Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/07 (A. O.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1968/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1968/07, rješavajući apelaciju Adnana Orlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Orlića podnesena protiv presude Okružnog suda Doboj broj 013-0-Kž-07-000 068 od 10. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda Derventa broj 13 84 K 003526 05 K od 17. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Orlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Vinka Gutić advokatica iz Lukavca, podnio je 2. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-

0-Kž-07-000 068 od 10. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda Derventa (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 K 003526 05 K od 17. augusta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 13 84 K 003526 05 K od 17. augusta 2007. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo teške krađe u pokušaju iz člana 232. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 49/03 i 108/04, u daljnjem tekstu KZ RS) a u vezi sa članom 20. istog zakona, pa ga je sud na osnovu navedeni zakonskih propisa, te primjenom člana 36. i 38. KZ RS osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

3. Osnovni sud je na osnovu svih provedenih dokaza, kako subjektivne tako i objektivne prirode, utvrdio da je apelant na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude počinio produženo krivično djelo teške krađe u pokušaju iz člana 232. stav 1. tačka 1. KZ RS u vezi sa članom 20. istog zakona. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u potpunosti cijenio iskaze saslušanih svjedoka Dž.G., Z.D., M.D. i M.R. jer su u potpunosti saglasni između sebe a posebno su saglasni sa materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu tj. zapisnikom o uviđaju, fotodokumentacijom lica mjesta, zapisnikom o prepoznavanju lica te ostalim provedenim dokazima. Sud nije prihvatio iskaz apelanta koji je dao svoje svjedočenje u toku postupka jer je njegova odbrana neuvjerljiva i usmjerena na otklanjanje krivične odgovornosti. U obrazloženju presude sud je istakao da je Dž.G. koji je zajedno sa apelantom optužen za isto krivično djelo zaključio sporazum o krivnji sa tužilaštvom i prije nego su se izjasnili o krivnji, te je presuda kojom je oglašen krivim i kojom mu je izrečena uslovna osuda postala pravosnažna prije nego što je svjedočio na glavnom pretresu po optužnici protiv apelanta. Svojim svjedočenjem, pojasnio je sud, Dž.G. nije mogao dovesti sebe niti u bolji niti u gori položaj, međutim isti je uvjerljivo svjedočio o zajedničkom dogovoru sa apelantom da dođu u Derventu i da izvrše obijanje stanova. Pravno ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje sud je smatrao da se u radnjama apelanta stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Naime obijanje zatvorenog prostora i pribavljanje imovinske koristi zakonska su obilježja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, a u subjektivnom pogledu za sud nije postojala niti jedna činjenica koja bi dovela u sumnju uračunljivost apelanta. Na kraju je sud istakao da je cijeneći sve olakšavajuće okolnosti našao da će se i blažom kaznom postići svrha kažnjavanja te da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci u dovoljnoj mjeri uticati na apelanta da ne čini krivična djela

4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta Okružni sud je presudom broj 013-0-Kž-07-000 068 od 10. maja 2007. godine, djelomično uvažio žalbu branioca apelanta, preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, pa je apelanta za djelo za koje je oglašen krivim, primjenom čl. 38. tačka 2. i 39. stav 1. tačka 4. KZ RS osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U svemu preostalom prvostepena presuda je ostala neizmijenjana.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su bez osnova žalbeni prigovori apelanta da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje dok su djelomično osnovani navodi žalbe u pogledu odluke o kazni tj. da je ista prestrogo odmjerena. Sud je naveo da je u konkretnoj krivično pravnoj stvari ključno da li je iskaz svjedoka Dž.G. vjerodostojan te je istakao da se prvostepeni sud uvjerio neposrednim opažanjem da je G.Dž. istinito svjedočio i to veoma uvjerljivo u dijelu iskaza koji se odnosi na zajednički dogovor između njega i apelanta, da dođu u Derventu i da izvrše obijanje stanova. Iskaz ovog svjedoka, naveo je dalje sud, na posredan način je potvrđen i iskazima ostalih svjedoka, s tim da je svjedok M.Đ. u sudnici prepoznao apelanta i Dž.G., pa nije bilo nikakve sumnje da je apelant zaista i učestvovao u radnji izvršenja krivičnog djela. Sud je zaključio da je osuđujuća presuda rezultat cjelokupnog dokaznog postupka odnosno ocijene svih provedenih dokaza pa je neosnovana tvrdnja branioca apelanta da se pobijana presuda isključivo zasniva na iskazu Dž.G. koji je imao interes da tereti apelanta. Ispitujući odluku o kazni a u vezi sa žalbenim prigovorom branioca apelanta, Okružni sud je zaključio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, bez obzira što se do nje došlo ublažavanjem kazne, previsoka i ne odgovara težini i posljedicama izvršenog krivičnog djela.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer se osporene presude u najvećoj mjeri zasnivaju na iskazu svjedoka Dž.G. koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivnje. Također smatra da sudovi nisu dali logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu izvedenih dokaza već se ta ocjena doima proizvoljnom. Apelant je istakao da činjenice koje je sud utvrdio posrednim dokazima nisu nesumnjivo utvrđene i međusobno logički i čvrsto povezane i ne upućuju da je baš on počinio krivično djelo. Obrazloženje osporenih presuda apelant smatra nejasnim i paušalnim te ističe da se iz obrazloženja presuda ne vidi na koji način su sudovi primijenili princip in dubio pro reo u odnosu na njega kao optuženog. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.

9. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanta vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu provedenih dokaza kao i nedovoljno obrazloženje osporenih presuda u odnosu na princip in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud ukazuje da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni i izboru dokaza (vidi Ustavni sud, Odluku U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A, broj 166). Princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; Ustavni sud, Odluka broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02).

11. U vezi s navedenim standardima pravičnog suđenja i navoda apelanta da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su izveli pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 7. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

12. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci te su analizirani i cijenjeni i materijalni dokazi a apelant je imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično kao i da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Kao rezultat cjelokupnog dokaznog postupka Osnovni sud je na jasan i nedvosmislen način obrazložio, upravo suprotno navodima apelanta koji se tiču nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka Dž. G. koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivnje, da je presuda kojom je Dž.G. oglašen krivim i kojom mu je izrečena uslovna osuda postala pravosnažna prije nego što je svjedočio na glavnom pretresu po optužnici protiv apelanta. Također je Osnovni sud pojasnio da je svjedok M.D. u sudnici prepoznao apelanta i Dž.G. pa nije bilo nikakve sumnje da je apelant zaista i učestvovao u radnji izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Posebno se naglašava da Osnovni sud nije svoju odluku zasnovao isključivo na iskazima svjedoka Dž.G. već je istu temeljio i na drugim dokazima, kao što su iskazi drugih svjedoka i dokazima materijalne prirode, cijeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Osnovni sud je za svoje zaključke dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Ustavni sud također smatra da prvostepeni sud nije prekršio princip in dubio pro reo, koji je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 77). Naime, kao što je već rečeno, sud je za svoje zaključke o krivici apelanata dao uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju.

13. Ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, s tim što je pri tome smanjio kaznu zatvora apelantu sa osam na šest mjeseci. Okružni sud je ocijenio da su žalbeni navodi apelanta neosnovani, navodeći da je prvostepena presuda rezultat cjelokupnog dokaznog postupka odnosno ocjene svih provedenih dokaza i da se ne zasniva samo na iskazu svjedoka DŽ.G. već i iskaza ostalih svjedoka koji na svojevrstan način, svaki sa svoje strane, ukazuju upravo na apelanta kao saizvršioca predmetnog krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o krivici apelanata, niti su na bilo kakav način proizvoljna. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Okružni sud.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/07 (A. O.) | Sudska praksa | Aktio