Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/07 (D. P.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1821/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1821/07, rješavajući apelaciju Dejana Plotana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Plotana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Kž-07-000 007 od 15. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-06-000 053 od 2. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Plotan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milica Ćulum, advokatica iz Banja Luke, podnio je 16. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 007 od 15. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-06-000 053 od 2. novembra 2006. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-06-000 053 od 2. novembra 2006.godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 007 od 15. marta 2007. godine, apelant je oglašen krivim (kao i osoba B.E.) što je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio dva krivična djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

3. Na osnovu člana 44. KZ RS, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a na osnovu člana 99. stav 3. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je obavezan da na ime paušala plati iznos od 300,00 KM. Istom presudom sud je na osnovu člana 108. ZKP sedam oštećenih osoba uputio na parnicu. Apelant je na osnovu člana 290. tačka v) ZKP oslobođen od optužbe da je prema oštećenom Milošu Bulatoviću počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

4. Navedenom presudom apelant je osuđen za dva krivična djela razbojništva zato što je u postupku nesumnjivo dokazano da ih je počinio u kući Slobodana Đukića i Dušana Popovića u vrijeme i na način opisan u izreci presude. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su tokom glavnog pretresa dokaze izvodili kako optužba tako i odbrana. Optužba je izvela dokaze saslušanjem osam oštećenih i pet svjedoka. Od objektivnih dokaza Okružno tužiteljstvo je prezentiralo fotodokumentaciju o prikazu razbojništva koje je izvršeno u kući oštećenog Slobodana Đukića i kući oštećenog Dušana Popovića sa službenim zabilješkama Policijske stanice Srbac i fotodokumentacijom o pronalasku automobila koji su vlasništvo navedenih oštećenih osoba. Također je prezentirana i fotodokumentacija apelantove kuće, zapisnik o pretresanju prostorija u istoj kući od 12. juna 2006. godine, naredba o pretresanju istog objekta, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta broj 91/06 od 12. maja 2006. godine sa fotodokumentacijom fiksiranja i pronalaska oduzetih stvari i drugi dokazi. Odbrana je izvela dokaze saslušanjem šest svjedoka i saslušanjem apelanta kao svjedoka. Također, izvela je vještačenje rukopisa apelanta po vještaku grafologu, koji je saslušan na pretresu. .

5. Okružni sud je na osnovu analize svih provedenih dokaza, utvrdio da su apelant i osoba B.E. 27. marta 2005. godine u mjestu Sitnešima izvršili krivično djelo razbojništva nad porodicom Slobodana Đukića i da su tom prilikom otuđene stvari, predmeti i novac kako je to pobliže opisano u izreci presude, pod tačkom I, 1.

6. Sud je naveo da se činjenično utvrđenje navedenog krivičnog djela temelji na zapisniku o uviđaju broj 10-06/02-230-35705 od 27. marta 2005. godine, službenoj zabilješci isti broj od 27. marta 2005. godine o pronalasku putničkog automobila «Nisan patrol» vlasništvo Slobodana Đukića, fotodokumentaciji o pronalasku automobila, kao i na iskazu oštećenih kao svjedoka Slobodana Đukića, Milke Đukić, Duška Đukića i Ljubice Kovačević. Također je činjenično utvrđeno da su navedenom prilikom oštećeni Slobodan Đukić i Milka Đukić zadobili teške tjelesne povrede, što nesumnjivo, kako je sud ocijenio, proizlazi iz prijava Opće bolnice Gradiška od 4. aprila 2005. godine. Sud je na temelju svih provedenih dokaza zaključio da se dogodilo konkretno razbojništvo i da navedeni dokazi ničim nisu dovedeni u sumnju. Sud je utvrdio da je u radnjama izvršenja ovog krivičnog djela razbojništva učestvovao apelant sa još tri N.N. osobe, imajući u vidu iskaze oštećenih, potvrdu o oduzimanju predmeta broj 91/06 od 12. maja 2006. godine, fotodokumentaciju na snimku broj 17. i broj 18, vještačenje grafologa, kao i iskaze koje je odbrana izvela tj. iskaz apelanta kao svjedoka i iskaze svjedoka Darke Plotan i Despot Davora na okolnost utvrđivanja vlasništva oduzetog sata «Breitling».

7. Okružni sud je u odnosu na drugo krivično djelo naveo da je na osnovu zapisnika o uviđaju PS broj 10-6/02-230-53/06 od 4. maja 2006. godine, potvrde o privremenom vraćanju pronađenog automobila «Mercedes» vlasništvo oštećenog Dušana Popovića, fotodokumentacije prikaza razbojništva u kući i pronalaska automobila, te izjave oštećenog Dušana Popovića koji je saslušan u dva navrata, čitanjem zapisnika o prepoznavanju osoba, saslušanja apelanta u svojstvu svjedoka koje je predložila odbrana, utvrdio da je nad Dušanom Popovićem 4. maja 2006. godine oko 0,1 sat, u njegovoj kući u Sitnešima izvršeno razbojništvo, da su otuđene stvari i novac kako je pobliže opisano u izreci presude u stavu I.tačka 2. Sud je obrazložio da se utvrđenje temelji, na navedenim dokazima, koji ničim nisu dovedeni u sumnju, ističući da su se za izvršenje predmetnog krivičnog djela optužnicom teretili apelant i osoba B.E. Iskazu oštećenog Dušana Popovića sud je poklonio puno povjerenje , jer je zaključio da je na pretresu dao prihvatljivo i logično objašnjenje, s obzirom na druge izvedene dokaze.Sud je naveo da odbrana nije imala drugih ili suprotnih dokaza, osim odbrane koju je apelant dao u svom iskazu kao svjedok i koja se sastojala u tome da nije bio na tom području i da nije izvršilac konkretnog krivičnog djela.

8. Sud je na osnovu analize izvedenih dokaza ocijenio da je iz radnji izvršenja navedenih krivičnih djela «vidljivo da su apelant i osoba B.E. kod izvršenja ovih djela, koristili pištolje, koji su upravo u pretresu pronađeni kod njih, a koje su nelegalno posjedovali». Vijeće nije prihvatilo tezu odbrane da oštećeni nisu mogli prepoznati optužene jer su bili maskirani, i da je razbojništvo vršeno u mraku, iz razloga što je sud utvrdio da je kod razbojništva porodice Đukić dopiralo svjetlo iz hodnika, a poslije je jedna osoba N.N. donijela i stolnu lampu». Sud je naveo da se iz iskaza oštećenog Dušana Popovića vidi da «kada su ulazili sa baterijom u sobu i kako to on kaže prošarali svjetlom, uočio njihove figure, taj trenutak ne zaboravlja se, i poslije je dugo razgovarao sa apelantom, koji ga je obezbjeđivao i prijetio, tražeći novac».

9. Kako je sud na osnovu činjenica utvrdio da je apelant počinio krivična djela na način i pod okolostima kako je pobliže opisano u izreci prvostepene presude, sud je u njegovim radnjama našao sve elemente krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. KZ RS koja su izvršena sa direktnim umišljajem u namjeri pribavljanja imovinske koristi uz učešće drugih N.N. izvršilaca.

10. Odlučujući o žalbama protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je, nakon održane sjednice vijeća kojoj su prisustvovali Republički tužitelj, apelant i njegov branitelj, donio presudu broj 118-0-

Kž-07-000 007 od 15. marta 2007. godine kojom je žalbu Okružnog tužiteljstva Banja Luka i žalbu apelanta odbio kao neosnovane, te potvrdio presudu Okružnog suda broj 011-0-K-06-000 053 od 2. novembra 2006. godine.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da nisu osnovani prigovori žalbe apelanta o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje presude sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, u skladu sa članom 296. stav 7. ZKP-a. U tom smislu sud je istakao da je prvostepeni sud dao ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza oštećenih, kao svjedoka optužbe, te s druge strane svjedoka odbrane, sa jasnim razlozima neprihvatljivosti iskaza svjedoka odbrane koji su tvrdili da su kritične večeri bili zajedno sa apelantom u ugostiteljskom objektu «Skala» u Banjoj Luci. Također je naveo i razloge za neprihvatanje iskaza svjedoka Despot Davora, koji je tvrdio, da je na ime duga, dao apelantu sat marke «Breitling».

12. Dalje je obrazloženo da se prigovorima žalbe apelanta ne može osporiti pravilnost činjeničnog utvrđenja i zaključak da je apelant, na način i pod okolnostima opisanim u izreci osuđujućeg dijela osporene presude, izvršilac krivičnih djela za koja je navedenom presudom oglašen krivim. Vrhovni sud je ocijenio da je, na osnovu veoma široke i iscrpne analize i ocjene provedenih dokaza i sa argumentima koji zaključak čine valjanim, prvostepeni sud izvršio pravilnu vrjednosnu procjenu svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, posebno suprotstavljenih iskaza svjedoka optužbe i odbrane, i u tom pravcu je dao valjane razloge

13. Dalje je navedeno da su razlozi prihvatljivosti iskaza oštećenih koji su prepoznali apelanta, u odnosu na pojedine tačke osuđujećeg dijela presude, detaljno i jasno obrazloženi, uz poseban osvrt na sadržaj njihovih iskaza datih u istrazi, postupku prepoznavanja, te na glavnom pretresu. Vrhovni sud je zaključio da je u procjeni vrjednosnog značaja ovih iskaza prvostepeni sud te dokaze pravilno doveo u vezu sa drugim objektivnim dokazima, prvenstveno oduzetim predmetom (sat marke «Breitling») koji je oduzet od apelanta, prilikom pretresa njegove kuće. Također na isti način prvostepeni sud je dao ocjenu iskaza svjedoka odbrane, nalazeći protivrječnosti u njihovim iskazima, na kojima su temeljeni razlozi njihove neprihvatljivosti, ističući da se isti kvalitet datih razloga odnosio i na ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka Despot Davora, koji je tvrdio da je na ime duga dao apelantu navedeni sat (koji je otuđen iz kuće porodice Đukić).

14. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj sudskoj ocjeni dokaza na kojima se temelje osporene odluke i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je prvostepena presuda zasnovana isključivo na iskazima oštećenih sa glavnog pretresa, koji su po mišljenju apelanta u bitnim činjenicama nepodudarni sa njihovim iskazima vezanim za sam događaj iz istrage i prilikom prijavljivanja djela. Apelant je istakao da prilikom prijavljivanja predmetnih krivičnih djela ni jedan od oštećenih nije dao detaljan opis izvršilaca, osim što su potvrdili da su ta lica bila maskirana, naoružana i da su upotrebom sile od njih oduzeli i prisvojili predmete izvršenja. Također u postupku prepoznavanja izvršilaca od strane oštećenih u CJB Banja Luka, apelant smatra da oštećeni nisu pokazali takvu sigurnost u njegovom prepoznavanju, kao što su to učinili na glavnom pretresu. Naime, po mišljenju apelanta, analiza i ocjena dokaza od strane prvostepenog suda vršena je uz primjenu načela slobodne ocjene dokaza, koja je poprimila karakter apsolutne slobode iz čega je proizašlo subjektivno odnosno proizvoljno ubjeđenje suda o krivici apelanta. Prema apelantovom mišljenju, proizvoljno su cijenjeni i njegovi žalbeni navodi, koje drugostepeni sud nije analizirao niti im dao značaj. U vezi s tim apelant smatra da sudovi nisu dali objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoje zaključke.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U odnosu na dio apelantovih navoda o pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je zaključio da je apelant počinio predmetna krivična djela pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi apelanta, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna.

19. Dalje, u vezi s navodima apelanta o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, jer «su sudovi subjektivno, proizvoljno cijenili izvedene dokaze» Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

20. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 287. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

21. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 296.stav 7. ZKP RS dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza. Također sud se nije ograničio isključivo na analizu izjava svjedoka, već je sveobuhvatnije, tj. ocjenom i drugih objektivnih dokaza, cijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naime, Ustavni sud uočava da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka Okružni sud proveo obiman dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Dakle, dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud za svoj zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret dao detaljno i jasno obrazloženje koje ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Ovakve zaključke Okružnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocjenjujući da su svi žalbeni navodi apelanta neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i Vrhovni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Zaključke Okružnog suda, u osuđujućem dijelu presude, Vrhovni sud je ocijenio također, primjerenim u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, pa je prvostepenu presudu i u ovom dijelu potvrdio, dajući za svoj stav i po ovom osnovu jasne, logične i uvjerljive razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.

23. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju, proizvoljnu primjenu materijalnog prava ili procesnu nepravičnost na štetu apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1821/07 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio