Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/07 (N. P.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u imovinu
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2534/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2534/07, rješavajući apelaciju Nikole Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Popovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000726 od 29. maja 2007. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj GŽ-499/06 od 6. aprila 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici broj R-80/98 od 22. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Vukica Marjanović-Suljić advokatica iz Zenice, podnio je 11. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000726 od 29. maja 2007. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-499/06 od 6. aprila 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-80/98 od 22. novembra 2005. godine.

2. Apelant je bio vlasnik nekretnina na području Općine Zenica koje su, rješenjem o eksproprijaciji Općinske komisije za urbanizam i komunalne poslove, Uprave za geodetsko-katastarske i imovinsko-pravne poslove Zenica (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) broj 11/2-473-2/87-1 od 20. februara 1987. godine, eksproprisane. Apelant je s tim u vezi, 25. aprila 1988. godine, korisniku eksproprijacije predao predmetne nekretnine. Nadalje, apelant je postigao djelimični sporazum sa korisnikom eksproprijacije o naknadi za eksproprisane nekretnine, a zatim je za preostali dio za koji sporazum nije postignut (građevinski objekat) 27. aprila 1988. godine pokrenuo sudski postupak.

3. Rješenjem broj R-266/88 od 9. maja 1989. godine Osnovni sud u Zenici je doni odluku o preostalom dijelu naknade za eksproprisane nekretnine i pomoćne objekte protiv kojeg je apelant izjavio žalbu tadašnjem Višem sudu u Zenici. Viši sud u Zenici je rješenjem broj GŽ-1256/89 od 22. septembra 1989. godine usvojio apelantovu žalbu i predmet vratio prvostepenom sudu sa nalogom da u novom postupku odluči o osnovanosti zahtjeva za isplatu naknade za iznos preko dosuđenih 7,247.825 tadašnjih dinara. Kako do početka ratnih sukoba predmet nije bio okončan, to je predmet nakon rata dobio novi broj R-80/98, pa je apelant, podneskom od 20. marta 1998. godine, od Općinskog suda tražio nastavak predmetnog postupka.

4. U međuvremenu, Ustavni sud je odlukom broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine usvojio apelantovu apelaciju podnesenu zbog dužine trajanja postupka određivanja visine preostalog dijela naknade za eksproprisane nekretnine i naložio Općinskom sudu da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj R-80/98, a Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu u roku od tri mjeseca od dostavljanja te odluke isplati iznos od 1.050 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

5. Općinski sud je, zatim, rješenjem broj R-80/98 od 22. novembra 2005. godine, nakon provedenog postupka, utvrdio da preostali iznos novčane naknade za eksproprisane apelantove nekretnine iznosi 32.908,01 KM. Navedenim rješenjem obavezano je Javno preduzeće za prostorno planiranje i uređenje grada Zenica da, kao pravni sljednik korisnika eksproprijacije, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja apelantu isplati iznos naknade koji ne bude osporen žalbom, a u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja i preostali iznos naknade, sa zateznom kamatom po stopi kako je to predviđeno članom 85. Zakona o eksproprijaciji. Naime, u postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je na osnovu nalaza vještaka građevinske struke utvrđena vrijednost eksproprisanog stambenog i pomoćnih objekata u iznosu od 58.300,25KM, te da je korisnik eksproprijacije apelantu već isplatio iznos od 17.429,42 KM. Od tog iznosa 16.729,82KM isplaćeno je na osnovu djelimično postignutog sporazuma, a iznos od 699,60KM na osnovu neosporenog dijela rješenja broj R-266/88 od 9. maja 1989. godine. Nadalje, u postupku je izvršeno i vještačenje od strane vještaka finansijske struke na osnovu čijeg nalaza je Općinski sud utvrdio da je potraživanje za stambeni objekat potrebno umanjiti za 30% koliko iznosi vrijednost dvije stambene jedinice koje su dodijeljene apelantu tako da ovo potraživanje iznosi 40.810,17KM, te da na taj iznos treba dodati vrijednost pomoćnih objekata od 9.429,26KM. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da je korisnik eksproprijacije, u roku i pod uvjetima navedenim u dispozitivu rješenja, pored već isplaćenog iznosa od 17.429,42 KM apelantu dužan isplatiti iznos od 32.908,01 KM, u koji su uračunati i troškovi postupka od 100 KM.

6. Protiv dijela navedenog rješenja koji se odnosio na kamate apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj GŽ-499/06 od 6. aprila 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju navedenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantov žalbeni prigovor u odnosu na dosuđene kamate bez osnova jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud kod određivanja visine kamatne stope pravilno postupio primjenjujući odredbe člana

85. Zakona o eksproprijaciji koje se tiču visine stope zatezne kamate za neisplaćenu naknadu za eksproprisane nekretnine.

7. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 070-0-Rev-06-000726 od 29. maja 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 85. Zakona o eksproprijaciji, kako u pogledu visine stope tako i početka računanja zatezne kamate. Vrhovni sud je također naveo da pozivanje apelanta na sudsku praksu nije odlučujuće za dosuđenje zateznih kamata jer je «sudska praksa izvor prava de facto a ne de lege». Vrhovni sud je istakao i da pozivanje apelanta na to da činjenica da postupak određivanja pravične naknade traje 18 godina nije od utjecaja na «zakonsko određenje kamate u ovom postupku», već može biti od utjecaja na eventualno ostvarivanje prava po članu 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su sudovi povrijedili njegovo pravo na imovinu time što mu nisu dodijelili kamatu počev od 25. aprila 1988. godine kada je eksproprisanu nekretninu predao korisniku budući da je postupak utvrđivanja naknade trajao više od 18 godine, a po zakonu je hitan. Apelant smatra da je takvo postupanje redovnih sudova suprotno praksi te je kao dokaz svojim tvrdnjama dostavio primjere iz sudske prakse Vrhovnog suda Vojvodine kao i komentare člana 277. Zakona o obligacionim odnosima za koji smatra da je trebao biti primijenjen u njegovom slučaju.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud treba prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. Budući da je u konkretnom slučaju pitanje spora bio dio naknade za eksproprisane nekretnine, te zatezna kamata za neisplaćeni dio naknade koje predstavljaju apelantovo potraživanje u odnosu na korisnika eksproprijacije, Ustavni sud smatra da je apelant imao «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

14. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju. U vezi sa navedenim Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je članom 85. st. 1. i 3. Zakona o eksproprijaciji («Službeni list SRBIH»br. 12/87 i 38/89 i «Službeni list RBIH» br. 3/93 i 15/98) propisano da je «korisnik eksproprijacije dužan u roku od 15 dana od dana prijema prvostepenog rješenja kojim je određena naknada u novcu isplatiti ranijem vlasniku iznos naknade koji nije osporio žalbom, a u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja dužan mu je isplatiti preostali iznos naknade» odnosno «ako korisnik eskproprijacije u roku utvrđenom u sporazumu o određivanju naknade i u roku iz stava 1. ovog člana ne isplati ranijem vlasniku utvrđeni odnosno neosporeni iznos naknade, ranijem vlasniku je dužan na iznos neisplaćene naknade platiti kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na šteden uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana i to od dana isteka roka za isplatu do dana isplate naknade».

15. U vezi sa pitanjima vezanim za miješanje u apelantovu imovinu, Ustavni sud primjećuje da je apelantu za eksproprisane nekretnine, na osnovu postignutog djelimičnog sporazuma sa korisnikom eksproprijacije dodijeljena naknada u vidu dvije stambene jedinice, te nakon toga sudskom odlukom i novčani iznos za preostali dio vrijednosti nekretnine. Pri tom je sudskom odlukom utvrđeno da će apelantu pripasti kamate na neisplaćeni dio naknade i to pod uvjetima i po kamatnoj stopi predviđenim citiranim članom 85. Zakona o eksproprijaciji. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporenih odluka nije došlo do miješanja u apelantovu imovinu budući da je apelantu za neisplaćeni dio naknade za eksproprisane nekretnine dodijeljenja kamata u skladu sa relevatnim zakonom.

16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/07 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio