranije zaključenom pravnom poslu između tužiteljice i apelanta Mehmeda Zaimovića. S obzirom na novu okolnost koja se tiče ugovora o poklonu zaključenog između apelanata, sudovi su utvrdili tužiteljicin pravni interes za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama koje su bile obuhvaćene takvim ugovorom, zbog čega je u tom dijelu zahtjeva donesena utvrđujuća presuda, uz jasno obrazloženje koje se tiče neosnovanosti prigovora presuđene stvari, dopuštenosti preinačenja tužbe i nesavjesnosti apelanata prilikom zaključenja ugovora o poklonu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH i procesnog prava. Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji nisu ponudili bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

10. U pogledu navoda apelacije koje se odnose na neobjektivnost sudova i neravnopravan tretman apelanata u odnosu na tužiteljicu, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima tužiteljici i apelantima data razumna mogućnost da iznesu svoje tvrdnje u vidu tužbe, odgovora na tužbu, prigovora, da predlože i iznesu dokaznu građu i da daju svoje mišljenje na provedene dokaze, pri čemu su apelanti u toku cijelog postupka imali punomoćnika, angažovanog advokata.

11. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelanti se, pored toga, žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su se međutim paušalno pozvali na kršenje ovih prava jer nisu obrazložili u čemu se sastoje povrede navedenih prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/07 (M. Z., A. Z. i H. Z.) | Sudska praksa | Aktio