Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1051/07 (M. Z.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1051/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1051/07, rješavajući apelaciju Mirele Zrile, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirele Zrile podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000376 od 21. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirela Zrile (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Senad Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnijela je 10. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000376 od 21. februara 2007. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 12. aprila 2004. godine, 25. oktobra 2007. godine, 30. decembra 2008. godine, 12. februara 2009. godine, 10. juna 2009. godine i 23. jula 2009. godine. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak protivizvršenja prema apelantici na osnovu osporene presude, sve do donošenja konačne odluke po ovoj apelaciji.
2. Ustavni sud je 26. jula 2007. godine donio odluku broj AP 1051/07 kojom je odbijen zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-589/04 od 17. januara 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se poništi odluka direktora tužene Privredne banke Sarajevo, Glavna filijala u Bugojnu (u daljnjem tekstu: tužena) broj 20-0-502/00 od 29. septembra 2000. godine kojom je apelantici prestao radni odnos, te da sud obaveže tuženu da apelanticu vrati na posao, sa njom zaključi ugovor o radu i uspostavi sva prava počev od 1. oktobra 2000. godine, te da joj za period od 1. oktobra 2000. godine isplati naknadu plaće u visini koju bi ostvarila da je radila na radnom mjestu viši samostalni referent za poslove unutrašnjeg prometa, odnosno iznos od 28.000 KM.
4. Stavom II izreke prvostepene presude, usvojen je alternativni tužbeni zahtjev apelantice pa je obavezana tužena da apelanticu primi na rad, da sa njom zaključi ugovor o radu i rasporedi je na radno mjesto koje odgovara stepenu njene stručne spreme i uspostavi joj sva prava iz radnog odnosa počev od 10. marta 2001. godine. Također, istom prvostepenom presudom je tužena obavezana da apelantici za period od 10. aprila 2001. godine do danas isplati naknadu plaće u visini koju bi ostvarila da je radila na radnom mjestu viši samostalni referent za poslove unutrašnjeg prometa, odnosno iznos od 24.109,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. maja 2005. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.338,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
5. Apelantici je radni odnos kod tužene prestao 30. septembra 2000. godine odlukom direktora tužene, a u smislu člana 143. st. 1 i 4. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine», broj 43/99; u daljnjem tekstu: ZOR FBiH). Nadalje, tužena je zaključila ugovor o radu sa drugim licem 10. marta 2001. godine, dakle, nakon pet mjeseci i deset dana nakon što je dala otkaz apelantici. Na taj način, zaključuje Općinski sud, tužena je povrijedila pravo apelantice iz radnog odnosa, budući da je na temelju navedenih radno-pravnih zakonskih odredbi apelantica imala svojstvo radnika godinu dana bez obzira što joj je dat otkaz. Tužena je bila dužna da pozove apelanticu i ponudi joj posao jer je nezaposlena i dugogodišnji je radnik tužene, a ima i isti stepen stručne spreme kao i lice Z.B. koje je primljeno na posao. Prema članu 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 32/00) zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povjedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtjevati od poslodavca ostvarivanje tog prava tužbom pred nadležnim sudom u roku od jedne godine. Sud je utvrdio da postoje elementi i diskriminisanosti u činjenici da je tužena nakon deset dana apelantici dala otkaz promijenila Pravilnik o sistematizaciji i primila radnika druge nacionalnosti.
6. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-297/05 od 14. decembra 2005. godine odbijena je žalba tužene i Presuda Općinskog suda broj P-589/04 od 17. januara 2005. godine potvrđena u stavu II prvostepene presude. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica kod tužene imala status zaposlenika na čekanju. Odlukom istog organa broj 20-0-502/00 od 29. septembra 2000. godine prestao joj je radni odnos u skladu sa članom 143. ZOR-a FBiH. Apelantica se javila na rad kod tužene, te joj je rješenjem istog organa broj 20-0-824/95 od 7. oktobra 1995. godine određen status radnika na čekanju.. Nakon prestanka radnog odnosa apelantice 30. septembra 2000. godine, tuženi je primio Z. B., a što je suprotno članu 143. stav 8. ZOR-a. Odlučujući o spornim činjenicama, Kantonalni sud je ponovio stav prvostepenog suda da je odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice u skladu sa članom 143. ZOR-a i u tom dijelu (stav 1. prvostepene odluke) odbijen je tužbeni zahtjev. U pogledu i druge sporne činjenice, a to je da li je prvostepeni organ povrijedio član 143. stav 8. ZOR-a na način da je diskriminisao apelanticu prijemom drugih radnika, Kantonalni sud je prihvatio nalaze i odluku prvostepenog suda da je izvršena povreda navedenih zakonskih odredbi. Dakle, Kantonalni sud je u svemu prihvatio činjenične i pravne razloge prvostepene presude.
7. Na drugostepenu presudu Kantonalnog suda broj Gž-297/05 od 14. decembra 2005. godine, reviziju je izjavila tužena.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000376 od 21. februara 2007. godine uvažena je revizija tužene, obje nižestepene presude preinačene u stavu II izreke prvostepene presude i tužbeni zatjev apelantice odbijen. Vrhovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelantica kod tužene imala status zaposlenika na čekanju i da joj je Odlukom tužene, broj 20-0-502/00 od 29. septembra 2000 godine prestao radni odnos u skladu sa članom 143. ZOR-a FBiH.. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nakon prestanka radnog odnosa apelantice u radni odnos primljen Z. B. koji ima srednju stručnu spremu kao i apelantica, pa su nižestepeni sudovi, polazeći od toga da je na taj način povređeno pravo apelantice iz člana 143. stav 8 ZOR-a, i usvojili njen alternativni tužbeni zahtjev.
9. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je lice Z. B. primljeno po Sporazumu zaključenom 24. januara 2001. godine između tužene i Zavoda za platni promet FBiH, Filijala Travnik, prema kojem se tužena obavezala da će Zavod preuzeti tri radnika prema ukazanoj potrebi. Odlukom tužene o dopuni Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta broj 10-0-524-00 od 16. oktobra 2000. godine dodato je novo radno mjesto na koje je primljen Z.B. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan navod apelantice da je na njeno radno mjesto primljeno drugo lice odnosno Z. B, te da joj je zbog toga između ostalog povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije u zapošljavanju iz člana 5. ZOR-a FBiH, jer preuzimanjem novog radnika na novo radno mjesto na kojem se traži njegova stručna sprema, a ne stručna sprema apelantice, ni na koji način se ne zadire u prava apelantice i njen radno-pravni status.
10. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je kod tužene bila zaposlena u periodu od 13. decembra 1980. godine do 30. septembra 2000. godine i da joj je Odlukom tužene broj 20-0-502/00 od 29. septembra 2000 godine prestao radni odnos u skladu sa članom 143. ZOR-a FBiH, sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.084,45 KM. Apelantica smatra da joj je da je na taj način povređeno pravo iz člana 143. stav 8 ZOR-a FBiH, jer je na radno mjesto na kojem je dotada radila primljeno drugo lice, što je u suprotnosti sa navedenim zakonskim odredbama. Apelantica zatim iznosi hronologiju događaja i svih postupaka koje je vodila pred sudovima, na način kako je to opisano u činjeničnom dijelu ove odluke. Općinski i Kantonalni sud sud su usvojili njen alternativno postavljeni zahtjev kojim je tražila da vrati na rad, zaključi ugovor o radu i rasporedi na radno mjesto koje odgovara stepenu njene stručne spreme i uspostave sva prava iz radnog odnosa počev od 10. marta 2001. godine. Također, sudovi su usvojili njen tužbeni zahtjev da joj se isplati naknada plaće u visini koju bi ostvarila da je radila na radnom mjestu viši samostalni referent za poslove unutrašnjeg prometa, odnosno 24.109,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2005. godine, pa do isplate, uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.338,00 KM. Međutim, spornom presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-
000376 od 21. februara 2007. godine je revizija tužene uvažena i obje nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjev apelantice odbijen. Apelantica smatra da je ovakva presuda rezultat očigledno proizvoljne i diskriminatorske primjene zakona i tumačenja pravnih propisa kao i očigledno pogrešno utvrđenih odlučnih činjenica.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove navedene u tački 13. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović