Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/07 (M. R.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1030/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1030/07, rješavajući apelaciju Mehmeda Razića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Razića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1697/05 od 13. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P. 150/1-Z od 6. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Razić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Mirad Suljić, advokat iz Zavidovića, podnio je 6. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1697/05 od 13. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 150/1-Z od 6. oktobra 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv A. K. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi predaje u posjed nekretnina, precizno označenih u izreci prvostepene presude. U tužbi i u toku postupka apelant je isticao da je on vlasnik spornih nekretnina, da je iste kupio prije 40 godina i da je na njima izgradio porodičnu kuću, šupu i garažu. Prije izvjesnog vremena tuženi je navodno zauzeo dio apelantove imovine napravivši ekonomsku zgradu na tim spornim nekretninama.
3. Presudom Općinskog suda, broj P. 150/1-Z od 6. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 128 od 21. decembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da mu tuženi predaju u posjed spornu nekretninu.
4. Sud je zaključio da, na osnovu dokaza koje je predložio i izveo, apelant nije dokazao pravno relevantnu činjenicu da je on vlasnik spornog dijela nekretnine koju potražuje tužbom. Sud je utvrdio da je apelant ovu pravno relevantnu činjenicu mogao na lak i jednostavan način dokazivati npr. saslušanjem svjedoka, ako je bio siguran u tačnost svojih tvrdnji da je upravo on faktički korisnik spornog dijela nekretnina i da taj dio ulazi u sastav njegove parcele. Apelant nije predlagao izvođenje tih dokaza da bi se tačno utvrdilo kome pripadaju sporne nekretnine, niti je te dokaze sud ovlašten izvoditi bez prijedloga stranaka. Iz iskaza svedokinje T. M sud je na pouzadan način utvrdio da se granica (tzv. međna linija), koja je bile faktički obilježena stablom makljena, nalazila ispod ekonomske zgrade, čime je opovrgnuta tvrdnja apelanta da se međna linija nalazila unutar spornnih nekretnina. U ovoj svojoj tvrdnji svjedokinja je bila izričita i kategorična, pa je i sud njenom iskazu u cjelosti povjerovao kao istinitom i tačnom. Sud je zaključio da se radi o prvoj susjedi stranaka kojoj su te činjenice veoma dobro poznate iz ličnog opažanje, a njen iskaz je potkrijepljen i iskazom svjedoka B.P. U toku dokaznog postupka, na osnovu dokaza vještačenja po vještaku geodetske struke, sud nije mogao utvrditi kojoj nekretnini po starom operatu pripada sporni dio površine, a po novom operatu utvrđeno je da to ulazi u sastav parcele tuženog. I ovaj nalaz prvostepeni sud je prihvatio kao objektivan i tačan, jer je dat od vještaka geodetske struke. Polazeći od toga da je na apelantu bio teret dokazivanja činjeničnih tvrdnji, kao što su kopija katastarskog plana od 22. jula 1963. godine i 31. augusta 2000. godine, te posjedovnog lista 150 k.o Potkleče, sud je zaključio da nije mogao utvrditi činjenično stanje na osnovu tih dokaza ponuđenih od apelanta.
5. Konačno, u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), sud je zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, sud se pozvao i na član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 6/80). Tom odredbom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, te da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, a što apelant u konkretnom slučaju nije uspio dokazati.
6. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenog dokaznog postupka potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je s razlogom izveo zaključak o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata. Naime, odredbom člana 43. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima propisano je da u sudskom sporu radi predaje u posjed individualno određene stvari vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj se traži ima pravo svojine, što apelant nije dokazao. Kantonalni sud je naveo da bi ishod ovog spora bio isti, jer apelant nije sudu ponudio dokaze o svojim tvrdnjima, izuzev vlastite izjave samog apelanta kao svjedoka. Kantonalni sud nije prihvatio da se na okolnost vlasništva spornog dijela nekretnina saslušaju svjedoci M.H i M.R., s obzirom da se isti odnosi na predlaganje novih dokaza tokom glavne rasprave. Kantonalni sud je, nadalje, naveo da apelant u svojoj žalbi nije ukazao koju povredu odredaba parničnog postupka je počinio prvostepeni sud i koje materijalno pravo je pogrešno primjenjeno prilikom donošenja prvostepene presude, a pobijana presuda nije donesena sa nedostacima suđenja na koje bi trebalo paziti po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane prvostepene presude naveo koje bitne činjenice smatra istinito utvrđenim i na kojim dokazima zasniva takvo utvrđenje dajući pri tom svoju ocjenu dokaza koju prihvata i Kantonalni sud, pa zbog toga je sud zaključio da nije osnovan ni jedan od žalbenih prigovora apelanta istaknutih u njihovoj žalbi.
7. Apelant smatra da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Podnosilac apelacije navodi da je tražio da se utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekrenini vrši upoređivanjem starih i novih katastarskih operata, da bi vještak geometar tek na glavnoj raspravi rekao da ne može izvršiti identifikaciju parcele po starom katastarskom operatu. Budući da je apelant saznao za ove navode geometra tek nakon njihovih izjava, predložio je da se na glavnoj raspravi saslušaju novi svjedoci M.H i M.R, a u odbijanju ovog prijedloga apelant vidi povredu prava apelanta na pravičan postupak. Apelant navodi da je sud trebalo da odredi drugog vještaka, koji bi sigurno mogao izvršiti identifikaciju sporne površine po starom katastarskom operat. Time su sudovi, kako navodi apelant, nepotpunim izvođenjem dokaza u konkretnom slučaju sudovi povrijedili njegova ustavna prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove navedene u tački 10. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović