Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-292/07 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-292/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-292/07, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 017456 07 Rev od 15. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-

Gž-07-000 006 od 18. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0 Gž-07-000 005 od 19. januara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 728 od 15. novembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 861 od 1. novembra 2006. godine; Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 017456 03 P od 26. oktobra 2006. godine, Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.1502/03-I od 1. decembra 2006. godine, Presude Općinskog suda u Konjicu broj P-386/05 od 14. aprila 2006. godine, Presude Općinskog suda u Čapljini broj P.395/05 (novi broj: 07 53 P 000 438 05 P) od 2. juna 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je 16. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 861 od 1. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj P.395/05 (novi broj: 07 53 P 000 438 05 P) od 2. juna 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP-292/07, dok je 30. januara 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-

0-Gž-06-000 728 od 15. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj P-386/05 od 14. aprila 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP-474/07.

2. Apelant je 22. marta 2007. godine podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0 Gž-07-000 005 od 19. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.1502/03-I od 1. decembra 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP-878/07. S obzirom da apelacija nije sadržavala potrebne elemente predviđene članom 19. stav 2. tačka Pravila Ustavnog suda, od apelanta je, 31. oktobra 2007. godine, zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 8. novembra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.

3. Apelant je 17. juna 2008. godine podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 017456 07 Rev od 15. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 006 od 18. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 017456 03 P od 26. oktobra 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP-

1793/08.

4. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-292/07, AP-474/07, AP-878/07 i AP-

1793/08, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-292/07.

5. Pravosnažnim i izvršnim presudama, koje su navedene u izreci ove odluke, apelant je obavezan da tužiteljima isplati određene novčane iznose na ime naknada za korištenje godišnjeg odmora-regresa, a u većini slučajeva iznose naknade toplog obroka, te u nekim slučajevima i naknade na ime dežure.

6. U obrazloženjima presuda je navedeno da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su tužitelji sudije, te je zaključeno je da su prava tužitelja koja potražuju iz radnog odnosa propisana čl. 38. i 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u F BiH („Službene novine FBiH“ br. 20/01, 57/01, 63/03), ali da su tim zakonom propisana samo ta prava, ali ne i visina, niti način obračuna istih. S obzirom na činjenicu da navedenim zakonom niti posebnim propisom nije uređena visina predmetni potraživanja, sudovi su zaključili da tužioci ne mogu snositi posljedice tog propusta, pa su pravnu prazninu u pogledu visine regresa i toplog obroka popunili analognom primjenom odredbi Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ br. 44/98 i 49/00, u daljnjem tekstu: Uredba). Sudovi su naveli da je odredbama čl. 2. i 4. Uredbe propisano da naknada za ishranu u roku rada-topli obrok iznosi 2% prosječne plaće u F BiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, te da je naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regresa) u iznosu od 70% plaće službenika, koliko je tužiteljima po tom osnovu dosuđeno, te su zaključili da je apelant pravilno obavezan da tužiteljima isplati navedene iznose na ime toplog obroka i regresa. Što se tiče visine naknade na ime dežure, navedeno je da je taj iznos utvrđen temeljem vještačenja provedenog po stalnom sudskom vještaku finansijske struke, koja je iznos naknade na ime dežure utvrdila prema podacima o rasporedu dežurstva i podacima računovodstva, te je konstatovano da su neutemeljeni apelantovi navodi u odnosu na dosuđene naknade po tom osnovu iz razloga što tužiteljima to pravo pripada temeljem odredbe čl. 38. i 41 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u F BiH.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primjenili materijalno pravo jer su naknade za topli obrok i regres dosudili tužiteljima primjenjujući Uredbu, čija primjena je u suprotnosti sa odredbama člana 4. stav 2. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se za sudije i tužioce koji rade na kantonalnom i općinskom nivou odredbe člana 35. do 46. navedenog zakona (dakle i odredba člana 41. koja se odnosi na regres) predstavljaju samo opće principe, te da to ne sprječava zakonodavna tijela da usvoje zakone kojima se može odrediti drugačija struktura plaća s tim da naknada ne padne ispod nivoa definisanih odredbama člana 35 do člana 46. pomenutog zakona. Stoga kako odredbom člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji nije ni određena visina naknade za topli obrok i regres već je utvrđeno samo pravo na iste to kantoni nisu imali ograničenja vezano za minimum ovih naknada. Istaknuto je da je Hercegovačko-neretvanski kanton propisao da se naknada za regres isplaćuje u visini do 70% plate prema odluci Vlade Kantona, a topli obrok u visini od 6.00 KM dnevno. Nasuprot tome, sud je utvrdio da se i na tužitelje treba primjeniti federalni propis i to Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršne vlasti FBiH i službenika Federalnog ministarstva i drugih tijela federalne uprave, koja se ne odnosi na sudije i tužioce što se vidi kako iz samog naziva tako i iz same Uredbe. Po mišljenju apelanta navedena Uredba se ne odnosi pogotovo na tužioce i sudije kantonalnog i općinskog nivoa obzirom da član 34. stav 2. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH za sudije i tužioce ovih nivoa upućuje na propise kantona. Apelant je istakao da se, prema stavu Ustavnog suda izraženom u odluci broj AP-1314/06, navedena Uredba odnosi samo na službenike u federalnim organima uprave. Takođe, apelant je naveo da se da se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu za isplatu naknada za dežurstvo, sudovi nisu pozvali ni na jedan propis koji određuje visinu tih naknada, već da su se pozvali na praksu sudova, koji suprotno članu 38. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, još uvijek obračunavaju naknadu za tzv. pripravnost umjesto naknade za sate aktivne dežure. U vezi sa tim, apelant je istakao da ustaljena praksa isplate određenog iznosa za pripravnost ne može biti osnov za presuđenje, odnosno osnov za izračunavanje visine navedene naknade bez odgovarajućeg propisa. Apelant je naveo da su to, shodno članu 38. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, propisi koji regulišu visinu naknada za noćni i prekovremeni rad i sl., dakle za periode aktivnog rada u dežurnoj istražnoj službi, koji u konkretnom slučaju nije utvrđen niti je utvrđivan.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. U odnosu na navode apelanta da su sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu regresa pogrešno primjenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća je da je ranije, odlučujući o apelacijama apelanta koji se odnose na identičnu činjeničnu i pravnu situaciju, donio odluke br. AP 2944/06 i AP 3324/06 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti od 17. marta 2009. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda suda www.ustavnisud.ba), kojima je te apelacije odbacio kao prima facie neosnovane, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu tih žalbenih navoda apelanta, poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama.

12. U odnosu na apelantove navode da su sudovi prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima tužitelja za isplatu toplog obroka pogrešno primjenili materijalno pravo, te da se prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima za naknade na ime dežure nisu pozvali ni na jedan propis koji određuje visinu tih naknada, već da su se pozvali na praksu sudova tu naknadu obračunavanju suprotno članu 38. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da su sudovi tužiteljima dosudili naknade na ime toplog obroka i naknade na ime dežure primjenom člana 38. i 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji, odnosno primjenom Uredbe. Pri tome, sudovi su istakli da Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH nije utvrđena visina toplog obroka niti naknade na ime dežure, niti su navedene naknade uređene posebnim propisom. Stoga su sudovi zaključili da nedostatak propisa kojim bi bile uređene ove naknade ne može biti na štetu ostvarivanja tih prava koja su utvrđena pomenutim zakonom. Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja u pogledu primjene materijalnih propisa. Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da obrazloženja odluka redovnih sudova ne smatra proizvoljnim. Pozivajući se u cijelosti na razloge date odlukama na koje se pozvao Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Takođe, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodoj tački ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-292/07 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio