Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1792/07 (F. D., R. D., F. Š., E. S.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1792/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1792/07, rješavajući apelaciju Fadila Dedića i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Dedića, Raseme Dedić, Fatime Šljivić, Emina Sofića, Zada Bečirovića, Rasima Dedića, Razije Kadrić i Hasana Dedića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: Gž-459/05 od 27. ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda Tuzla, broj: P.2346/02 od 28. siječnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Dedić, Rasema Dedić, Fatima Šljivić, Emin Sofić, Zad Bečirović, Rasim Dedić, Razija Kadrić i Hasan Dedić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telelović, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 15. lipnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: Gž-459/05 od 27. ožujka 2007. godine i Presude Općinskog suda Tuzla (u daljenjem tekstu: Općinski sud), broj: P.2346/02 od 28. siječnja 2005. godine.

2. Apelanti su vlasnici nekretnine – zemljišta na parceli označenoj kao k.č. 489/1 zv. «Brda», njiva V klase, površine 4073 m2 (po starom premjeru nekretnina označena kao k.č. 155 zv. «Bašća Bara», površine 4852 m2), upisane u z.k. uložak br.130 KO Vršani, (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). Tijekom 1989. godine vršeći radove u neposrednoj blizini spornog zemlišta, Rudnici «Kreka» u Tuzli d.o.o. Tuzla zagradili su pristupni put spornom zemljištu. Rudnici «Kreka» u Tuzli d.o.o. Tuzla tijekom 1991. godine omogućili su prilaz spornom zemljištu, ali su 2000. godine svojim radovima ponovo taj prilaz onemogućili. Fadil Dedić tužbom od 7. studenog 2002. godine pokrenuo je parnični postupak protiv Rudnika «Kreka» u Tuzli d.o.o. Tuzla radi naknade štete za izgubljene prihode na spornom zemljištu. Predmetna tužba preinačena je u subjektivnom smislu 21. rujna 2004. godine, te su kao tužitelji označeni i ostali apelanti.

3. Presudom broj: P.2346/02 od 28. siječnja 2005. godine, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata koji su tražili da im tuženi Rudnici «Kreka» u Tuzli d.o.o. Tuzla (u daljenjem tekstu: tuženi) kao solidarnim povjeriteljima na ime naknade štete za izgubljene prihode na spornom zemljištu isplati iznos od 6.355,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 21. rujna 2004. godine pa do isplate, te naknadu troškova postupka u iznosu od 3.844,30 KM

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u: sporazum između tužene i prethodnog vlasnika spornog zemljišta, smrtovnicu prethodnog vlasnika od kojeg su apelanti naslijedili sporno zemljište, zemljišno-knjižnu dokumentaciju, prijepis posjedovnog lista, skicu i kopiju katastarskog plana, te da je proveo vještačenja, po vještaku geometru i vještaku agronomu. Općinski sud je naveo da je utvrdio da je nesporno da su apelanti naslijedili sporno zemljište, da je tuženi sa prethodnim vlasnikom zaključio sporazum o naknadi štete zbog izgubljenih prihoda na spornom zemljištu za 1989. 1990 i 1991. godinu, te da apelanti nisu obrađivali sporno zemljište. Općinski sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizilazi da je prilaz spornom zemljištu onemogućen usljed eksploatacije uglja od strane tuženog, ali da s druge strane postoji slobodan zaobilazni prilaz spornom zemljištu. Nadalje, da iz nalaza i mišljenja vještaka agronoma proizilazi da zbog toga što sporno zemljište nije obrađivano, godišnja šteta iznosi 1.071,00 KM, ali da iz iskaza istog vještaka slijedi da su apelanti mogli obrađivati zemljište, s tim što bi se troškovi proizvodnje uvećali za 30%.

5. Nakon provedenih dokaza, analize, te njihove ocjene, Općinski sud je zaključio da apelanti nemaju pravo na naknadu štete za izgubljene prihode na spornom zemljištu iz razloga što su imali slobodan pristup spornom zemljištu, a nisu ga obrađivali, niti su od strane tuženog bili spriječeni da ga obrađuju.

6. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu broj: Gž-459/05 od 27. ožujka 2007. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev apelanata za nakadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno zaključio da apelanti nemaju pravo na naknadu štete budući da nisu obrađivali sporno zemljište iako su imali omogućen slobodan prilaz zemljištu. Odgovarajući na žalbene navode vezano za postojanje sporazuma između tužene i prethodnog vlasnika na temelju kojeg je apelantima priznato pravo na naknadu štete za 1989. 1990 i 1991. godinu i u kojem kao uvjet za naknadu štete nije bila obveza apelanata da obrađuju sporno zemljište, te da im na temelju odredbe članka 155. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 2/95, 37/04 i 43/04, u daljenjem tekstu: ZOO), pripada pravo na naknadu štete, Kantonalni sud je naveo da taj sporazum nije dovoljan dokaz da apelanti imaju pravo na naknadu štete u smislu odredbe članka 155. ZOO. Naime, po mišljenju Kantonalnog suda sukladno odredbi članka 189. stavak 3. ZOO pri ocjeni visine izmakle koristi u obzir se uzima očekivani dobitak koji je spriječen štetnikovom radnjom. Međutim, da u konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali da su imali očekivani dobitak budući da u periodu od 1991.godine do 2000. godine sporno zemljište nisu niti koristili niti obrađivali, te ako se uzme u obzir da je u tom periodu funkcionirao prilazni put koji je osposobio tuženi, nije dokazana niti štetna radnja tuženog, odnosno da apelanti nisu dokazali namjeru stjecanja koristi, niti izvjesnost stjecanja koristi koja je spriječena radnjom tuženog. S tim u svezi, Kantonalni sud je konstatirao da je Općinski sud donio pravilnu odluku kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata.

7. Apelanti navode da im je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje i pravo na movinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti ističu da je u postupku pogrešno tumačena odredba članka 155. i članka 189. stavak 3. ZOO, odnosno «u postupanju prvostepenog i drugostepenog suda vidljiva je arbitrarnost». Nadalje su apelanti naveli da su vještačenjem u postupku dokazali postojanje štetne radnje i štetne posljedice, da su sudovi na arbitraran način zaključili da apelanti nemaju pravo na naknadu štete, budući da nisu obrađivali sporno zemljište iako su imali alternativni prilaz, ne uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka u kojem je navedeno da bi troškovi obrade spornog zemljišta bili uvećani za 30%, čime bi obrađivanje spornog zemljišta bilo neisplativo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

10. Ustavni sud, konstatira da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da su sudovi primjenjujući materijalno pravno na arbitraran način i pogrešno utvrdivši činjenično stanje donijeli odluke kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjevu.U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i argumentirane razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanata neutemeljen, odnosno da obrazloženja odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Apelanti se, također, žale da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti posebno ne obrazlažu kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj odnosno arbitrarnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1792/07 (F. D., R. D., F. Š., E. S.) | Sudska praksa | Aktio