Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1485/07 (G. B.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1485/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1485/07, rješavajući apelaciju Gordane Blagojević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Blagojević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: Rev-

182/05 od 2. ožujka 2007. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Gž - 261/04 od 4. studenog 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu, broj P:93/03 od 26. veljače 2004. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) sa Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, odvjetnik sa Pala, podnijela je 18. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: Rev-182/05 od 2. ožujka 2007. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž - 261/04 od 4. studenog 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu:Osnovni sud), broj P:93/03 od 26. veljače 2004. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu, broj O:336/83 od 19. svibnja 1983. godine, apelantičin brat, Petar Blagojević proglašen je nasljednikom nekretnine – stare bosanske kuće sa dvorištem sagrađena na k.č. 161. u Ul. Nevjestina broj 6.u Sarajevu, koja se sastojala od prizemlja i podruma, površine od 72 m2 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) sa dijelom 1/1, nakon čega je na spornoj nekretnini dograđen kat. Apelantičin brat Petar Blagojević 26. srpnja 2001. godine prodao je spornu nekretninu sa dograđenim katom Sandiju Mujkiću za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 26.000, KM. Dio kupoprodajne cijene u iznosu od 13.000,00 KM zadržala je apelantica i položila na račun u banci.

3. Petar Blagojević kao tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenuo je parnični postupak protiv apelantice radi predaje iznosa od 13.000,00 KM. Apelantica je preinačenim tuženim zahjtevom zatražila da se utvrdi da je ona zajedno sa svojom majkom izvan zemljišno-knjižni suvlasnik na spornoj nekretnini sa dograđenim katom sa dijelom ½.

4. Osnovni sud je Presudom broj, P:93/03 od 26. veljače 2004. godine, u ponovnom postupku, obvezao apelanticu da tužitelju preda iznos od 6.500,00 KM sa kamtom, počev od 2. prosinca 2003. godine do isplate i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.290,00 KM. Osnovni sud je odbio višak tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog iznosa kao neutemeljen. Osnovni sud je djelomično usvojio protutužbeni zahtjev apelantice i utvrdio da je apelantica izvan zemljišnoknjižni suvlasnik dograđenog kata na spornoj nekretnini sa dijelom ½. Osnovni sud je obvezao tužitelja da apelantici isplati troškove postupka u iznosu od 782,50 KM, te odbio višak protutužbenog zahtjeva apelantice preko dosuđenog kao neutemeljen.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u: zk.izvadak, rješenje o nasljeđivanju, zapisnik službe za urbanizam, stambeno komunalne poslove, rješenje Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda (ovim rješenjima odbijen je tužbeni zahtjev apelantice i njene majke radi smetanja posjeda, podnesen protiv kupca sporne nekretnine sa dograđenim katom), kupoprodajni ugovor, nalaze vještaka geodetske i građevinske struke, zapisnik sa lica mjesta, te da je saslušao apelantičinu sestru, tri svjedoka i apelanticu i tužitelja kao parnične stranke.

6. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je nesporno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini nasljeđivanjem sa dijelom 1/1 na kojoj je, nakon toga, dograđen kat u kojem su stanovale apelantica i njena majka, da su u troškovima izgradnje kata sudjelovali tužitelj i apelantica, te da je tužitelj spornu nekretninu sa izgrađenim katom prodao i da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 13.000,00 KM apelantica zadržala i položila na račun u banci. Osnovni sud je naveo da je bilo sporno na koji dio sporne nekretnine sa dograđenim katom apelantica ima pravo, te u svezi s tim i koji iznos kupoprodajne cijene joj pripada. Nakon ocjene provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da su apelantica i tužitelj svojim radom i svojim sredstvima u jednakom omjeru, izvršili dogradnju odnosno nadzidali posebni dio sporne nekretnine odnosno kat, te da su suvlasnici na katu sa dijelom ½. Nadalje, da budući iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da vrijednost izgrađenog kata iznosi 13.162,01. KM, to je Osnovni sud zaključio da apelantici pripada polovica tog iznosa, odnosno 6.500,00 KM. Kako se kod apelantice nalazio iznos od 13.000,00 KM koji je uzela od kupoprodajne cijene od tužitelja, Osnovni sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao apelanticu da tužitelju preda iznos od 6.500, 00 KM, a da 6.500,00 KM zadrži, budući joj taj iznos pripada na temelju prava suvlasništva na izgrađenom katu. Osnovni sud je naveo da je također djelomično usvojio protužbeni zahtjev apelantice, budući da nije dvojio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini nasljeđivanjem sa dijelom 1/1 i da s tim u svezi nije utemeljen zahtjev apelantice da se utvrdi pravo suvlasništva na spornoj nekretnini sa dograđenim katom sa dijelom ½.

7. Presudom broj Gž-261/04 od 4. studenog 2004. godine, Okružni sud je odbio apelantičinu žalbu kao neutemeljenu. Naime, po ocjeni Okružnog suda, Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza pravilno zaključio da je apelantica izvan zemljišno-knjižni suvlasnik dograđenog kata sa dijelom ½ i da joj s tim u svezi pripada polovica utvrđenog iznosa dograđenog kata.

8. Odlučujući o reviziji apelantice, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-182/05 od 2. ožujka 2007. godine kojom je reviziju odbio kao neutemeljenu. Očitujući se na navode revizije da se sudovi nisu pozvali na materijalne propise na temelju kojih su donijeli odluke, Vrhovni sud je naveo da su Osnovni i Okružni sud citirali odredbu članka 24. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/93), međutim da citirana odredba podrazumjeva mogućnost stjecanja prava vlasništva kada je u pitanju izgradnja potpuno novog objekta na tuđem zemljištu što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iako je navedeno uočio, Vrhovni sud je odluke Osnovnog i Okružnog suda ocijenio u suštini kao pravilne, jer je dugogodišnja sudska praksa oblikovala mogući izuzetak da savjestan graditelj dogradnjom posebnog dijela zgrade stječe pravo vlasništva na tom dijelu ovisno od obima građenja i ulaganja i savjesnosti graditelja i vlasnika. S tim u svezi, kako su Osnovni odnosno Okružni sud utvrdili da su apelantica i tužitelj u jednakom omjeru ulaganja izgradili kat, da su pravilno zaključili da apelantici pripada pravo suvlasništva na katu sa dijelom ½. Vrhovni sud je ocijenio navode revizije u pogledu prekoračenja tužbenog zahtjeva neutemeljenim, budući je apelantica tražila da se utvrdi pravo suvlasništa na spornoj nekretnini sa dograđenim katom, a da joj je priznato pravo suvlasništva samo na katu, dakle manje nego što je tražila. Nadalje je u presudi navedeno da su navodi revizije o neetažiranju sporne nekretnine sa dograđenim katom i njenoj tržišnoj vrijednosti također neutemeljeni, budući je nekretnina prodata trećoj osobi koja se uknjižila kao vlasnik i da je u suštini svrha postavljenog protutužbenog zahtjeva bila da se raspravi prethodno pitanje, odnosno postojanje prava suvlasništva apelantice, kako bi se odlučilo koji iznos kupoprodajne cijene apelantica može zadržati.

9. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Povredu ovog prava apelantica obrazlaže navodima da je sporena nekretnina koju je naslijedio tužitelj bila porušena do temelja, da je ona sudjelovala u kompletnoj adaptaciji, da je iz tih razloga tražila da se utvrdi pravo suvlasništa na spornoj nekretnini sa dograđenim katom sa dijelom ½, sukladno zakonskoj mogućnosti koja predviđa stjecanje prava vlasništva građenjem. Nadalje, da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev budući su odlučivali o tužbenom zahtjevu koji apelantica nije postavila.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud, konstatira da se suština apelantičinih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu matarijalnog prava od strane sudova koji su utvrdili da apelantica ima pravo suvlasništva samo na dograđenom katu sporne nekretnine. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je apelantica suvlasnik na dograđenom katu sporne nekretnine i da je s tim u svezi obvezna predati tužitelju iznos od 65.000,00 KM. Naime, Osnovni sud detaljno i jasno obrazložio je na koji način je utvrdio činjenice na temelju kojih je donio zaključak, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Vrhovni sud je dao obrazloženje u odnosu na revizione navode, uključujući i navod koji se odnosi na pitanje navodnog prekoračenja tužbenog zahtjev, koje niti u jednom dijelu nije proizvoljno Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo i stoga ,u svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1485/07 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio