Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/07 (M. K.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1271/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1271/07, rješavajući apelaciju Mustafe Kajtezovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Kajtezovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-
07-000 253 od 21. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-370/03 od 18. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Kajtezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše podnio je 4. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 253 od 21. marta 2007. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-370/03 od 18. januara 2007. godine.
2. Odlučujući u pravnoj stvari Osmana Kajtezovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi utvrđenja i predaje u posjed nekretnina, Općinski sud je donio presudu broj P-370/03 od 18. januara 2007. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je zahtjev tužitelja usvojio. Izrekom navedene presude, Općinski sud je utvrdio da je apelant dužan tužitelju predati u posjed prisvojenu površinu parcele k.č. 1426/2 u površini od 21 m2 i trpiti da se postave trajni međašni znaci ili betonska ograda po međašnoj liniji, uz nakandu troškova postupka. Tužitelj je svoj zahtjev zasnovao na navodima da mu je apelant protivpravno zauzeo dio nekretnine u površini od 21 m2, jer je iza tog dijela apelant postavo ogradu. U obrazloženju presude, sud je naveo nesporne činjenice koje se odnose na postojanje usmenog ugovora kojim je otac apelanta i tužitelja apelantu poklonio nekretninu k.č. 1429 površine 281 m2 koja je i upisana kao njegov posjed, da je darovnim ugovorom Ov.broj 545/85 darovao tužitelju nekretninu k.č. 1426/2 površine 992 m2 koja je upisana u njegov posjed, da je nakon zaključenja darovnog ugovora uređena međa te da je ostala sporna površina između međa tužitelja i apelanta u površini od 21 m2. Spornim su se, kako je dalje naveo sud, pojavile činjenice koje se odnose na predaju u posjed sporne površine od 21 m2 tužitelju ili apelantu od strane njihovog oca, pravo na posjed spornog dijela i činjenica koja se odnosi na savjesnost posjeda apelanta u odnosu na spornu površinu. Spornim se ukazala i činjenica koja se tiče vrijednosti izgrađene ograde između spornih međa odnosno da li je u pitanju objekat trajne namjene čija je vrijednost veća od vrijednosti sporne površine zemljišta. Općinski sud je obrazlažući presudu kojom je usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, istakao da je tužitelj uknjiženi posjednik nekretnine upisane na k.č.1426/2 zbog čega je bio ovlašten da pokrene spor za uređenje međe u parničnom postupku. Po provedenom dokaznom postupku sud je ocijenio da tužitelj ima pravni interes tražiti da se utvrdi međa između njegove i apelantove parcele i da traži predaju u posjed spornog dijela površine po osnovu prava na posjed. Zatim, sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da ima pravo na posjed spornog dijela nekretnine jer je istu stekao pravnim poslom - ovjerenim ugovorom o darovanju, na kojoj je uknjižen a koja je u posjedu apelanta. Sud se, kako je dalje navedeno, nije upuštao u ocjenu vrijednosti spornog dijela nekretnine i ograde, obzirom da je tužitelj dokazao pravo na posjed spornog dijela nekretnine.
3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, donio presudu broj 001-0-Gž-07-000 253 od 21 marta 2007. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, kako je navedeno u obrazloženju, ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, istakao da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da apelant nije dokazao postojanje činjenice da mu je otac (zajednički otac tužitelja i apelanta) nakon što je određene nekretnine ustupio tužitelju, njemu ustupio sporni dio u površini od 21 m2. Općinski sud je po mišljenju Kantonalnog suda, u postupku utvrđivanja bitnih činjenica postupio pravilno i u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio sve izvedene dokaze, dao razloge o bitnim činjenicama uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava ističući «da je tužba trebala biti odbačena, da su sudovi trebali primijeniti odredbu iz člana 29. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u kom slučaju bi mu pripala ograda a tužitelju pravo na naknadu vrijednosti sporne površine, ali su sudovi pogrešno, riješili ovaj spor po osnovu tužiteljevog jačeg prava na posjed».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odlučujući o zahtjevu tužitelja u parničnom postupku protiv apelanta obrazložio na osnovu kojih zakonskih odredbi je udovoljeno zahtjevu tužitelja koji je spornu površinu stekao pravnim poslom-ovjerenim darovnim ugovorom, a time stekao i ovlaštenje da označi među putem ovlaštenog lica, vještaka geometra. S obzirom da je tužitelj imao pravni interes za utvrđenje međe koja se nalazi u posjedu apelanta i jače pravo, jer je upisan kao posjednik sporne površine koja se nalazi u posjedu apelanta, sudovi su ga primjenom relevantnih materijalno-pravnih i procesno-pravnih odredaba obavezali da tužitelju preda u posjed prisvojenu površinu međe. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući u konkretnoj pravnoj stvari dali jasno, logično i precizno obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Pored toga, apelant u apelaciji ne navodi nikakve druge argumente u prilog svojoj tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje koji bi bili različiti od onih koje je istakao u žalbi protiv prvostepene odluke, koju je Kantonalni sud ispitao i o tome dao svoj zaključak. Ustavni sud zapaža da apelant, osim nezadovoljstva u pogledu odlučenja osporenih odluka, ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, pa imajući u vidu da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović