Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1587/07 (V. B.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1587/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1587/07, rješavajući apelaciju Vinka Balaca, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Balaca podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj:011-0-Gž-07-000 212 od 29. ožujka 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj:075-0-P-06-000 166 od 20. listopada 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Balac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 1. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj:011-0-Gž-07-000 212 od 29. ožujka 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljenjem tekstu: Osnovni sud), broj:075-0-P-06-000 166 od 20. listopada 2006. godine.
2. Apelantu je 7. prosinca 1978. godine dodijeljen na korištenje jednosoban stan u Šipovu u Ul. Sime Šolaje br. 45, zgrada E-303, površine 44 m2 (u daljnjem tekstu: stan). Nakon što je apelant napustio stan tijekom rata, vlasnik stana ŠG «Gorica» (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) Dragomiru Rakita dodijelio je stan na korištenje. Budući je bio oštećen i zapaljen stan je adaptiran. Apelant je pokrenuo parnični postupak protiv Dragomira Rakita radi predaje stana u posjed. U tom postupku Dragomir Rakita kao tuženi (u daljenjem tekstu: tuženi) protutužbom zatražio je od apelanta da mu isplati iznos od 4.792,00 KM na ime ulaganja u adaptaciju stana. Pravosnažnom presudom u tom postupku tuženi je obvezan na predaju stana u posjed apelantu, a u pogledu protutužbenog zahtjeva tuženog predmet je vraćen na ponovni postupak u kojem je donesena presuda koja je ukinuta rješenjem i predmet vraćen na ponovni postupak.
3. Presudom, broj P.49/01, od 16. rujna 2002. godine, u ponovnom postupku, Osnovni sud je obvezao je apelanta da tuženom isplati na ime naknade za izvršena ulaganja u adaptaciju stana iznos od 7.168,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. rujna 2002. godine pa do isplate, te odredio da parnične stranke snose svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je saslušao parnične stranke i vještaka građevinske struke, da je izvršio uvid u: ugovor o dodjeli stana na privremeno korištenje na ime tuženog, ugovor o korištenju stana na ime apelanta, zahtjev za dodjelu stana tuženog, zapisnik o izvršenom pregledu stana od 1996. godine, medicinsku dokumentaciju apelanta, nalaz i mišljenje vještaka, predmjer i predračun radova sanacije stana, ugovor o zajedničkom ulaganju u stan između apelanta i vlasnika stana, te uvid u uvjerenje općinske uprave odjeljenja za privredu, financije i društvene djelatnosti. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza, prvenstveno, zapisnika o pregledu stana, ugovora o zajedničkom ulaganju, predmjera i predračuna radova, te nalaza i mišljenja vještaka, nesporno utvrdio da je stan tijekom rata uništen odnosno zapaljen, da su tuženi i vlasnik stana zaključili ugovor o zajedničkom ulaganju iznosa od 10.500,00 KM u adaptaciju stana, da je stan adaptiran 1997. godine sredstvima vlasnika stana i sredstvima tuženog, te da je iznos od 7.168,02 KM uložio tuženi, a da je vlasnik stana uložio iznos od 3.036,80 KM (nalazom i mišljenjenjem vještaka utvrđen je iznos od 7.868,02, međutim tuženi je na glavnoj raspravi smanjio iznos na 7.168,02). Osnovni sud je na temelju odredbe članka 27 a). Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/02), kojom odredbom je propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članku 2. ovog Zakona, a koja je uložila svoja sredstva na ime troškova u stanu ima pravo tražiti povrat tih sredstava od bivšeg nositelja stanarskog prava, zaključio da je tuženi dokazao da je uložio svoja sredstva u od 7.168,00 KM na ime ulaganja, te obvezao apelanta na isplatu tog iznosa.
4. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud Presudom broj 011-0-Gž-07-000 212 od 29. ožujka 2007. godine, odbio je žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da je tuženi uložio u adaptaciju stana iznos od 7.168,00 KM, te da je pravilno primjenjujući odredbu članka 27 a). Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine zaključio da je apelant obvezan isplatiti tuženom uložena sredstva, budući je tuženi dokazao da ih je uložio. Odgovarajući na žalbene navode da Osnovni sud nije cijenio nalaz vještaka u svezi sa drugim dokazima, Okružni sud je naveo da je nalaz vještaka dao pouzdane podatke o vrijednosti uloženih sredstva, ali da je na temelju svih drugih provedenih drugih utvrđeno da je tuženi uložio potraživani iznos. Nadalje je naveo da prigovor apelanta na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu različite cijene istih radova u odnosu na druge, nije od značaja jer je tuženi izvođenjem vještačenja dokazao da je uložio potraživana sredstva, a da apelant nije dokazao suprotno. Okružni sud je također naveo da niti prigovor apelanta da je tuženi bio nezakoniti korisnik stana, također ne stoji, budući je tuženi na temelju odluke o korištenju stana koristio stan i uložio svoja sredstva u adaptaciju, te da je sukladno navedenom primjenjen materijalni propis koji regulira ovu materiju.
5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, budući da pred sudom nije dokazano da je tuženi uložio iznos od 7.168,00 KM. Naime, apelant ističe da podaci u nalazu i mišljenju nisu pouzdani, jer tuženi nije imao račune kojim bi dokazao koliko je sredstava uložio u adaptaciju stana, te da s tim u svezi činjenično stanje nije potpuno i sa sigurnošću utvrđeno.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud, konstatira da se suština apelantovih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje od strane sudova koji su zaključili da je tuženi dokazao da je uložio iznos od 7.168,00 KM u adaptaciju stana. Apelant smatra da taj iznos utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka nije pouzdan, jer ga tuženi računima nije dokazao. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Osnovnog suda koju je potvrdio i Okružni sud ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je apelant obvezan tuženom isplatiti uloženi iznos sredstva u stan. Ustavni sud uočava da je Okružni sud obrazložio žalbene navode apalenta koji su izneseni u ovoj apelaciji, a koje obrazloženje Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović