Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1805/07 (F. K.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1805/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1805/07, rješavajući apelaciju Fatime Kršo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Kršo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000447 od 17. aprila 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-639/05 od 30. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Kršo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Bećir Kosovac, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000447 od 17. aprila 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-639/05 od 30. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-8/03 od 30. januara 2005. godine poništeno je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice broj 389/03 od 19. novembra 2003. godine koje je donio tuženi «Gratex» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi). Tuženi je obavezan da apelanticu vrati na posao, naknadi joj štetu u visini prosječnih mjesečnih plaća prema podacima Federalnog zavoda za statistiku od 20. novembra 2003. godine pa nadalje uz zakonsku kamatu od dana podnošenja tužbe i nakadi joj troškove postupka.
3. Općinski sud je obrazložio da je, nakon provođenja dokaznog postupka koji je uključio uvid u dokumentaciju, Pravilnik o radu tuženog, saslušanje parničnih strana i svjedoka te nalaz vještaka grafologa, utvrdio da je apelantica kod tuženog bila zaposlena od 1979. godine. Nakon kratkog prekida u kojem je radila kod «Textilpromet» Zagreb d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: kupac), apelantica je 1. maja 2003. godine ponovo zaključila ugovor o radu sa tuženim. Sud je obrazložio da je apelantici i drugim zaposlenicima prilikom privatizacije tuženog (koja je izvršena na osnovu ugovora o privatizaciji od 7. oktobra 2002. godine kupovinom paketa dionica od strane kupca) bila ostavljena mogućnost da zaključe ugovor o nagodbi prema kojoj su se mogli odreći isplate obračunatih a neisplaćenih plaća za period od 1. jula 1999. godine do 15. maja 2002. godine i ostati u radnom odnosu, ili da im prestane ugovor o radu namirenjem dospjelih potraživanja. Apelantica je potpisivanjem nagodbe sa tuženim prihvatila nagodbu na način da se odrekla neisplaćenih plata, pa je ostala u radnom odnosu. Međutim, nakon što je nagodba zaključena, apelantica je, suprotno toj nagodbi, podnijela tužbu za isplatu neisplaćenih plata, pa je na osnovu presude Općinskog suda broj Pr-32/02 od 19. marta 2002. godine i rješenjem o izvršenju te presude, namirila većinu svojih potraživanja iz radnog odnosa, odnosno neisplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 6.792,00 KM sa pripadajućom kamatom.
4. Apelantici je radni odnos kod tuženog prestao 19. novembra 2003. godine na osnovu čl. 50. i 51. stav 1. alineja 15. i 16. Pravilnika o radu društva (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Sud je utvrdio da prema članu 50. navedenog Pravilnika poslodavac može radniku otkazati radni odnos bez otkaznog roka od sedam dana u slučaju «kada zaposlenik na radu ili u vezi sa radom učini teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu ili Pravilnika, a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos». Teži prijestup, prema odredbi člana 51. stav 1. alineja 15. je «izazivanje nereda, ometanje drugih zaposlenih u obavljanju njihovih radnih zadataka», dok su u alineji 16. pod teži prijestup podvedeni svi drugi teži prijestupi odnosno teže povrede radnih obaveza «koje imaju ili bi mogle imati štetne posljedice po poslovne interese Društva, te prava i pravne interese drugih zaposlenih».
5. Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir čl. 86. 88. stav 1. i član 89. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 43/99 i 32/00 i 29/03 u daljnjem tekstu: ZOR), član 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao i činjenicu da je apelantica ugovor o nagodbi zaključila u vrijeme dok je bila zaposlena kod kupca, kako je sud naveo «vjerovatno u septembru 2002. godine jer nagodba ne sadrži tačan datum», te da elementi ove nagodbe nisu bili sadržani u ugovoru u radu od 1. maja 2003. godine koji je tuženi zaključio sa apelanticom nakon privatizacije, niti je ta nagodba prikazana u ugovoru o privatizaciji. Na osnovu toga sud je ocijenio da «okolnost zaključivanja ugovora o nagodbi i neizvršavanje nagodbe nisu osnov za otkaz ugovora o radu», obrazlažući da je navedeno potraživanje «osobno pravo apelantice».
6. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-639/05 od 30. januara 2006. godine žalba tuženog je usvojena, a prvostepena presuda preinačena na način što je tužbeni zahtjev apelantice odbijen. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepena odluka donesena zbog pogrešne ocjene provedenih dokaza i pogrešno izvedenog zaključka o nepostojanju povrede radne dužnosti. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i dokaza koji su provedeni proizlazi da je rješenjem broj 389/03 od 19. novembra 2003. godine utvrđeno da je zbog teže povrede radne dužnosti apelantici otkazan ugovor o radu zaključen 1. maja 2003. godine zbog počinjene povrede iz člana 51. stav 1. alineja 15. i 16. Pravilnika. Navedena povreda počinjena je time što je apelantica podnijela zahtjev za izvršenje pravomoćne odluke suda kojom je utvrđeno njeno potraživanje na ime zaostalih neisplaćenih plaća za vrijeme rada kod tuženog. Dalje, sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tuženi bio privredni subjekt koji je poslovao sa gubitkom i koji nije mogao uredno isplaćivati plaće svojim uposlenicima. Tuženi je privatiziran u postupku privatizacije, te je prije donošenja odluke o privatizaciji među učesnicima u postupku poslovodstva, kupca i uposlenika postignut dogovor o načinu i uslovima privatizacije. Jedan od uslova koje je kupac postavljao je taj da se uposlenici odreknu potraživanja iz osnova neisplaćenih zaostalih plaća do privatizacije, a da će im kupac uplatiti doprinose, povezati radni staž, zadržati ih na radu i zaključiti nove ugovore, u protivnom kupac odustaje od kupovine. O ovim uslovima privatizacije raspravljalo se na više sastanaka sindikalne organizacije tuženog, na kojim sastancima je bila prisutna i apelantica, te je postignut dogovor da se sa uposlenicima koji to žele sklope ovakve nagodbe.
7. Kantonalni sud je, imajući u vidu sadržaj člana 50. stav 1. alineja 15. i 16. Pravilnika o radu, odnosno šta predstavlja težu povredu radne dužnosti, ocijenio da kršenje odredaba nagodbe od strane apelantice koju je u smislu postignutog dogovora dobrovoljno zaključila, a potom protivno nagodbi podnijela zahtjev za izvršenje ranije donijete presude suda o njenim potraživanjima iz radnog odnosa, dovelo do toga da i ostali radnici najavljuju slično postupanje, najavljuju mogućnost štrajka, kakvim postupanjem bi se tuženi doveo u situaciju da izmiruje potraživanja uposlenicima koji su se odrekli potraživanja što bi u konačnici dovelo u pitanje poslovanje odnosno čak i raskid ugovora o privatizaciji a time i uposlenje ostalih radnika, budući da je jedan od uslova privatizacije bio odustanak od dospjelih potraživanja radnicima. Kantonalni sud je zaključio da upravo konkretno postupanje apelantice tj. radnje koje je preduzela i izvršila jesu povrede iz navedene odredbe Pravilnika, koje su joj stavljene na teret i zbog kojih je kažnjena.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000447 od 17. aprila 2007. godine revizija koju je apelantica izjavila protiv drugostepene presude Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da u pobijanoj presudi nije sporno da je u povodu privatizacije postignut dogovor da se uposlenici odreknu potraživanja po osnovu neisplaćenih zaostalih plaća do privatizacije, a da će poslodavac sa njima zaključiti na neodređeno vrijeme ugovor o radu, uplatiti doprinose i povezati radni staž. Apelantica se sa tim saglasila i u septembru 2002. godine sa tuženim sklopila nagodbu, prema kojoj se prije privatizacije odrekla neisplaćenih plaća. Tuženi je ispoštovao sve obaveze iz nagodbe i, nakon što je sklopio novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, apelantica je kroz izvršni postupak ostvarila sa računa tuženog namirenje svojih potraživanja kojih se odrekla, nakon čega joj je dat otkaz ugovora o radu bez otkaznog roka. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak u pobijanoj presudi da je zakonit sporni otkaz i da je apelantica odgovorna za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu u smislu čl. 50. u vezi sa čl. 51. st. 1. alineja 15. i 16. Pravilnika o radu tuženog. Sud je zaključio da je ugovor o radu, koji je predmet spornog otkaza, proistekao na osnovu nagodbe stranaka i da se od te nagodbe ne može odvojiti.
9. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor da je predmetom nagodbe u postupku privatizacije rješavano statusno pitanje apelantice što zabranjuje član 1092. stav 3. ZOO, navodeći da se zapravo radi o tome da su stranke kroz konkretnu nagodbu sklopile sporazum o otpuštanju duga (član 344. ZOO), pošto su se kao povjerilac i dužnik saglasili da dug prestane iako nije ispunjen. Sud je istakao da je tačno da sporazumi iz predmetne nagodbe nisu naglašeni u samom ugovoru o radu niti su uneseni kao njegovi elementi, ali po ocjeni Vrhovnog suda imaju dejstva na prava i obaveze iz radnog odnosa kod činjenice da je isti ugovor o radu zaključen upravo u realizaciji te nagodbe. Naime, u vezi novog ugovora o radu apelantica je po osnovu nagodbe prihvatila da svoja prava u pogledu ranije zarađenih i neisplaćenih plaća prema novom poslodavcu neće koristiti, što je s tim u vezi i odlučno.
10. Vrhovni sud je također zaključio da je u okolnostima konkretnog slučaja pravilno ocijenjeno da je naplata sredstava sa računa poslodavca, kojih se prije toga apelantica odrekla, opravdan razlog za otkaz u skladu sa članom 88. stav 1. ZOR. Vrhovni sud je naveo da je tuženi dokazao da je ugovor o radu otkazan iz razloga uvjetovanih skrivljenim ponašanjem apelantice koje se ne može opravdati pozivom na prava iz radnog odnosa na isplate zarađenih plaća, jer se radilo o dispoziciji pravima (imovinskim) pri privatizaciji što je dopušteno i moguće, te je bez uticaja na zakonitost pobijane presude, budući da je postupanje apelantice imalo odraza na poslove i interese tuženog (poremećen red u procesu odvijanja rada, najave organiziranja štrajka, itd.). Sud nije prihvatio prigovor revizije da je sporni otkaz dat po proteku roka koji je propisan članom 89. ZOR dajući obrazloženje da poslodavac nije prekludiran u donošenju odluke o otkazu koju je mogao donijeti sve dok povreda radne obaveze traje i u daljnjem roku od 15 dana od prestanka obaveze iz radnog odnosa. Također, sud je istakao da je tuženi omogućio apelantici pravo na odbranu, te da ne stoji paušalna tvrdnja o povredi člana 90. ZOR.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što presude nisu donesene u skladu sa zakonom, navodeći «da elemanti nagodbe nisu sadržani u ugovoru o radu od 1. maja 2003. godine, niti je nagodba prikazana u ugovoru o privatizaciji koji je zaključen u mjesecu oktobru 2002. godine, te da je drugostepena presuda suprotna čl. 89. stav 1., 90. i 91.ZR». Apelantica smatra da je prvostepena presuda zasnovana na zakonskim propisima, dok presude Kantonalnog i Vrhovnog suda «svjesno zanemaruje zakonske propise».
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. Apelantica smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene prava u pogledu ocjene da je počinila povredu radne dužnosti zato što je nakon potpisivanja nagodbe sa tuženim o odricanju od naplate neisplaćenih plaća do privatizacije, ipak ostvarila naplatu tih potraživanja. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Vrhovnog i Kantonalnog suda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 15. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili pravo, te smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović