Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/07 (B. P. iz Mostara, M. I. iz Gruda i V. L. iz Mostara)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Radni odnos
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1541/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1541/07 rješavajući apelaciju Bože Pavlovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Pavlovića, Maria Iličića i Vesne Lasić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000439 od 20. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž:1052/05 od 1. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-295/03-I od 27. maja 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Pavlovića, Maria Iličića i Vesne Lasić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000439 od 20. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž:1052/05 od 1. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-295/03-I od 27. maja 2005. godine u odnosu na čl. 6. i 7 . Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Božo Pavlović iz Mostara, Mario Iličić iz Gruda i Vesna Lasić iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 30. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000439 od 20. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:1052/05 od 1. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-295/03-I od 27. maja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-295/03-I od 27. maja 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im Federacija Bosne i Hercegovine–Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženik), na ime naknade materijalne štete zbog neisplaćenih plaća, isplati kapitalizirane iznose konkretizovane u dispozitivu presude. Presudom je, također, odbačena tužba apelanata, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se ponište rješenja o prestanku radnog odnosa kod tuženika i da im se omogući vraćanje na radno mjesto koje su obavljali do dana prekida radnog odnosa.

3. Općinski sud je, u obrazloženju presude, naveo da je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je apelantima radni odnos kod tuženika prestao sa danom 28. martom 2001. godine. Razlog za prestanak radnog odnosa je izostanak apelanata sa posla više od pet dana uzastopno. Sud je utvrdio da su apelanti, kao pripadnici HVO-a prestali dolaziti na posao u vrijeme događaja vezanih za proglašenje tzv. «hrvatske samouprave» u martu 2001. godine. Obzirom da se apelanti nisu javili na posao u ostavljenom roku do 15. juna 2001. godine, iako su više puta pozivani putem sredstava javnog informisanja, to su dobili otkaz. Otkaz je obrazložen primjenom odredbe člana 122. stav 1. tačka 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) koja propisuje da: »Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona: [...],7. kad se neopravdano ne javi na posao u roku od pet radnih dana uzastopno

- narednog dana po isteku petog dana od dana ne dolaska na posao;...». Sud je istakao da je rješenje o prestanku radnog odnosa u konkretnom slučaju deklarativne prirode i da se istim samo konstatuje da je apelantima prestao radni odnos po sili zakona, nakon što su ispunjene zakonske pretpostavke za to. Prema zaključku suda, apelanti su imali faktička saznanja o tome da im je prestao radni odnos, s obzirom na okolnost da nisu radili, odnosno da nisu dolazili na posao, te da nisu primali plaću (osim za dva mjeseca u 2002. godini, prema navodima apelanata), neovisno od toga što nisu dobili rješenja o otkazu. Po ocjeni suda, od dana faktičkog saznanja da više nisu u radnom odnosu, apelanti su mogli tražiti zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, u ostavljenim rokovima iz članova 136. i 137. Zakona o radnim odnosima. Apelanti su međutim, tek na ročištu od 8. februara 2005. godine, preinačili tužbeni zahtjev i tražili poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Uzevši u obzir da je od faktičkog saznanja apelanta za prestanak radnog odnosa do prinačenja tužbenog zahtjeva prošlo gotovo četiri godine, Općinski sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbacio, kao neblagovremen.

4. Odlučujući o novčanim potraživanjima apelanata koji se tiču naknade neisplaćenih plaća, sud je utvrdio da je ovo potraživanje dijelom zastarilo a dijelom neosnovano. Potraživanje novčanih naknada iz radnog odnosa, kako je naveo sud, zastarijevaju u roku od 3 godine u smislu novelirane odredbe člana 106. Zakona o radu. Tužitelji su podnijeli tužbu sudu 3. marta 2003. godine, pa su, prema tome, njihova potraživanja do 3. marta 2000. godine zastarila. Tužbeni zahtjev koji se odnosio na potraživanje preostalih novčanih sredstava, koja se odnose na neisplaćene plaće počev od marta 2000. godine do prestanka radnog odnosa 28. marta 2001. godine, sud je odbio jer tužitelji nisu dokazali da u navedenom periodu nisu primali plaće. Naime, sud je utvrdio da su apelanti primali plaću na osnovu Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u od 19. novembra 1998. godine. Navedeni pravilnik se primjenjivao samo za pripadnike HVO-a. Sredstva za isplatu plaća po ovom Pravilniku nisu isplaćivana iz budžeta F BiH, već iz sredstava koja je donirala Republike Hrvatska. Obzirom da sud na osnovu provedenih dokaza, uključujući i saslušanje vještaka finansijske struke, nije mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu da li su apelanti za ovaj period primali plaću, to je primjenom odredbi o teretu dokazivanja koji je na apelantima, shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku FBiH, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Što se tiče ostatka postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu plaća nakon 28. marta 2001. godine, kada je apelantima prestao radni odnos po sili zakona i rješenjima koja nisu osporena u zakonitom postupku, sud je utvrdio da im ne pripadaju plaće jer je nesporno da tada nisu ni radili, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

5. Kantonalni sud je, Presudom broj Gž:1052/05 od 1. decembra 2005. godine, žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostepnu presudu. U obrazloženju je naveo da je pravilno Općinski sud utvrdio da je otkaz apelantima nastupio po sili zakona. Nadalje je Kantonalni sud istakao, da je pravilno utvrđenje Općinskog suda u vezi sa traženjem apelanata da im se isplate plaće. Kantonalni sud je istakao da, i po njegovom mišljenju, sve i da se prihvati činjenica da su apelanti primali plaće za januar i februar 2002. godine kao što su to isticali u toku postupka, od 1. marta 2002. godine ne primaju plaće, te da se kao datum njihovog saznanja za povredu prava iz radnog odnosa uzme taj datum, i u tom slučaju bi tužba bila neblagovremena. Naime, na osnovu odredbi čl. 136. i 137. Zakona o radnim odnosima koji se, kao lex specialis, primjenjuje u konkretnom slučaju, apelanti su imali mogućnost da podnesu prigovor u roku od 8 dana tj. do 9 marta 2002. godine. Po isteku tog roka apelanati su imali zakonsko pravo da se, u daljnjem roku od 30 dana, obrate sudu za zaštitu svojih prava. Taj rok je istekao 17. aprila 2002. godine. Sud je naveo da je nebitna u ovom slučaju, činjenica da su apelantima u toku ovog postupka uručena pismena rješenja o prestanku radnog odnosa, kod činjenice da su za povredu svojih prava saznali znatno ranije, kako je to naprijed izneseno. U smislu izloženog, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda o neblagovremenosti tužbe u dijelu koji se odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa.

6. U odnosu na zahtjev za naknadu plaća, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno utvrđeno da tužitelji nisu dokazali osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva, i to za dio koji se odnosi na isplatu plaća do 3. marta 2000. godine zbog primjene instituta zastare potraživanja na osnovu člana 106. Zakona o radu, jer je tužba podnesena 3. marta 2003.godine, a preostalo potraživanje je neosnovano iz razloga što apelanti nisu pružili dokaz da u periodu od 3 marta 2000. do 28. marta 2001. godine nisu primili plaće, a za preostali period jer nisu radili..

7. Vrhovni sud je 20. marta 2007. godine, donio presudu broj: 070-O-Rev-06-000439 kojom je reviziju apelanata, kao neosnovanu odbio. U obrazloženju je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi dio tužbenog zahtjeva apelanata odbacili kao neblagovremen, pozivom na odredbe čl. 136. i 137. Zakona o radnim odnosima, a koji se na osnovu odredbe člana 168. stav 4. tog zakona primjenjuje i na pripadnike Oružanih snaga Federacije kao lex specialis. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelanti tužbu podnijeli 3. marta 2003. godine, ali samo za novčano potraživanje, dok vraćanje na rad traže, kako je to pravilno utvrdio drugostepeni sud, apelant Božo Pavlović dana 3. novembra 2004. godine, odnosno apelanti Mario Iličić i Vesna Lasić na raspravi dana 8. februara 2005. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda apelanti su na taj način izgubili pravo na podnošenje tužbe za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje na ranija radna mjesta. Ovo zbog toga što su za povredu svojih prava saznali ili 15. juna 2001. godine, kad ih poslodavac nije ponovo primio na rad ili u krajnjem slučaju nakon dobivanja zadnje plaće za februar 2002. godine. Apelanti su tužbu za poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje na rad preinačili na naprijed navedenim ročištima, kad je u svakom slučaju, vec davno prošao rok od 30 dana iz člana 137. Zakona o radnim odnosima. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se ne može prihvatiti reviziono rezonovanje da je tužba podnijeta blagovremeno, jer je podnijeta u roku od jedne godine prema odredbama člana 103. stav 3. Zakona o radu F BiH. Taj se zakon kao opšti propis prema odredbama člana 168. tačka 7. Zakona o radnim odnosima primjenjuje samo na prava koja nisu uređena ovim specijalnim zakonom, a rok za tužbu zbog povrede prava iz radnog odnosa za pripadnike oružanih snaga Federacije je uređen odredbama člana 137. tog specijalnog zakona.

8. Apelanti ističu da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti također navode da im je povrijeđeno i pravo na rad. Povredu prava na pravično suđenje, apelanti vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelanti ističu da su izreke presuda nerazumljive iz razloga, jer je sud postupajuci po tužbi, morao riješiti prvo dio tužbenog zahtjeva koji je odbačen prije dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen. Apelanti smatraju da sudovi nisu trebali primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima nego odredbe Zakona o radu FBiH. Naime, po njihovim navodima, da je sud primijenio odredbe Zakona o radu, tužba bi bila blagovremena. Ističu i da lični dohodak spada u vid materijalne štete, te da su sudovi pogrešno primijenili odredbe zakona koje se odnose na zastaru, jer u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do zastare samog prava, pa samim tim ni do zastare mjesečnih potraživanja. Apelanti navode i da tuženik nikada na zakonit način nije regulirao radno pravni status apelanata, a u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i Zakonu o radnim odnosima. Apelanti pod 2. i 3. su primili rješenja o prestanku radnog odnosa na pripremnom ročištu 3. novembra 2004.godine, kojim momentom su i primili saznanja o svom radno pravnom statusu, zbog čega se nije mogla primijeniti odredba čl. 136. i 137. Zakona o radnim odnosima. Iz cijelog toka postupka jasno je da sud apelantima nameće samo obaveze, a tuženiku daje samo prava, što ukazuje na neravnopravni položaj stranaka u postupku pred sudovima.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stava 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u vom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9.) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Pravo na pravično suđenje

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelanti se žale da im je osporenim presudama, kojima je tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i vraćanja njih na posao, odbačen a zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa odbijen, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na rad

12. Ustavni sud primjećuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, apelanti su, nakon što su podnijeli tužbu, radi isplate naknade na ime neisplaćenih plaća, ostvarili pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u trostepenom sudskom postupku. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud, a prije njega Kantonalni i Općinski sud su dali detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te na osnovu čega su izveli zaključak da tužbeni zahtjev apelanata u jednom dijelu nije osnovan a u drugom nije blagovremen. Ustavni sud primjećuje da je suština predmetnog parničnog postupka bilo utvrđivanje zakonitosti odluke tuženog o otkazu posla apelantima. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, došli do zaključka da je odluka o otkazu posla, koja je utemeljena na odredbi člana 122. stav 1. tačka 7. Zakona o radnim odnosima, zakonita. Ustavni sud smatra da su sudovi za svoje zaključke dali jasna i razumna obrazloženja, za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna.

14. Ustavni sud također ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na primjenu materijalnog prava, te uzimajući u obzir stavove navedene u tački 12. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani

Pravo na rad

15. Apelanti su naveli da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da se apelanti u uživanju svojih prava na rad ili drugih sličnih prava ne pozivaju na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje su apelanti predočili, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1541/07 (B. P. iz Mostara, M. I. iz Gruda… | Sudska praksa | Aktio