Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1429/07 (Ž. P.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1429/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1429/07, rješavajući apelaciju Željka Prpića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Prpića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj: 011-0-Kž-06-000 451 od 27. veljače 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj K-793/04 od 28. kolovoza 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Prpić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Jevto Janković, odvjetnik iz Banja Luke, podnio je 16. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 011-0-Kž-06-000 451 od 27. veljače 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-793/04 od 28. kolovoza 2006. godine. Apelant je 10. listopada 2007.godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora koje mu je određeno rješenjem Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj 075-0-IKS-07-000-016 od 23. travnja 2007. godine.
2. Ustavni sud Odlukom, broj AP-1429/07 od 13. prosinca 2007. godine, odbio je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Osnovnog suda, broj K – 793/04 od 28. kolovoza 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je, u vrijeme i način naveden u izreci presude, uporabom sile, na naročito svirep način prinudio, oštećenu Spomenku Plavšić (u daljnjem tekstu: oštećena) na obljubu, čime je počinio kazneno djelo silovanja iz članka 183. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/00, u daljnjem tekstu: KZ RS-a). Osnovni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, s tim da se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od 2. listopada 2002. godine do 14. studenog 2002. godine. Osnovni sud je obvezao apelanta na isplatu troškova kaznenog postupka u iznosu od 234,00 KM.
4. Iz obrazloženja presude slijedi da je Osnovni sud na temelju ocjene izvedenih dokaza optužbe (saslušanja većeg broja svjedoka i saslušanja vještaka, Službene zabilješke Stanice javne bezbjednosti Šipovo, Nalaza i mišljenja Doma zdravlja Šipovo ginekološke ambulate i ambulate medicine rada na ime oštećene, Izvještaja o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, Nalaza i mišljenja o vještačenju tragova krvi, sperme, pljuvačke i dlaka, skice lica mjesta, Fotodokumentacije o povredama, odjeći, vozilu i lisicama apelanta i licu mjesta) i obrane (saslušanja većeg broja svjedoka i vještaka, saslušanja apelanta kao svjedoka, suočenja apelanta i oštećene, Nalaza i mišljenja vještaka o duševnom stanju oštećne) pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi zaključio da je apelant počinio kvalificirani oblik kaznenog djela silovanja iz članka 183. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ RS-a.
5. Obrazlažući svoju odluku Osnovni sud je naveo da nije bilo sporno da je u vozilu apelanta došlo do seksualnog odnosa između apelanta i oštećene, međutim sporno je bilo da li se radilo o dobrovoljnom seksualnom odnosu ili ne. Osnovni sud je naveo da iz iskaza oštećene proizilazi da se nije radilo o dobrovoljnom seksualnom odnosu, kako je to cijelo vrijeme tvrdio apelant, nego da ju je apelant prislio na seksualni odnos, da je oštećena te tvrdnje iznijela veoma iskreno i vjerno, te da su te njene tvrdnje potvrđene materijalnim dokazima, prvenstveno nalazom i mišljenjem vještaka optužbe i fodokumentacijom povreda oštećene. U obrazloženju presude je nadalje navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da povrede oštećene potječu od kritičnog događaja da su te povrede objektivizirane u fotodokumentaciji, da iz iskaza jedne od svjedokinja proizilazi da je oštećena njoj tu večer nakon kritičnog događaja kazala da ju je silovao apelant, što je svjedokinja ispričala svom momku i majci oštećene. Obrazlažući odluku u pogledu pravne kvalifikacije kaznenog djela, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o kvlaificiranom obliku kaznenog djela silovanja, iz razloga što iz provedenih dokaza od kojih su neki i dokazi obrane, slijedi da je apelant uporabom sile i to vezanjem oštećene kožnim kaišem, na naročit svirep način prinudio oštećenu na obljubu. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio saslušanje drugih svjedoka i rekonstrukciju događaja, koje je predlagala obrana, budući je na temelju dokaza optužbe i obrane koji su izvedeni, utvrdio činjenično stanje, te da izvođenje tih dokaza ne bi dovelo do promjene činjeničnog stanja.
6. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Kž-06-000 451 od 27. veljače 2007. godine kojom je djelomično uvažio žalbu apelanta i preinačio presudu Osnovnog suda na način da je utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo silovanja iz članka 183. stavak 1. KZ RS-, a ne kvalificirani oblik ovog kaznenog djela iz članka 183. stavak 2. KZ RS-a i osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Odgovarajući na žalbene navode, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud sve dokaze i obrane i optužbe pažljivo analizirao, da je obrazložio zašto je neke dokaze prihvatio, a neke nije, te zašto je iskaz oštećene prihvatio u cjelini. Nadalje je navedeno da nisu utemeljeni navodi apelanta da se radilo o dobrovoljonom seksualnom odnosu i da mu je namješten slučaj silovanja, prvenstveno zbog kontradiktornosti u iskazu apelanta u kojem je na različit način prezentirao riječi majke oštećene, koja je otišla zajedeno sa oštećenom kod apelanta od kojeg su zahtijevale da oženi oštećenu. Okružni sud je konstatirao da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da nije pravilno zaključio da se radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela silovanja, nego o osnovnom obliku iz članka 183. stavak 1. KZ RS-a. Naime, kako je navedeno u presudi, u konkretnom slučaju djelo silovanja nije izvršeno uporabom fizičke sile, jer uporaba lisica i stavljanje kaiša preko usta oštećene predstavlja savladavanje otpora oštećene, a ne okolnost da je djelo izvršeno na naročito svirep način. Okružni sud je naveo da je zbog tih razloga preinačio presudu Osnovnog suda.
7. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da su sudovi neprihvatajući dokaze obrane, pogrešno utvrdili činjenično stanje i da nije u postupku zadovoljena ravnopravnost stranaka budući je sud odbio saslušanje određenih svjedoka čije je saslušanje predložio. Apelant smatra da nije počinio kazneno djelo silovanja, da se radilo o lažnom prijavljivanju kaznenog djela, da su sudovi samo na temelju iskaza oštećene zasnovali presudu, da su pogrešno cijenili nalaz vještaka obrane u kojim je navedeno da je oštećena imala atipične povrede za silovanje i da povrede u pogledu starosti ne odgovaraju vremenu kritičnog događaja, te da je oštećena izmislila da je bila u nesvjesti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje, došlo zbog toga što nije bio ravnopravna stranka u postupku, budući da sud nije proveo saslušanje određenih svjedoka koje je on predložio, da nije pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka obrane, te da je presuda zasnovana samo na iskazu oštećene. Ovakvo postupanje suda je po apelantovom mišljenju dovelo do toga da u postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.
11. U svezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/05 i
Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni u prisutnosti apelanta i njegova dva branitelja, te da je apelant je imao priliku izjasniti se na sve dokaze optužbe i osporiti ih osobno i putem branitelja. Iz osporenih odluka vidljivo je da je Osnovni sud saslušao svjedoke optužbe i obrane, da je provodio vještačenja koja su predlagale i optužba i obrana, da je izvršio uvid u materijalne dokaze, nakon čega je provedene dokaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u svezi sa drugim dokazima, na temelju kojih je zaključio da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni. ,Po mišljenju Okružnog suda, Osnovni sud je sve dokaze i obrane i optužbe pažljivo analizirao i jasno obrazložio zašto je neke dokaze prihvatio, a neke ne. Vezano za navode apelanta da su sudovi svoju presudu donijeli samo na temelju iskaza oštećene, Ustavni sud uočava da su sudovi prihvatili taj iskaz, ali da su ga je doveli u vezu i sa ostalim provedenim dokazima, između ostalih, iskazima većeg broja svjedoka, vještaka, ginekološkog vještačenja i vještačenja medicine rada, vještačenja tragova krvi, sperme, pljuvačke i dlaka, fotodokumentacije povreda, odjeće, vozila apelanta i lica mjesta. Ustavni sud također uočava da su sudovi obrazložili i zašto nisu prihvatili svjedočenja koja je predložio apelant. Naime, sudovi su istakli su na temelju dokaza optužbe i obrane koje su izveli, utvrdili činjenično stanje, te da izvođenje tih dokaza, ne bi dovelo do promjene činjeničnog stanja.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovitih sudova bila očito proizvoljna, ili da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak, osim što je apelant nezadovoljn ishodom konkretnog postupka. S tim u svezi Ustavni podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očite (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
13. Sukladno navedenom, odnosno da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je u predmetnom postupku neprihvatanjem dokaza koje je predlagala obrana i ,«navodno», pogrešnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka obrane u predmetnom kaznenom postupku proizvoljno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud smatra ovakvo obrazloženje zadovoljavajućim sa aspekta članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović