Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1395/07 (L. V.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 2
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1395/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1395/07, rješavajući apelaciju Ljubice Vučinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubice Vučinić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-952/04 od 26. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1104/04 od 28. juna 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-
2571/98 od 9. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Vučinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-952/04 od 26. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1104/04 od 28. juna 2004. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2571/98 od 9. februara 2004. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-2571/98 od 9. februara 2004. godine, odbijen je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u ulici Ismeta Mujezinovića br. 34/V kao neosnovan. Uprava je u toku provedenog postupka, između ostalog, utvrdila i da je apelanticin suprug, Miloš Vučinić, bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu Ugovora o korištenju stana broj: 40-317/85 od 31. maja 1985. godine. Miloš Vučinić je preminuo 29. marta 1996. godine. Dalje je, na osnovu uvida u Rješenje Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika in.br. 103871 UP-1 3718/94 od 31. oktobra 1994. godine, kojim rješenjem mu je priznato prvo na invalidsku penziju nakon razrješenja od profesionalne vojne službe, Uprava utvrdila da je Vučinić Miloš ostvario pravo na penziju, počev od 1. novembra 1994. godine.Dakle, nakon 19. maja 1992. godine, apelanticin suprug, a nosilac stanarskog prava je ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije u činu zastavnika I klase, sve do 31 oktobra 1994. godine Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, Uprava se prilikom donošenja odluke pozvala na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojom je propisano: »Izuzetno od odredbe člana 3. stav 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine«.
3. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1104/04 od 28. juna 2004. godine, odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Ministarstvo je navelo da je Uprava, prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje je argumentovano dokazima u spisu, pravilno odlučila da se apelantica ne može smatrati izbjeglicom, niti da ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, po navodima Ministarstva, Uprava je na pouzdan način utvrdila da se radi o stanu na kome pravo raspolaganja ima Federalno ministarstvo odbrane, da je Vučinić Miloš-suprug apelantice, na dan 30. april 1991. godine bio nosilac stanarskog prava na tom stanu i da se radi o licu koje nije steklo izbjeglički status, shodno članu 3a. Zakona o prestanku primjene. Apelanticino pravo na vraćanje u posjed stana, zavisi od činjenice da li se njen suprug, koji je bio nosilac stanarskog prava može smatrati izbjeglicom, prema gore navedenom zakonu. Obzirom da se suprug apelntice ne može smatrati izbjeglicom, to ni apelantica nema pravo na povrat predmetnog stana. Navode apelantice da je predmetni stan otkupljen, Uprava nije mogla uzeti u obzir. Naime, prema članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH« broj br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07 i 72/08) nosilac stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana u skladu sa odredbama člana 3. i 3.a Zakona o prestanku primjene, a koji je 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, ima pravo da podnese zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana van teritorije BiH .
4. Presudom Kantonalnog suda broj U-952/04 od 26. februara 2007. godine, odbijena je tužba apelantice podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je naveo da su organi uprave pravilno zaključili da se apelanticin suprug ne može smatrati izbjeglicom u smislu člana 3.a) Zakona o prestanku primjene, te da apelantica nema pravo na povrat predmetnog stana jer je, nakon 19. maja 1992. godine, njen suprug a nosilac stanarskog prava ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije u činu zastavnika I klase, sve do 31 oktobra 1994. godine kada mu je priznato pravo na invalidsku penziju nakon razrješenja od profesionalne vojne službe. Kantonalni sud se pozvao i na odluku Ustavnog suda BiH broj U-83/03 koja je objavljena u Službenom glasniku Bosne i Hrcegovine broj 40/05 u kojoj je Ustavni sud, u postupku ispitivanja ustavnosti člana 3.a Zakona o prestanku primjene utvrdio da je isti u skladu sa članom II/3 k) Ustava BiH i članom I Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da suprug apelantice nije stekao status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu člana 3.a) stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, to ni apelantica, kao njegova supruga a ni članovi njegovog domaćinstava ne mogu imati taj status, budući da se njihovo pravo izvodi iz prava nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je zaključio da se osporeno i prvostepeno rješenje zasnivaju na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava i da istim nisu povrijeđene odredbe člana 8. Evropske konvencije, odredbe člana 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju, Anex VII Općeg Okvirnog sporazuma za mir u BiH , Ustav BiH kao ni odredbe Sporazuma o sukcesiji na koje se aplantca u tužbi pozvala.
5. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u apelaciji navodi hronologiju događaja vezanu za postupak povrata stana koji se vodio pred upravnim organima i redovnim sudom. Kršenje ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže, ali proizlazi da smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelantice da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci AP 2837/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 15. januara 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) već odlučivao o isitm pitanjima koja su pokrenuta i predmetnom apelacijom. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje zato što u osporenim odlukama nema ,0ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, te da je u tom predmetu osnovanost apelantičinog zahtjeva cijenjena je u odnosu na osnovanost prava njenog oca kao nosioca stanarskog prava na povrat stana, za kojeg je utvrđeno da on nema pravo na povrat u skladu članom 3a. Zakona o prestanku primjene. Nadalje, Ustavni sud je u ukazao da s obzirom da apelanticin otac kao nosilac stanarskog prava nije ispunio zakonske uslove da mu se prizna pravo na povrat stana, to niti apelantici, koja kao član njegovog porodičnog domaćinstva dijeli zakonsku sudbinu nosioca stanarskog prava, nije moglo biti priznato pravo na povrat predmetnog stana. Također, Ustavni sud je zaključio da osporene odluke ne krše ni pravo na imovinu ni pravo na dom, jer je miješanje u oba prava zakonito i predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, kao i da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti, odnosno da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu». Također, u navedenoj odluci Ustavni sud je ponovo ukazao da je ranije utvrdio da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 29/03).
9. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na pavo na povrat stana u istim činjeničnim i pravnim okolnostima, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelantice o povredi prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, nego se u odnosu na povredu tih prava poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP 2837/06, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović