Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1418/07 (A. H.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1418/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1418/07, rješavajući apelaciju Alije
Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Hadžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000742 od 27. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-274/05 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa advokat Hamdija Veladžić, podnio je 15. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000742 od 27. februara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-274/05 od 14. marta 2006. godine.
2. Apelant je pokrenuo sudski postupak pred Općinskim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Unsko - sanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi poništenja rješenja i isplate. Općinski sud je donio presudu broj PR-99/97 od 7. januara 2005. godine, kojom je u odnosu na drugotuženog u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta. Općinski sud je poništio rješenje koje je donijelo Ministarstvo unutrašnjih poslova Unsko sanskog kantona od 16. aprila 1997. godine i rješenje od 13. maja 1997. godine kojim je određen otpust apelanta iz službe kao nezakonit. Istom presudom obavezan je prvotuženi da apelanta vrati na posao, te da mu na ime naknade materijalne štete u vidi izgubljene zarade isplati iznos preciziran u dispozitivu presude. Tužbeni zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova je odbijen.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je apelant dokazao da je postojao radni odnos između apelanta i prvotuženog, odnosno da je apelant ostao u službi kod prvotuženog i nakon decembra 1995. godine, odnosno nakon 1996. godine sve do aprila 1997. godine. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 77. i 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 1/96). Nadalje, sud je utvrdio da postoji u spisu odluka o raspoređivanju apelanta na poslove i zadatke zamjenika komandira policijske stanice od 29. marta 1996. godine, čime je izvršeno preuzimanje i raspoređivanje apelanta od strane prvotuženog. Nadalje, sud je utvdio da je prvotuženi isplaćivao platu apelantu, zatim odlukom prvotuženog mu je prekinut radni odnos i isti mu je upisao radni staž i prijavio ga na PIO. Sud nije prihvatio navod prvotuženog da je apelant kod njega bio rezervni radnik u ratu i neposrednoj ratnoj opasnosti. Nadalje, sud je utvrdio da je apelantu prekinut radni odnos kod prvotuženog u aprilu 1997. godine, zbog povrede radne dužnosti. Prvostepeni sud je utvrdio da je protiv rješenja kojim je apelantu prestao radni odnos apelant izjavio prigovor koji je odbijen.
4. Nadalje, sud je utvrdio da je protiv apelanta pokrenut krivični postupak za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja. Takođe, sud je naveo da je u obrazloženju rješenja o otpustu iz službe navedeno da je razlog otpusta činjenica da se protiv apelanta vodi krivični postupak, koja ga čini nedostojnim obavljanja policajske dužnosti. Također, sud je utvrdio da nije proveden disciplinski postupak protiv apelanta, iako se odluka o otpustu iz službe poziva na povredu radne dužnosti, kao razloga otpusta iz službe. Međutim, sud je utvrdio da je pravomoćnom presudom u krivičnom postupku apelant oslobođen od optužbe. Nadalje, prvostepeni sud je utvrdio da je oslobađanjem apelanta u krivičnom postupku otpao razlog (koji je bio i osnova) za njegov otpust iz službe, te da je apelant trpio materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade koju mu je prvotuženi dužan isplatiti u skladu sa čl. 154. i 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili apelant i prvotuženi. Kantonalni sud je donio presudu broj Rsž-274/05, od 14. marta 2006. godine kojom je žalba prvotuženog uvažena, te je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanta za poništenje rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona od 16. aprila i 13. maja 1997. godine, zahtjev za vraćanje apelanta na posao i zahtjev za isplatu materijalne štete odbijen. Žalba apelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant bio u radnom odnosu kod prvotuženog na osnovu predočenih dokumenata, te je donio prvostepenu presudu kojom poništava rješenja i naređuje prvotuženom da apelantu na ime naknade štete plati određene iznose. Drugostepeni sud se pozvao na odredbe Zakona o državnoj upravi, te je utvrdio da apelant nikada nije zaključio radni odnos i dobio rješenje o zasnivanju radnog odnosa u skladu sa zakonskim propisima. Nadalje, Kantonalni sud se pozvao na odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima. Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelant radio kod prvotuženog, odnosno da rješenje od 29. marta 1996. godine, kojim je apelant raspoređen na mjesto zamjenika komandira policije, predstavlja preuzimanje apelanta u MUP Unsko-sanskog kantona. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 81. Zakona o unutrašnjim poslovima propisano: „Kantonalno ministarstvo preuzeće sve radnike organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova iz člana 77. ovog Zakona koje su postojale na području Kantona, a koji su bili u radnom odnosu sa tim organima na dan stupanja na snagu ovog zakona“. U vezi sa ovom odredbom Kantonalni sud je zaključio da apelant nije bio u radnom odnosu pa nije ni mogao biti preuzet. Kantonalni sud je naveo da isplata plaća zavisi od radnog odnosa, pa je obzirom na sve utvrđeno zaključio da je u cjelosti neosnovan zahtjev apelanta.
6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-000742 od 27. februara 2007. godine kojom je reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka prvostepeni sud zauzeo stav da je apelant bio u radnom odnosu u Ministarstvu unutrašnjih poslova, te da je u skladu sa zakonskim odredbama člana 77. i 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH preuzet od strane Kantonalnog MUP-a. Vrhovni sud je zaključio da, suprotno stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud pravilno rezonuje kada navodi da je postojanje radnog odnosa sa tim organom pretpostavka za primjenu člana 84. Zakona o unutrašnjim poslovima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da u toku postupka nije utvrđeno kada je apelant zasnovao radni odnos sa prvotuženim u skladu sa Zakonom o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93). Iz rješenja od 29. marta 1996. godine, Vrhovni sud je zaključio da je tužitelj, po ratnom rasporedu, dodijeljen u policijsku stanicu. Nadalje, Vrhovni sud se pozvao na član 4. stav 1. i član 9. Uredbe sa zakonskom snagom o vojnoj obavezi („Službene novine FBiH“, broj 11/92). Vrhovni sud je naveo da je članom 9. Uredbe propisano da se obaveza služenja u rezervnom sastavu izvršava u sastavu Oružanih snaga u Armiji BiH i policiji. Takođe, Vrhovni sud se pozvao na Uredbu o radnoj obavezi („Službeni list RBiH“ broj 19/92), kojom je regulisana organizacija vršenja radne obaveze. Imajući u vidu sadržaj rješenja Centra službe bezbjednosti Bihać od 29. marta 1996. godine (kojim je apelant raspoređena na poslove i zamjenika komandira policije) i relevantne zakonske odredbe, Vrhovni sud je naveo da jasno slijedi da je apelant, po ratnom rasporedu kao osoba u rezervnom sastavu oružanih snaga, raspoređen za vrijeme rata na poslove i zadatke zamjenika policije. Vrhovni sud je zaključio da je po tom osnovu imao pravo na isplatu naknade u visini plaća i uplate doprinosa za PIO, u skladu sa članom 60. st. 1. i 2. Uredbe sa zakonskom snagom o vojnoj obavezi. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je apelant otpušten iz službe 5. aprila 1997. godine zbog povrede radne dužnosti, nije dokaz da je bio kod prvotuženog u radnom odnosu. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je rješenje donijeto primjenom odredbi Zakona o vojnoj obavezi, što ide u prilog činjenici da je apelant bio angažovan po ratnom rasporedu kao osoba u rezervnom sastavu. Vrhovni sud je također naveo da pozivanje apelanta na slučaj Mensuda Hidića nije relevantno jer se ne radi o identičnom slučaju. Također, Vrhovni sud je konstatovao da nižestepeni sudovi nisu cijenili iskaz svjedoka Edhema Veladžića, ali da time nije počinjena bitna povreda Zakona o parničnom postupku jer taj propust nije od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta u skladu sa članom 209. ZPP.
7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da je Vrhovni sud propustio da ocjeni sve činjenice, kao što je činjenica da je tuženi za apelanta platio sve doprinose i upisao radni staž apelantu, kao i sadržinu isprave koju je prvotuženi podnio Fondu PIO. Apelant navodi da sve činjenice upućuje da je bio u radnom odnosu kod prvotuženog, te da je otpušten zbog povrede radne dužnosti. Apelant ističe da sud nije cijenio sve dokaze i sve činjenice, kao i izjave svjedoka koji su u istoj situaciji kao apelant, te je izveo pogrešan zaključak, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se žali da je sud nije pravilno cijenio odlučne činjenice i dokaze, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud, odlučujući po žalbi i reviziji utvrdili da apelant nije bio u radnom odnosu sa prvotuženim i da nije preuzet u skladu sa zakonskim propisima. Kantonalni i Vrhovni sud se pozvali na Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH, Uredbu o vojnoj obavezi i Uredbu o radnoj obavezi, te su zaključili da je njegov zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa u cjelosti neosnovan, za šta su dali jasna i precizna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je istakao u reviziji i na koje je dao odgovor Vrhovni sud. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović