Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1935/07 (B. G.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1935/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1935/07, rješavajući apelaciju Blagoja Grahovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blagoja Grahovca podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pžp-
07-000091 od 17. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Pr-06-002269 od 3. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blagoje Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja - Batkovići, kojeg zastupa Branko G. Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 27. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pžp-07-000091 od 17. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Pr-06-002269 od 3. aprila 2007. godine. Kako apelant nije precizirao apelaciju u smislu člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 16. jula 2007. godine zatražio otklanjanje nedostataka. Apelant je 30. jula 2007. godine dostavio preciziranu apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-Pr-06-002269 od 3. aprila 2007. godine apelant je oglašen krivim za prekršaj iz člana 9. Zakona o oružju i municiji («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/93, 16/95, 8/96, 9/96, 6/97,10/98, 34/99 i 25/04), pa mu je na osnovu člana 42. stav 1. tačka 2. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM.
3. Na osnovu člana 213. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98 i 96/03; u daljnjem tekstu: ZOP) obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 6. Zakona o oružju i municiji. Apelant je na osnovu člana 124. stav 1. ZOP obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM.
4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant saslušan u prekršajnom postupku povodom zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka broj 14-3/01-210-02/06 od 30. maja 2006. godine koji je podnijela Policijska stanica u Nevesinju protiv apelanta. Sud je, imajući u vidu priznanje apelanta da 28. aprila 2006. godine kod sebe u Batkovićima držao dvije lovačke puške bez oružnog lista i sadržaj prekršajne prijave, ocijenio da su se u radnjama apelanta kao okrivljenog stekla bitna obilježja djela iz člana 9. Zakona o oružju i municiji. Prilikom odmjeravanja kazne sud je od olakšavajućih okolnosti cijenio priznanje apelanta, činjenicu da nije kažnjavan, da je otac četvoro djece, a od otežavajućih težinu djela i stepen odgovornosti apelanta, pa je imajući u vidu imovno stanje apelanta, izrekao novčanu kaznu.
5. Okružni sud je, Rješenjem broj 015-0-Pžp-07-000091 od 17. maja 2007. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je povodom žalbe apelanta održao sjednicu vijeća, na kojoj je razmotrio sve spise konkretnog predmeta, te donio svoju odluku imajući u vidu član 9. Zakona o oružju i municiji kojim je propisano da se za držanje i nošenje oružja građanima izdaje oružni list, koji izdaje nadležna stanica. Ovim članom je dalje propisano da je imalac oružja dužan imati uz sebe oružni list izdat za to oružje kada drži ili nosi oružje, te da je na zahtjev radnika milicije i drugih ovlaštenih lica Ministarstva unutrašnjih poslova dužan omogućiti uvid u to oružje i oružni list. Okružni sud je također utvrdio da je dokazni postupak proveden u skladu sa zakonom i da je apelant saslušan u postupku.
6. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio tačnim iskaz-priznanje apelanta, što potvrđuje i sadržaj prekršajne prijave koja je sačinjena na osnovu ličnog uvida ovlaštenog službenog lica, iz čega proizlazi da je apelant počinio prekršaj iz člana 9. Zakona o oružju i municiji, na taj način na koji je to utvrđeno u prvostepenom postupku. Također, sud je ocijenio da nije nastupila apsolutna zastara vođenja prekršajnog postupka zato što je apelant izjavio da predmetno oružje koje nije legalizirao posjeduje od 1991. godine, zaključivši da rok zastarjelosti u konkretnom slučaju teče od 28. aprila 2006. godine kada je i utvrđena prekršajna radnja koja je apelantu stavljena na teret. Što se tiče odluke o izrečenoj kazni Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve relevantne okolnosti u smislu člana 29. ZOP, te da smatra da je izrečena kazna koja je članom 42. stav 1. Zakona o oružju i municiji propisana u iznosu do 4.500,00 KM adekvatna težini počinjenog prekršaja i da će se njenim izricanjem postići svrha kažnjavanja propisana članom 3. ZOP.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant u apelaciji ponavlja svoje žalbene navode koje je istakao protiv prvostepenog rješenja i povredu svojih prava vidi u tome što je, po njegovom mišljenju, nastupila apsolutna zastara za vođenje prekršajnog postupka, jer je priznao da je kupio predmetno oružje 1991. godine i da nije tražio odobrenje za njihovo držanje. Apelant smatra da u konkretnom slučaju «zastara ne teče od kada je utvrđena prekršajna radnja, nego od dana kada je on došao u posjed oružja tj. 1991. godine».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Budući da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u prekršajnom postupku koji je protiv njega vođen , Ustavni sud treba prvo da odgovori na pitanje da li su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopće primjenjivi u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.
11. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu sljedećih kriterija: klasificiranje prema domaćem zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija i to obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
12. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o oružju i municiji. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi u smislu člana
6. Evropske konvencije obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije da odvrati od takvog činjenja i da kazni počinioca. U konkretnom slučaju, norma kojom su propisani prekršaji se odnosi na sve osobe koje posjeduju oružje, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Svrha kazne u prekršajnom postupku je da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspitava, da vaspitno utiče na druge da ne čine prekršaje, jača moral i utiče na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne je, prema Zakonu o oružju i municiji, uspostavljanje i jačanje discipline odnosno nadzor nad nabavljanjem, držanjem i nošenjem oružja i poštivanje zakonom uspostavljenih normi donesenih u javnom interesu. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji te je, dakle, član 6. Evropske konvencije na konkretni slučaj primjenjiv. 13. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pogrešnu primjenu ZOP zbog zaključka sudova o pitanju apsolutne zastare gonjenja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravona pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odlukabroj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili pitanje apsolutne zastare i da su obrazložili da je tvrdnja apelanta da je u posjed oružja došao 1991. godine irelevantna, jer u prekršajnom postupku nije ni utvrđivano na koji način i kada je okrivljeni došao u posjed predmetnog naoružanja zato što je ta činjenica bez uticaja na postojanje prekršajne radnje iz člana 9. Zakona o oružju i municiji. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant kažnjen zbog činjenice da je predmetno oružje držao u posjedu bez odobrenja nadležnog organa, tj. bez izdatog oružnog lista u smislu legalizacije držanja i nošenja oružja. Budući da su sudovi jasno obrazložili svoju odluku o ovom pitanju, kao i zaključke o tome da je apelant učinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud također zapaža da je Okružni sud u žalbenom postupku razmotrio iste navode apelanta koje on iznosi i u apelaciji, te da apelant ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović