Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2691/07 (M. J.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2691/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2691/07, rješavajući apelaciju Margarete Jekauc, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Margarete Jekauc podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-GŽ-

07-000 272 od 22. augusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-376/02 od 11. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Margareta Jekauc (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Emir Čolaković advokat iz Zenice, podnijela je 5. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-

GŽ-07-000 272 od 22. augusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-376/02 od 11. decembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-376/02 od 11. decembra 2006. godine obavezana je apelantica da Omeru Begoviću ( daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 10.500 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe i troškove postupka u iznosu od 3.418KM. Pored toga, navedenom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužilac isplati iznos od 7.028 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe zbog pričinjenje materijalne štete rušenjem objekata u vlasništvu i posjedu apelantice, kao i troškove parničnog postupka. U postupku pred Općinskim sudom provedeni su dokazi uvidom u relevantnu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka i vještačenjem od strane vještaka građevinske struke i utvrđeno je da su apelantica i tužitelj, 12. aprila 1999. godine, zaključili usmeni kupoprodajni ugovor čiji su predmet bile nekretnine označene kao k.č. 700 u naravi kuća i zgrada površine 63m2 i k.č. 702 u naravi kuća i zgrada površine 10m2 obje upisane u pl. 477 k.o Zenica I, a u čijem je vlasništvu i posjedu bila apelantica. Prilikom sklapanja ugovora apelantica i tužitelj su se dogovorili da kupoprodajna cijena bude 21.000 KM, s tim da tužitelj odmah apelantici isplati 10.500 KM, a preostali dio u istom iznosu najkasnije do 12. augusta 1999. godine. Pored toga apelantica se obavezala da će, do roka određenog za plaćanje preostalog dijela cijene, od organa Općine Zenica nadležnog za poslove urbanizma pribaviti urbanističku saglasnost za rekonstrukciju, dogradnju i adaptaciju postojećeg stambenog objekta u poslovni prostor-kancelarije. Također je dogovoreno da će strane nakon ispunjenja navedenih uvjeta sklopiti i pismeni kupoprodajni ugovor za predmetne nekretnine kako bi se mogla izvršiti promjena upisa u javnim knjigama, dok će se u slučaju da ne bude pribavljena urbanistička saglasnost ugovor smatrati raskinutim i apelantica bi u tom slučaju bila dužna vratiti tužitelju primljeni novac.

3. U postupku je također utvrđeno da je, s obzirom da se ugovoreni rok bližio a apelantica nije pribavljala urbanističku saglasnost, tužitelj uz saglasnost apelantice izvršio adaptaciju svog stambenog objekta koji je graničio sa predmetnim nekretninama i to tako što je proširio ulaz u prizemlje i na sprat svoje kuće u površini od 1m x 0,20cm na dio predmetne nekretnine gdje se nalazio devastirani stambeni objekat. Općinski sud je pored toga utvrdio da je tužitelj apelanticu, nakon što je doznao da apelantica neće dobiti urbanističku saglasnost jer je pored predmetnih nekretnina bila planirana izgradnja glavne gradske magistrale, obavijestio da se, shodno dogovoru, ugovor smatra raskinutim te da je apelantica dužna da mu vrati primljeni novac, ali je i ponudio apelantici da joj za zemljište na koje je proširio svoj ulaz isplati naknadu od 5.000 KM. Navedenu ponudu apelantica je odbila jer je smatrala da je iznos premalen. Pored toga, apelantica je na glavnoj raspravi podnijela protivtužbu kojom je tražila da joj tužitelj naknadi materijalnu štetu zbog toga što je srušio objekte na predmetnoj nekretnini.

4. U vezi sa navedenim, Općinski sud je zaključio da apelantica i tužitelj nikada nisu zaključili pismeni kupoprodajni ugovor već samo usmeni sporazum kojeg je tužitelj ispoštovao tako što je isplatio dio kupoprodajne cijene, ali da nije stupio u posjed nekretnina čekajući da dobije potrebne urbanističke saglasnosti. Nadalje, Općinski sud je naveo da je članom 9. st. 2. i 3. Zakona o prometu nekretnina («Službeni list SRBIH» br. 38/78, 4/89 i 29/90 i «Službeni list RBIH» br. 21/92, 3/93 i 18/94) propisano da ugovor kojim se prenosi pravo svojine na nekretninama mora biti sačinjen u pismenom obliku i potpisi ugovarača moraju biti ovjereni u nadležnom sudu jer u protivnom ugovor ne proizvodi pravo dejstvo. Osim toga i članom 70. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, «Službeni list SRBiH» br. 2/92 i «Službene novine F BIH» br 13/93, 13/94 i 29/03) je propisano da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo, a članom 200. istog zakona da ukoliko je bez pravnog ili zakonskog osnova došlo do prelaska jednog dijela imovine jednog lica na bilo koji način u imovinu drugog lica, sticalac mora vratiti taj dio imovine. Imajući u vidu navedene činjenice predmeta, kao i citirane zakonske odredbe Općinski sud je utvrdio da između apelantice i tužitelja nije sklopljen ugovor koji bi proizvodio pravno dejstvo, te da apelantica, budući da je primila 10.500KM na osnovu usmenog sporazuma, bez pravnog osnova drži novac tužitelja, pa je dužna navedeni iznos vratiti tužitelju. Osim toga, Općinski sud je u cjelosti odbio apelanticin protivtužbeni zahtjev jer apelantica nije uspjela dokazati da je objekte na predmetnim nekretninama srušio tužitelj, te da joj iz tog razloga, a shodno odredbama člana 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH», br. 53/03, 73/05 i 53/06- u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je regulisano pitanje tereta dokazivanja, Općinski sud nije mogao dosuditi naknadu materijalne štete.

5. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 004-0-GŽ-07-000 272 od 22. augusta 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao da je na osnovu činjenica predmeta i relevantnih zakonskih odredbi utvrdio da su žalbeni navodi apelantice neosnovani budući da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelanticin žalbeni navod da prvostepeni sud nije vodio računa o činjenici da je nesporno utvrđeno da je tužitelj bespravno proširio svoje nekretnine na dio predmetnih nekretnina, nije od uticaja na konkretan predmet budući da je predmet spora u ovom slučaju bio povrat iznosa od 10.500 KM koji je tužitelj apelantici isplatio na osnovu usmenog sporazuma, kao i naknada materijalne štete za porušene objekte na predmetnim nekretninama. U vezi ovog pitanja Kantonalni sud je naveo da apelantica može podnijeti posebnu tužbu i tražiti prestanak smetanja posjeda od strane tužitelja.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane nadležnih sudova. Osim toga apelantica smatra da sudovi nisu brižljivo cijenili sve dokaze pojedinačno i sve dokaze zajedno prihvatajući samo dokaze suprotne strane i nalaz vještaka građevinske struke pri tome nisu vodili računa i o svojoj konstataciji da je tužitelj bespravno zauzeo dio apelanticinih nekretnina. S tim u vezi apelantica smatra da su sudovi trebali donijeti presudu u njenu korist i utvrditi da je tužitelj bespravno proširio svoje nekretnine na račun predmetnih nekretnina koje su u njenom vlasništvu i posjedu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelantica je navela da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu budući da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo jer su utvrdili da joj ne pripada pravo na naknadu materijalne štete za porušeni objekat kao i zbog toga što nisu u presudama utvrdili da je tužitelj proširio svoju kuću na račun apelanticine kuće. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U vezi sa ovim navodima apelantice Ustavni sud primjećuje da su sudovi rješavali u okviru tužbenog zahtjeva koji se odnosio na pitanje povrata iznosa od 10.500 KM koje je tužitelj isplatio apelantici na osnovu usmenog sporazuma o kupoprodaji predmetnih nekretnina, kao i na pitanje naknade materijalne štete za porušene objekte na predmetnim nekretninama. Ustavni sud smatra da su sudovi jasno i nedvosmisleno obrazložili u osporenim odlukama zašto tvrdnje koje je u protivtužbi navela apelantica ne ispunjavaju propisane uvjete za priznanje prava na naknadu materijalne štete, te zbog čega je usvojen tužebni zahtjev tužitelja. Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova nisu proizvoljna, te da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno i time što sudovi uopće nisu vodili računa o tome što je tužitelj bespravno proširio svoju kuću na račun predmetnih nekretnina koje pripadaju apelantici. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da predmet konkretnog spora, kako je to u drugostepenoj presudi konstatirao i Kantonalni sud, nije ni bilo pitanje bespravne gradnje od strene tužitelja već pitanje povrata novčanog iznosa i naknade materijalne štete za porušene objekte, iz čega proizlazi da sudovi nisu mogli ni rješavati pitanje bespravnog proširenja tužiteljeve kuće.

13. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanatice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.),Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2691/07 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio