Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1486/07 (A. N.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Odnos sa drugim članovima EK
- Žalba
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Pravo na prisustvo suđenju
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1486/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1486/07, rješavajući apelaciju Asmira Nadarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asmira Nadarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž-
07-000031 od 29. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj K-06-000125 od 26. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asmir Nadarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnio je 22. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž-07-000031 od 29. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-06-000125 od 26. septembra 2006. godine. Apelant je 27. avgusta 2007. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je, 18. oktobra 2007. godine, donio odluku broj AP 1486/07 kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere
3. Presudom Općinskog suda broj K-06-000125 od 26. septembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo – teško djelo protiv sigurosti javnog prometa iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 333. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) počinjenog u sticaju sa krivičnim djelom neukazivanje pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nezgodi iz člana 337. stav 2. KZ F BiH. Općinski sud je apelantu za krivično djelo iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 333. stav 1. KZ FBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za krivično djelo iz člana 337. stav 2. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Potom je sud, primjenom zakonskih odredbi o sticaju, apelantu utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Pored navedene kazne, sud je apelantu izrekao i sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedne godine od dana pravosnažnosti presude. Presudom je apelant obavezan i da plati troškove krivičnog postupka, paušala i troškove punomoćnika oštećenog u iznosima navedenim u izreci presude. Oštećeni je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
4. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je nakon analize i ocjene svakog dokaza pojedinačno i dovođenja istih u uzajamnu vezu, sa sigurnošću utvrdio da je dokazima optužbe nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Naime, sud je utvrdio da je apelant 18. novembra 2004. godine, oko 19,50 sati, na magistralnom putu M-4,2 u naselju Lojićka, općina Cazin, upravljao svojim putničkim motornim vozilom u alkoholiziranom stanju. Tom prilikom, apelant nije prilagodio brzinu kretanja vozila konkretnoj saobraćajnoj situaciji, te je prednjom lijevom stranom vozila udario u pješaka B.Č. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji se kretao ivicom kolovoza. Kao posljedicu udara, oštećeni je zadobio više povreda. Sud je utvrdio, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, da je osnovni uzrok saobraćajne nesreće apelantova vožnja u alkoholiziranom stanju. Količina alkohola u krvi, kod apelanta, u vrijeme saobraćajne nesreće je bila 1,80 promila. Navedenu činjenicu sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i nalaza urađenog od strane Zavoda za zdravstvenu zaštitu radnika organa za unutrašnje poslove Sarajevo od 6 decembra 2004. godine. Ni sam apelant nije osporavao da je bio u alkoholiziranom stanju.
5. Sud je odluku donio i na osnovu drugih provedenih dokaza, među kojima su i čitanje iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka sudsko-medicinke struke i vještaka saobraćajne struke, izvještaja PS Cazin, zapisnika o uviđaju od 18. novembra 2004. godine sa skicom lica mjesta, uvida u medicinsku dokumentaciju za oštećenog, zapisnika o utvrđivanju alkoholisanosti sačinjenog od PS Cazin za apelanta od 18. novembra 2004. godine. Sud je nadalje, utvrdio da u momentu kritičnog događaja na kolovozu nije bilo drugih automobila a niti drugih pješaka. Obzirom na širinu kolovoza i činjenicu da je kolovoz i kolovozna konstrukcija u relativno dobrom stanju i da na kritičnom mjestu nije bilo udarnih rupa i da je kolovoz sa dvosmjernnim saobraćajem, sud je zakljčuio da bi u slučaju da se apelant propisno u saobraćaju kretao svojim vozilom, on mogao uočiti pješaka i započeti radnju kočenja ili obilaženja, pa da do prometne nezgode ne bi došlo.
6. Prema nalazu vještaka medicinske struke, kod oštećenog je ustanovljen višečlani prelom obje kosti i potkoljenice, zbog čega je urađen operativni zahvat spajanjem ulomaka metalnim dijelovima. Ovakva povreda, po ocjeni vještaka, privremeno teško oštećuje upotrebu važnog dijela tijela – noge, te je ova povreda okvalfikovana kao teška tjelesna povreda. Sud je, u obrazloženju presude konstatovao da apelant, nakon što je udario autom pješaka, istom nije pomogao. Na navedeni način je počinio i krivično djelo neukazivanja pomoći osobi ozlijeđenoj u saobraćajnoj nesreći. Po ocjeni suda, apelant je imao mogućnost ukazati pomoć oštećenom licu a očito to nije uradio, mada nije imao objektivnih smetnji da pomogne osobi čije je povrijeđivanje sam prouzrokovao, kojim propuštanjem je počinio krivčno djelo iz člana 337. stav 2. KZ FBiH
7. Protiv navedene presude apelant nije izjavio žalbu. Kantonalno tužilaštvo Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je izjavilo žalbu zbog odluke o izrečenoj kazni apelantu, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i apelantu izrekne kazna zatvora srazmjerno težini počinjenih krivičnih djela i njihovoj društvenoj opasnosti.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Kž-07-000031 od 29. marta 2007. godine, koja je donesena na sjednici vijeća održanoj u odsutnosti uredno pozvanog apelanta i njegovog branioca, a u prisustvu tužioca, žalba Kantonalnog tužilaštva je uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji na način da je apelantu za krivično djelo «teško djelo protiv sigurnost i javnog prometa» iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 333. stav 1. KZ FBiH za koja je prvostepenom presudom oglašen krivim, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za krivično djelo neukazivanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nezgodi iz člana 337. stav 2. KZ FBiH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je primjenom odredbi o sticaju iz člana 54 KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od osam mjeseci. U obrazloženju presude, sud je naveo da je ispitujući presudu, u granicama žalbenih prigovora shodno odredbi člana 321. ZKP FBiH, donio odluku o usvajanju žalbe tužilaštva .Naime, Kantonalni sud je zaključioda je Općinski sud apelantu za izvršena krivična djela izrekao preblagu krivično-pravnu sankciju.
9. Naime, Kantonlani sud je uzeo u obzir činjenice da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nesreću upravljajući motornim vozilom sa velikom koncentracijom alkohola u krvi, teške posljedice koje su nastupile po oštećenog kao i činjenicu da se apelant udaljio sa lica mjesta i da nije ukazao pomoć oštećenom. Obzirom na navedene činjenice, Kantonalni sud je istakao da se svrha kažnjavanja ne može postići izricanjem apelantu uvjetne osude kao mjere upozorenja, zbog čega mu je preinačio kaznu. Kantonalni sud je, također, naveo da je prilikom odlučivanja imao u vidu i odgovor na žalbu apelanta. U dostavljenom odgovoru na žalbu, apelant je tražio da se žalba odbije kao neosnovana i da se prvostepena presuda potvrdi, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, koje su značajne, da bi se pravilno odmjerila kazna apelantu. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu.
10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su od strane Općinskog suda počinjene brojne povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i to na slijedeći način: 1.) apelant je predložio zaključenje sporazuma o priznanju krivnje, koji tužilaštvo nije prihvatilo a ovu činjenicu je sud zanemario, ne ostavivši apelantu dovoljno vremena za pripremu za suđenje; 2.) prvostepeni postupak je kao cjelina bio nepravedan, jer sud nije pravilno utvrdio sve relevantne činjenice potrebne za pravilno razjašnjenje činjeničnog stanja i 3) sud je odbijanjem prijedloga odbrane da se saslušaju predloženi svjedoci i da se izvrši rekonstrukcija događaja, postupio suprotno odrebi člana 6. stav 3. Evropske konvencije i na taj način izvršio diskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije jer je sve dokaze koje je predložila odbrana odbio.
11. Nadalje, apelant navodi, da su i od strane Kantonalnog suda počinjene povrede njegovih prava. Te povrede se ogledaju u prvom redu u činjenici da je Kantonalni sud proizvoljno odlučio jer je apelant izrekao kaznu zatvora, a da se pri tome nije očitovao na zahtjev branitelja apelanta za odgodu sjednice vijeća, nego je samo konstatovao da je podnesak sa takvim zahtjevom uložen u spis i odlučio da sjednicu održi bez obrazloženja iz kojih razloga se ne uvažava prijedlog za odgodu. Navedenim postupanjem je sud, po ocjeni apelanta, povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant dalje navodi da su nedostaci u organzaciji pravosudnog sistema u BiH (nemogućnost preispitivanja zakonitosti odluke drugostepenog suda u domaćem zakonu) uticali na poštivanje aplentovih individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom BiH kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Odredba člana 333. ZKP F BiH uskratila je apelantu pravo na pravično suđenje jer su potpuno restriktivno dati uslovi za podnošenje žalbe, koji uslovi se ne mogu primijeniti na apelanta. Nadalje, apelant ističe da je Kantonalni sud preinačavajući prvostepenu presudu zanemario i prezumciju nevinosti apelanta zbog toga što činjenice u prvostepenom postupku nisu pravilno utvrđene a zanemarujući navode iz odgovora na žalbu, sud je povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku i pravo na kontradiktornost postupka
12. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud tvrdi da u konkretnom postupku između apelanta i Kantonalnog tužilaštva nije zaključen sporazum o priznanju krivnje, odnosno o kazni pa ne stoje navodi apelanta da se prvostepena presuda nije mogla izmijeniti u odnosu na izrečenu kaznu. Nadalje, sud ističe, da je apelant imao zakonsku mogućnost ulaganja žalbe protiv prvostepene presude što on nije učinio, te da mu Ustavni sud ne može nadomijestiti ovaj propust. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije.
13. Kantonalno tužilaštvo smatra da su navodi apelanta neosnovani i kontardiktorni, jer ako odbrana smatra da apelant nije kriv ni po jednoj tačci optužnice, logično je bilo da izjavi žalbu protiv prvostepene odluke, a ne da kalkuliše kakva će biti odluka drugostepenog suda. Što se tiče apelantovih navoda da je stavio prijedlog za zaključenje sporazuma o krivnji u kojem je predložio izricanje uvjetne osude u zamjenu za suđenje, tužilaštvo ističe da je članom 246. ZKP FBiH određeno da optuženi i branitelj mogu pregovarati sa tužiteljem o priznanju krivnje ali nije ničim određeno da se sporazum o priznanju mora zaključiti, premda apelant prijedlog za zaključenje sporazuma tretira kao zaključeni sporazum .
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
A. Pravo na pravično suđenje
16. U pogledu apelantovih navoda koje se odnose na povrede prava na pravično suđenje počinjene od strane Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio aktivni sudionik u prvostepenom postupku i da je imao obezbijeđenu stručnu pomoć od izabaranog branitelja. Apelant protiv prvostepene presude nije izjavio žalbu, a svoje nezadovoljstvo vođenim postupkom i utvrđenim činjeničnim stanjem od strane Općinskog suda, apelant prvi put ističe u podnijetoj apelaciji Ustavnom sudu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u odluci broj AP-476/04 u kojoj je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud smatra da je apelant propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstava koje je imao na raspolaganju, istakne navedene prigovore u žalbi protiv prvostepene presude i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o njegovim prigovorima izjasni, te eventualne nezakonitosti isprave. Stoga navode istaknute u apelaciji u odnosu na navodna kršenja prava na pravično suđenje u prvostepenom postupku Ustavni sud neće razmatrati.
17. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što nije bio prisutan sjednici drugostepenog vijeća, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj apelant, u kontekstu prava na pravično suđenje, mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije značajno (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine, stav 23., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/05) Ustavni sud primjećuje da je apelant uredno obaviješten o sjednici vijeća i da je mogao prisustvovati sjednici vijeća. Također, Ustavni sud primjećuje da su na sjednici razmatrana čisto prava pitanja, te da postupanje Kantonalnog suda nije u suprotnosti sa principom ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Ustavni sud također primjećuje da je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao detaljno obrazloženje zasnovano na činjenicama utvrđenim u prvostepenom postupku, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati, zbog čega su navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
B. Ostali navodi
19. Apelant se, također, žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako čija su prava i slobode utvrđeni ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred državnim organima vlasti [...]". Da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije potrebno je utvrditi da li apelant ima neko pravo zagarantovano Evropskom konvencijom, što ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter. Ustavni sud je zaključio da se apelant, u suštini, pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, zato što nema zakonsko pravo da izjavi žalbu protiv drugostepene odluke.
20. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud primjećuje da su članom 333. ZKP FBiH propisani uslovi u kojima je dozvoljeno izjavljivanje žalbe protiv drugostepene presude i odlučivanje o krivičnom predmetu u trećem stepenu. Naime, ovim članom je propisano da je žalba protiv drugostepene presude dozvoljena samo u dva slučaja. Oba navedena slučaja se odnose na situacije kada je optuženi koji je prvostepenom presudom oslobođen od optužbe a drugostepenom presudom proglašen krivim, bilo da je prvostepena presuda preinačena ili da je drugostepeni sud, nakon održanog pretresa pred tim sudom, donio presudu. Ustavni sud ističe da je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim, da protiv te odluke nije izjavljivao žalbu, te da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji predviđenoj članom 333. ZKP FBiH. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta koji se odnose na navodnu povredu člana 13. u vezi sa članom 6. stav. 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Apelant se poziva i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da aplenat nije u tom pravcu dostavio odgovarajuće navode i dokaze o diskriminaciji, zbog čega smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» niti je «žrtva» povrede tog prava, pa je apelacija, i u tom dijelu, očigledno (prima facie) neosnovana.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović