Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-270/07 (M. M. i J. P.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-270/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-270/07, rješavajući apelaciju Miodraga Markovića i Jovana Purića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Miodraga Markovića i Jovana Purića podnesene protiv Presuda Kantonalnog suda u Odžaku br. 002-0-Gž-06-000 144 i 002-0-Gž-06-000 145 od 15. novembra 2006. godine i Presuda Općinskog suda u Orašju br. P-222/01 od 30. juna 2006. godine i P-225/01 od 6. septembra 2006. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Marković i Jovan Purić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijeli su 10. januara 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 002-0-Gž-06-000 144 i 002-0-Gž-06-000 145 od 15. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. P-222/01 od 30. juna 2006. godine i P-225/01 od 6. septembra 2006. godine.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-270/07 i AP-272/07, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-270/07.
3. Apelanti su 1990. godine protiv «Bosanac» d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi), podnijeli tužbe Osnovnom sudu u Brčkom radi isplate duga, zbog neispunjenja obaveza iz Ugovora o proizvodnji, isporuci i otkupu duhana zaključenih 1989. godine, u pogledu ugovorene cijene koju je određivao nadležni državni organ. Iz stanja spisa je vidljivo da su predmeti apelanata tokom 2001. i 2002. godine, dostavljeni Općinskom sudu u Orašju, kao mjesno nadležnom, na daljnji postupak. Apelanti su se u tužbi pozvali na Odluku Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (u daljnjem tekstu: SIV), o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine, koja je objavljena u «Službenom listu SFRJ», broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine u kojoj je utvrđena zaštitna cijena duhana za 1989. godinu u iznosu od od 125,50 dinara, koju tuženi nije primijenio prilikom konačnog obračuna međusobnih potraživanja. Apelanti su zbog promjene sredstava plaćanja u toku postupka precizirali tužbeni zahtjev u važećoj valuti, tražeći da im tuženi na ime isplate duga isplati iznos od po 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1990. godine, dok je apelant Jovan Purić, ukoliko se ne usvoji postavljeni tužbeni zahtjev, istakao alternativni tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza u iznosu od 1.564,00 KM, zajedno sa troškovima postupka.
4. Presudama Općinskog suda br. P-222/01 od 30. juna 2006. godine i P-225/01 od 6. septembra 2006. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojim su zatražili da im tužena na ime duga isplati iznos od 5.000,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1990. godine, pa do konačne isplate i nadoknadi im troškove postupka, dok presudom broj P-225/01 od 6. septembra 2006. godine odbijen i drugopostavljeni tužbeni zahtjev apelanta Jovana Purića kojim je zatražio da mu tuženi na ime materijalne štete zbog neispunjenja ugovorenih obaveza isplati isplati iznos od 1.564,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Takođe, predmetnim presudama je određeno da su apelanti dužni nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka
5. Općinski sud je, temeljem provedenih dokaza utvrdio da su tužbeni zahtjevi apelanata neosnovani, navodeći da apelanti nisu dokazali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva za isplatu duga, a apelant Jovan Purić i alternativnog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete. Općinski sud je konstatovao da su apelanti predložili da se izvrši vještačenje po vještaku ekonomske struke na okolnosti isplate duga, izraženog u YU dinarima kao tadašnjem sredstvu plaćanja na području Bosne i Hercegovine, te da se taj dug preračuna u konvertibilne marke i da se na isti obračuna zatezna kamata od dana dospjelosti duga pa do isplate, odnosno da vještak pri izračunavanju duga utvrdi glavnicu potraživanja, s tim kad se utvrdi koliki je iznos duga tuženog prema apelantima u YU dinarima, izrazi visinu tako utvrđenog duga u kilogramima duhana. Kako apelanti nisu uplatili predujam za predložena vještačenja, Općinski sud je odlučio da se ne provode dokazi vještačenjem po vještaku ekonomske struke. Općinski sud je dalje konstatovao da je odlukom SIV-a o izmjeni Odluke o zaštitnoj cijeni sirovog duhana roda 1989. godine («Službeni list SFRJ», broj 80/89 od 8. decembra 1989. godine) utvrđena zaštitna cijena u iznosu od 125,50 dinara po kilogramu sirovog duhana, te da nije utvrdio da li je tuženi apelantima isplatio duhan po zaštitnoj cijeni. Općinski sud je ocijenio da su tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu duga, odnosno, za naknadu štete, neosnovani, jer apelanti tokom postupka nisu dokazali postojanje duga tuženog prema njima, niti je apelant Jovan Purić dokazao štetu koja bi mu nastala zbog neispunjenja ugovorenih obaveza. Takođe, Općinski sud je naglasio da su, u vrijeme podnošenja tužbi, tužbeni zahtjevi bili izraženi u YU dinarima, kao tadašnjem sredstvu plaćanja, ali da je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06), propisano da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. S obzirom da su tužbe podnesene 1990. godine, Sud je zaključio da je trebalo uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije da bi se utvrdila visina potraživanja apelanata.
6. Presudama Kantonalnog suda, br. 002-0-Gž-06-000 144 i 002-0-Gž-06-000 145 od 15. novembra 2006. godine žalbe apelanata izjavljene na presude Općinskog suda su odbijene kao neosnovane, i potvrđene su presude Općinskog suda.
7. Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice, pravilno je primjenio materijalno pravo i nije učinio povredu odredaba postupka. Naime, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen žalbeni navod apelanata da se osnovanost i visina prvopostavljenog tužbenog zahtjeva mogla utvrditi i bez provođenja finansijskog vještačenja, jer je to vještačenje po ocjeni suda bilo neophodno, s obzirom da je tužbeni zahtjev glasio u YU dinarima, zaključivši da je jedino vještak mogao iskazati tužbeni zahtjev u važećoj valuti. Kako apelanti nisu predujmili troškove vještačenja, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud je pravilnom primjenom člana 385. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku odustao od izvođenja ovog dokaza. Nadalje, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, prema kojima je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud je također naveo da utvrđivanje predmetnog duga nije pitanje primjene materijalnog prava, kako je to apelant Jovan Purić u žalbi neosnovano isticao, te je istakao da su neosnovani i neargumentovani njegovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije obezbijedio ravnopravan odnos stranaka, načela dužnosti ispunjenja obaveza, savjesnosti i poštenja i načelo jednake vrijednosti davanja, te da nije pravilno primjenio čl. 189. i 278. Zakona o obligacionim odnosima u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan žalbeni prigovor apelanata Jovana Purića da je prvostepeni sud načinio povredu odredaba parničnog postupka jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zaključivši da osporena presuda sadrži te razloge i da je jasna i razumljiva. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da iz spisa proističe da apelanti nisu dokazali da im je tuženi ostao dužan po osnovu ugovora o isporuci duhana, a apelant Jovan Purić nije dokazao ni da je pretrpio štetu zbog neplaćanja tih dugova. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta Miodraga Markovića da prvostepeni sud uopšte nije naveo propise na osnovu kojih se vrši denominacija dugovanja postavljenih u YU dinarima ističući da prvostepeni sud i nije trebao navoditi te propise, s obzirom da tužbeni zahtjev apelanta nije uvažen. Međutim, Kantonalni sud je istakao kako iz propisa u vezi denominacije i konverzije („Službeni list SFRJ, broj 83/98, „Službeni list SR BIH, br. 13/92, 18/93 i 16/94, i Instrukciji Centralne banke Bih od 11. jula 1997. godine) proizilazi da potraživanje izraženo u YU dinarima podliježe obavezi denominiranja, a zatim konverzije YU dinara u konvertibilne marke, pa onda obračunu zateznih kamata.
8. Apelanti navode da su pobijane presude Kantonalnog i Općinskog suda nezakonite jer se zasnivaju na stavu da se potraživanja apelanata, koja su bila iskazana u YU dinarima, primjenom propisa o konverziji i denominaciji, moraju preračunati u konvertibilne marke, što bi u potpunosti obezvrijedilo njihova imovinska potraživanja i u direktnoj suprotnosti je sa sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelanti dalje ističu da bi, prema propisima o konverziji i denominaciji u konačnom iznosu izraženom u konvertibilnoj marki, potraživanja bila u potpunosti obezvrijeđena. Apelanti navode da su u predmetima ovakve vrste u kojima su tužitelji predujmljivali troškove vještačenja (slučaj 365 postupaka), vještaci u svojim nalazima primjenjivali propise o denominaciji i konverziji, što je dovelo do obezvređivanja potraživanja iz kojih razloga apelanti nisu predujmili troškove vještačenja koje im je sud naložio, jer bi njihovo potraživanje, prema nalazu i mišljenju vještaka primjenom propisa o denominaicji i konverziji, bilo obezvrijeđeno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud ukazuje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u odluci broj AP-1858/07 od 18. oktobra 2007. godine. U toj odluci je Ustavni sud zaključio da se stav sudova koji se temelji na relevantnim propisima o denominaciji i konverziji moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima. Nadalje, pošto je Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03, 9/05 i 76/06) određeno da je konvertibilna marka zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini, neophodno je bilo uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije da bi se utvrdila visina potraživanja apelanata. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa je konstatovao da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda, broj AP-1858/07 od 18. oktobra 2007. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Iz istih razloga, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije nisu dopustive zbog toga što Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović