Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2759/07 (N. H. i M. H.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2759/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2759/07, rješavajući apelaciju Nevzete Hatamleh i Mohsena Hatamleha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevzete Hatamleh i Mohsena Hatamleha podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-GŽ-07-000507 od 31. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2549/02 od 11. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nevzeta Hatamleh (u daljnjem tekstu: apelantica) i Mohsen Hatamleh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, koje zastupa Šemso Numanović advokat iz Tuzle, podnijeli su 17. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-GŽ-07-000507 od 31. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

2549/02 od 11. januara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2549/02 od 11. januara 2007. godine obavezano je «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo-Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu:tuženi) da apelantici, na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog fizičkog bola i straha, isplati iznose od 616,00 KM i 400,00KM, a apelantu zbog pretrpljenog bola 220KM i zbog pretrpljenog straha 140 KM, uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe kao i troškove postupka u iznosu od 413,19KM. U preostalom dijelu, zahtjevi apelantice i apelanta za naknadu materijalne i nematerijalne štete su odbijeni kao neosnovani. Apelant i apelantica su podnijeli tužbeni zahtjev kojim su tražili naknadu materijalne štete za uništenu odjeću i obuću pobliže opisanu u predmetnoj presudi, troškove korištenja putničkog vozila radi odlaska na liječenje i troškove prijema u bolnicu, kao i za naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah, pretrpljene bolove, odnosno umanjenje životne aktivnosti i naruženost usljed iskrivljenja nosa kod apelantice. S tim u vezi, u postupku pred Općinski sudom je utvrđeno da se, 18. maja 2001. godine, u mjestu Kovačići na putu Sarajevo-Tuzla, dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali putničko vozilo marke Ford eskort kojim je upravljao vozač koji je nesreću i skrivio i vozilo Mercedes kojim je upravljao apelant. Nadalje, je utvrđeno da su u nesreći povrijeđeni apelantica i apelant, kao i da je vozilo marke Ford bilo neregistrovano i neosigurano.

3. S obzirom da je iz priložene medicinske dokumentacije bilo sporno da li je do iskrivljenja nosa kod apelantice došlo u toku saobraćajne nesreće, izvršeno je i vještačenje od strane vještaka medicinske struke. U svom nalazu i pojašnjenju nalaza vještak je naveo da je nesporno da je apelantica povrijeđena u nesreći i da je tada došlo do nagnječenja nosa ali da je iskrivljenje nosa povreda koja je nastala usljed loma koji se desio nakon nesreće, budući da u prvobitnoj dokumentaciji koja je sačinjena neposredno nakon nesreće, a ni nakon kontrolnog pregleda, nije registrovan niti lom niti iskrivljenje, već tek na kontrolnom pregledu koji je obavljen nakon godinu i pol poslije nesreće. S tim u vezi vještak je konstatirao, a sud prihvatio, da je kod apelantice u toku nesreće nastala laka tjelesna ozljeda. Pri tom je Općinski sud naglasio da apelant i apelantica nisu, shodno odredbama člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06 u daljnjem postupku:ZPP) kojima je propisano da je teret dokazivanja, u ovom slučaju postojanja materijalne i nematerijalne štete i njene visine, na tužiocu, uspjeli dokazati da je u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen, štete nastala.

4. Pored toga, na osnovu provedenih dokaza, Općinski sud je konstatirao da je i apelantica imala udjela u nesreći u iznosu od 20% budući da je i sama priznala da nije bila vezana sigurnosnim pojasom. Imajući sve u vidu, Općinski sud je, u skladu sa odredbama člana 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», broj 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i fizičkog bola i kod apelanta i apelantice i dosudio navedene iznose nematerijalne štete, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev, temeljem odredbi čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a, odbio.

5. Protiv navedene presude apelant i apelantica su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je, presudom broj 003-0-GŽ-07-000507 od 31. jula 2007. godine prvostepenu presudu djelimično preinačio i to tako što je dosuđeni iznos apelantu za pretrpljeni strah sa 140 KM povećao na iznos od 400 KM i u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova postupka dosudio apelantima iznos od 486,40KM umjesto iznosa od 413,19KM. Kantonalni sud je u preostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvata razloge i presuđenje prvostepenog suda u odnosu na odbijajući dio presude, budući da u postupku pred prvostepenim sudom nije utvrđena uzročno-posljedična veza između predmetne saobraćajne nesreće i iskrivljenja nosa apelantice. Kantonalni sud je naveo da prihvata i razloge i obrazloženja ostalog dijela prvostepene presude, osim dijela koji se odnosi na visinu dosuđene nematerijalne štete za pretrpljeni strah kod apelanta jer smatra da je iznos prenisko odmjeren jer iz nalaza vještaka medicinske struke proizlazi da je apelant trpio i primarni strah od saobraćajne nesreće kao i sekundarni strah za svoje saputnike od momenta kad je vidio da će se sudar dogoditi pa sve do samog sudara, a i deset dana nakon sudara. S tim u vezi Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu koji se odnosio na troškove postupka a uzimajući u obzir uspjeh apelanata u sporu.

6. Apelant i apelantica smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant i apelantica vide u činjenici da su sudovi osporene presude zasnovali isključivio na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dok njihove dokaze nisu uzeli u obzir, a pogotovo sudovi nisu vodili računa o navodima apelanata da je medicinski tretman apelantice vođen nepravilno pa je iz tog razloga došlo do iskrivljenja nosa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

I Pravo na pravično suđenje

11. Apelant i apelantica smatraju da su osporene odluke doneseno suprotno zakonskim i ustavnim odredbama budući da su sudovi u obzir uzeli samo nalaz vještaka ali ne i dokaze koje su oni ponudili. Također, apelant i apelantica smatraju da im je u postupku povrijeđeno i pravo na pristup sudu kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje.

12. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje da li apelantu i apelantici pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog saobraćajne nesreće koju su doživjeli. Ustavni sud zapaža da su ovo pitanje rješavali nadležni sudovi u dva stepena iz čega nesporno proizlazi da su apelant i apelantica imali nesmetan pristup sudu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i nedvosmisleno obrazložili u osporenim odlukama zašto smatraju da apelant i apelantica nisu uspjeli dokazati da im pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u dijelu u kojem su sudovi odbili zahtjev, pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZPP kojima je propisano da teret dokazivanja leži na tužiocima. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja nadležnih sudova u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su ovi navodi apelanta i apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant i apelantica u apelaciji nisu ponudili bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant i apelantica imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta i apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

II Pravo na imovinu

15. Apelant i apelantica također smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.Apelant i apelantica posebno ne obrazlažu povredu ovog prava, već svoje navode zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant i apelantica imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2759/07 (N. H. i M. H.) | Sudska praksa | Aktio