Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1558/07 (S. P.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1558/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1558/07, rješavajući apelaciju Stane Polovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stane Polovina, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-U-
06-000 047 od 27. marta 2007. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, broj 05-30-2-471/05 od 30. novembra 2005. godine i rješenja Službe za geodetske poslove, katastar nekretnina i kartografiju Općine Sanski Most, broj Dn-54/05 od 7. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stana Polovina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 30. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-U-06-000 047 od 27. marta 2007. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj 05-30-2-471/05 od 30. novembra 2005. godine i rješenja Službe za geodetske poslove, katastar nekretnina i kartografiju Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Služba), broj Dn-54/05 od 7. februara 2005. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj DN-521/02 od 23. decembra 2002. godine, na osnovu Ugovora o poklonu nekretnina, zaključenog u Sanskom Mostu 2. decembra 2002. godine, između Nikole Macura, sina Paje (u daljnjem tekstu: apelanticin otac), kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca, a koji ugovor je ovjeren kod istog suda, OV: II-15/02 od 10. decembra 2002. godine, dozvoljeno je polaganje isprava u cilju sticanja prava vlasništva na nekretninama, upisanim u P.l. 20 K.O. Đedovača, pobliže označenim u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) na imenu apelanticinog oca, sa dijelom 1/1 u korist apelantice također sa dijelom 1/1.
3. Rješenjem Službe, broj Dn-54/05 od 7. februara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne uprave, broj 05-30-2-471/05 od 30. novembra 2005. godine, nije dozvoljena uknjižba na osnovu rješenja Općinskog suda, broj DN-521/02 od 23. decembra 2002. godine, prava svojine na spornim nekretninama, preciznije označenim u izreci rješenja, upisanim u KKU br.398 K.O. Sanski Most IV na imenu Macura (Nikole) Pajo (u daljnjem tekstu: apelanticin brat), svojina sa dijelom 1/1 u korist apelantice zbog toga što iz katastra nekretnina proizilazi da ima smetnji za upis. U obrazloženju rješenja je navedeno da je povodom dostavljenog pravomoćnog rješenja Općinskog suda Služba, po službenoj dužnosti, pokrenula postupak upisa prava u korist apelantice na predmetnim nekretninama. Nadalje je navedeno da je u postupku utvrđeno da postoje smetnje da se na osnovu člana 147. Zakona o premjeru i katastru nekretnina («Službeni list SR BIH» br. 22/84, 12/87 i 26/90 i «Službeni list R BiH» br. 4/93, 13/94 i 20/95) dozvoli upis prava jer se upis traži protiv lica koje u katastru nekretnina nije upisano kao vlasnik predmetnih nekretnina. Služba je pojasnila da je uporedbom podataka starog i novog premjera utvrđeno da su predmetne nekretnine u starom katastarskom operatu upisane u P.L. Đedovača na ime apelanticinog oca, svojina sa 1/1. Nadalje je navedeno da tim parcelama, u novom katastarskom operatu, odgovaraju parcele upisane u KKU br.398 K.O. Sanski Most IV na ime apelanticinog brata, svojina sa dijelom 1/1 te da je iste apelanticin brat dobio na poklon od apelanticinog oca, a što je utvrđeno uvidom u rješenje i zapisnik Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija), DN broj 06/045-951-343/88 od 27. septembra 1999. godine i 23. novembra 1988. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-U-06-000 047 od 27. marta 2007. godine, odbijena je tužba apelantice za poništenje rješenja Federalne uprave, broj 05-30-2-471/05 od 30. novembra 2005. godine, kao neosnovana. Sud je naveo da iz obrazloženja osporenog akta proizilazi da je Služba potpuno i pravilno utvrdila činjenice i okolnosti koje su od značaja za rješenje predmetne upravne stvari te da je pravilno primijenila odredbu člana 147. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, jer postoje smetnje za dozvolu upisa prava, obzirom da se upis traži protiv lica koje u katastru nekretnina nije upisano kao vlasnik predmetnih nekretnina. Nadalje je navedeno da je sud zaključio da je Federalna uprava pravilno postupila kad je donijela osporeno rješenje. Ovo stoga što je uvidom u Zapisnik o toku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama od 23. novembra 1988. godine, kao i uvida u p.l. br. 20 k.o. Đedovača u starom katastarskom operatu, utvrđeno da se kao posjednik nekretnina koje odgovaraju parcelama upisanim u novi p.l. 343 k.o. Sanski Most IV, vodi apelanticin otac, koji je izjavio da predmetne nekretnine u cjelosti poklanja svom sinu (apelaticinom bratu) Paji Macura te da je saglasan da se iste uknjiže u njegovo vlasništvo tako da je na predmetnim nekretninama, upisanim u p.l. 343 utvrđeno pravo svojine u korist apelanticinog brata sa dijelom 1/1. Stoga je sud ocijenio neosnovanim navode apelantice, prema kojim je njen otac na zapisnik (1988. godine) izjavio da predmetne nekretnine poklanja njoj i njenom bratu sa dijelom ½. Sud je također naveo da je uvidom u rješenja Komisije, DN broj 06/045-951-343/88 od 27. septembra 1999. godine, utvrđeno da je na predmetnim nekretninama upisano pravo svojine u korist apelanticinog brata sa dijelom 1/1. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje sud je zaključio da je Federalna uprava pravilno primijenila odredbu člana 147. Zakona o premjeru i katastru nekretnina jer postoje smetnje za dozvolu upisa prava, s obzirom da se upis traži protiv lica koje u katastru nekretnina nije upisano kao vlasnik nekretnina iz kojih razloga na osnovu člana 148. citiranog Zakona nije dozvoljen upis apelantice. Konačno sud je pojasnio da je neosnovan tužbeni navoda apelantice da je zaključivanjem ugovora o poklonu u njeno ime 2. decembra 2002. godine, izjava o poklonu na ime njenog brata, koju je dao njen otac 1988. godine, automatski smatra opozvanom, jer se ista mogla opozivati samo u sudskom postupku. U tom slučaju je i apelantica, ukoliko je smatrala da su njena prava povrijeđena mogla tužbom u sudskom postupku osporavati izvršeni upis u roku od 3 godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina, shodno odredbi člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina.
5. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno, člana 6. stav 1. Evropsku konvenciju. za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi hronologiju predmetnog postupka te ističe da je Općinski sud 2002. godine dozvolio da se izvrši polaganje isprava u cilju sticanja prava svojine na predmetnim nekretninama jer nema nikakve smetnje za prenos vlasništva a da Služba do 2005. godine nije pokrenula postupak za upis vlasništva u korist apelantice. Nadalje apelantica ističe da je Općina Sanski Most 1. aprila 2004. godine počela knjiženje po novom katastarskom operatu, baziranom na avio snimanju izvršenom prije rata. Apelantica ističe da je tačno da je raniji vlasnik 1988. godine dao izjavu kojom je predmetne nekretnine poklonio njenom bratu, ali da, obzirom da do 2002. godine činjenica poklona nije uvedena ni u zemljišne knjige ni u katastarski operat, apelanticin otac je te nekretnine poklonio apelantici «jer je smatrao da njegova izjava data 1988. godine nije proizvela nikakvo pravno dejstvo» pa apelantica smatra da je Služba «trebala postupiti po rješenju suda, a ne po izjavi koja datira iz 1988. godine.»
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Uvezi s prednjim Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.
10. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović