Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-836/07 (F. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-836/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 836/07, rješavajući apelaciju Faruka Mulahalilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Mulahalilovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0- Rev-000027 od 21. decembra 2006. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-404/05 od 17. jula 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj P-566/02-I od 28. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Faruk Mulahalilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 15. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Rev-000027 od 21. decembra 2006. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-404/05 od 17. jula 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-566/02-I od 28. juna 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-566/02-I od 28. juna 2005. godine, obavezane su drugotužena Agencija za finansijske, informatičke i posredničke usluge DD Sarajevo, Poslovnica Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotužena) i trećetužena Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećetužena) da apelantu solidarno na ime naknade štete za nezakonito isplaćen iznos od 643.764,38 KM sa računa apelanta isplate iznos od 242.312,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. decembra 2001. godine, pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke), a sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen (stav II izreke). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženi Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) (stav III izreke), a drugotužena i trećetužena su obavezane da apelantu solidarno nakanade troškove parničnog postupka u iznosu od 36.217,50 KM, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav IV izreke).

3. U obrazloženju prvostepene presude je navadeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na jedinstvenom privatizacijskom računu kod Zavoda za platni promet Gornji Rahić, odnosno kod trećetužene imao potraživanje prema FBiH u iznosu od 643,764,38 KM i da je radnik drugotužene Aida Emkić izvršila prenos navedenog iznosa na Uzeira Đulovića ne poštujući Procedure evidencije, verifikacije i realizacije potraživanja sa jedinstvenog računa građana (u daljnjem tekstu: Procedure) kojima je propisan postupak prenosa, pa je izvršenim prenosom apelant pretrpio štetu u iznosu od 242.312,91 KM, jer je na navedeni način za taj iznos umanjena imovina apelanta, pa su solidarno obavezani drugotužena i trećetužena da apelantu naknade štetu. Dalje je navedeno da je utvrđeno da je drugotužena odgovorna zbog propusta radnice Aida Emkić, koja je izvršila prenos, a da nije postupila saglasno Procedurama, a odgovoronost trećetužene sastoji se u tome da je trećetužena od 1. jula 2001. godine bila dužna izvršavati i poslove transakcije na jedinstvenom računu, koje je ugovorom od 29. maja 2001. godine prenijela na drugotuženu, a u odnosu na prvotuženog tužbeni zahtjev je odbijen, jer je kao osnovan usvojen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog. Naime, prvotuženi je na osnovu Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i relizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije 1. jula 2001. godine prestao da obavlja poslove transakcija na jedinstvenom računima građana, koji su od tog dana preneseni na trećetuženu, te kako nije učesnik konkretnog matrijalno-pravnog odnosa, zaključeno je da prvotuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu.

4. Osnovni sud je našao utvrđenim da je postupanjem radnika drugotužene u vršenju sporne transakcije nastala šteta za apelanta za koju su solidarno odgovorni drugotužena kao izvršilac posla i trećetužena kao naručilac posla, koji su bili dužni obezbijediti kontinuirano vršenje transakcija na siguran način, a shodno odredbama člana 171, u vezi sa čl. 170. i 206. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Sl. list SFRJ» 29/78, u daljnjem tekstu: ZOO). Odgovornost tuženih je objektivna odgovornost za lica kojima je omogućila da postupaju u njeno ime i dužni su snositi rizik za njihovo postupanje, te odgovaraju za štetu, jer je radnik drugotužene koju je po ugovoru ovlastio trećetuženi da u njegovo ime obavlja te poslove, u vezi sa radom, prouzrokovao štetu apelantu. U konkretnom slučaju postoji uzročna veza između radnje odnosno propuštanja službenika drugotužene (nepreduzimanje svih mjera u cilju sigurne transakcije) i nastale štete. Po nalazu vještaka Nihada Jašarevića, čiji nalaz je Osnovni sud u cijelosti prihvatio kao istinit, ako se uzme procenat iz trećeg kruga javne ponude dionica u periodu u periodu od 10. septembra do 16. novembra 2002. godine na kojoj je mogao učestvovati apelant, vrijednost certifikata 643.764,38 KM iznosi 242.312,91 KM. Osnovni sud je našao irelevantnim prigovor da je vještačenjem trebalo utvrditi koliko je apelant platio certifikate na njegovom jedinstvenom računu, jer to u konkretnom slučaju nije bitno (mogao je da ih dobije na poklon ili po vrijednosti 1-5% od iznosa), nego je bitno koliko je vrijedio iznos na jedinstvenom računu apelanta, a s obzirom da je iste mogao ulagati u određene svrhe shodno odredbama člana 20. Zakona o privatizaciji preduzeća («Sl. novine FBiH» 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00 i 61/01). S obzirom da je za apelanta nastala šteta, jer je njegova imovina umanjena odnosno spriječeno je povećanje njegovo ulaganje imovine potraživanja sa jedinstvenog računa shodno članu

15. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije u navedenom iznosu a čiju vrijednost je vještak utvrdio, to su drugo i trećetužena odgovorne za nastalu štetu.

5. Presudom Apelacionog suda, broj G-404/05 od 17. jula 2006. godine, žalbe apelanta, drugotužene i trećetužene su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. U pogledu žalbenih navoda apelanta koji se odnose na pogrešnu primjenu člana 190. ZOO, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio navednu odredbu kada je apelantu dosudio naknadu štete u iznosu od 242.312,91 KM, jer je u postupku utvrđena činjenica da je u vrijeme prenosa potraživanja apelanta (koje je bilo evidentirano na posebnom računu) apelant u postupku privatizacije mogao samo relizovati vrijednost dosuđenog iznosa (bez obzira što je nomanalnu vrijednost certifikata predstavljao tada iznos od 643.764,38 KM) i stoga ne stoji tvrdnja apelanta da prvostepeni sud dosuđivanjem iznosa navedenog u izreci pobijane presude nije prihvatio princip potpune naknade koji nalaže odredba člana 190. ZOO.

6. Protiv Presude Apelacionog suda, broj Gž-404/05 od 28. juna 2006 godine, apelant je izjavio reviziju, koja je Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Rev-000027 od 21. decembra 2006.godine, odbijena kao neosnovana. Sud je prihvatio činjenična i pravna utvrđenja nižestepenih sudova i pozivom na član 320. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine», br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06), reviziju odbio kao neosnovanu.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je isticao tokom postupka okončanog osporenom presudom, te se žali da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili odredbu člana 190. ZOO, jer mu je dosuđen iznos od 242.312,91 KM a ne iznos od 643.764,378 KM, tj.iznos koji je apelant imao na svom računu kod trećetužene na dan 7. decembar 2001. godine, a koji je radnik drugotužene nezakonito bez znanja i odobrenja apelanta prenio na račun Uzeira Đulovića.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantu dosudili naknadu štete u iznosu od 242.312,91 KM, a ne u iznosu od 643.764,378 KM, kako je apelant tražio u tužbnom zahtjevu. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tako i u pogledu dosuđenog iznosa naknade štete. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo i stoga ,u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

12. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-836/07 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio