Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-933/07 (M. M.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-933/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 933/07, rješavajući apelaciju Milenka Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Markovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Kž-

06-000 413 od 28. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj K-244/04 od 20. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banje Luke, podnio je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u Banjoj Luci, broj 011-0-Kž-06-000 413 od 28. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-244/04 od 20. jula 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj K-244/04 od 20. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Kž-06-000 413 od 28. novembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni list RS» broj 49/03, u daljnjem tekstu: KZ RS), činjenično i pravno opisanog u izreci presude, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora od 6 (šest) mjeseci ali je istovremeno odlučeno da se ona neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci ne izvrši novo krivično djelo.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog postupka u kojem je saslušao svjedoke koje su predložili zastupnici odbrane i optužbe, apelanta koji je iznio svoju odbranu, kao i sudskog vještaka grafologa, utvrdio da je apelant putničko vozilo mercedes tip 124 kupio početkom juna 2002. godine od Dražena Pejića, da je navedeno vozilo prvi put registrovano u Republici Srpskoj 2002. godine, da je prvu registraciju vozila i carinjenje apelant obavio za novčanu naknadu od 3.000,00 KM preko Siniše Egića zvanog «Pronto», kojeg je upoznao nakon kupovine predmetnog vozila, te da je produženje registracije navedenog vozila tokom 2003. godine vršio lično apelant, a vozilo je kasnije prodao Slađanu Gajiću. Prema izjavi apelanta koju je dao u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, on je u vrijeme kupovine vozila tj. u junu mjesecu 2002. godine bio svjestan činjenice da ne može uvesti i registrovati vozilo starije od sedam godina, pa kada je čuo da takvu radnju može obaviti njemu do tada nepoznato lice Siniša Egić zvani «Pronto», bez provjeravanja da li se radi o zakonitoj ili nezakonitoj radnji, predao mu je dokumentaciju za vozilo i svoju ličnu kartu, te po dobijanju dokumentacije da je vozilo registrovano i registarskih tablica platio iznos od 3.000,00 KM.

4. Iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa Branka Buhavca iz juna mjeseca 2006. godine, te usmene izjave na glavnom pretresu, proističe da na zahtjevu za registraciju prethodno navedenog putničkog motornog vozila od 6. juna 2002. godine i na polisi osiguranja od 6. juna 2002. godine nije autentičan potpis apelanta, dok je na zahtjevu za produženje važnosti registracije za isto vozilo od 6. juna 2003. godine autentičan potpis apelanta. Odredbom člana 377. stav 2. KZ RS, regulisano je da ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu, ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi, ili je upotrijebi kao pravu, čini krivično djelo falsifikovanja isprave i kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. S obzirom na navedenu odredbu, nije neophodno da bi se ostvarilo obilježje ovog djela neposredno pravljenje lažne javne isprave, već je dovoljno njeno korištenje i stavljanje u opticaj ili držanje u namjeri da se upotrijebi ili ako se upotrijebi kao prava. Apelant, koji nije znao za zakonit način da registruje vozilo starije od sedam godina koje je uvezao, svjesno je prihvatio da mu tu radnju obavi potpuno nepoznato lice uz znatnu novčanu naknadu od 3.000,00 KM. Apelant je, prema mišljenju Osnovnog suda, postupao umišljajno jer je bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje, te se radi o direktnom umišljaju obzirom da je apelant znao da nije mogao vozilo registrovati na zakonit način zbog njegove starosti, pa je prihvatio da to u njegovo ime i za njegov račun uz novčanu protivnaknadu učini neko za koga je apelant čuo da je to već činio uz novčanu naknadu. Iz navedenih razloga Osnovni sud je apelanta oglasio krivim zbog počinjenog krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1 KZ RS. Osnovni sud je napomenuo da je u izmijenjenom činjeničnom opisu optužnice na glavnom pretresu tužilac prilikom diktiranja, vjerovatno omaškom, u broju šasije i broju motora predmetnog vozila ispustio jednu odnosno dvije cifre, što je sud tretirao kao omašku-propust. Takođe je navedeno da je nesporna činjenica da predmetno vozilo mercedes tip 124 nije oduzeto od apelanta, već od Slađana Gajića kojem je apelant prodao vozilo, a što stoji i u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 16. novembra 2003. godine, tako da navode iz izmijenjenog opisa optužnice da je apelant koristio predmetno vozilo do dana oduzimanja, a ne do dana prodaje Slađanu Gajiću (a što je bilo samo par dana prije oduzimanja vozila od Slađana Gajića, kako je to izjavio apelant na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka) sud nije našao za potrebnim da posebno obrazlaže, jer ova okolnost nije od bitnog uticaja da li je optuženi počinio ili nije krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

5. Okružni sud je obrazlažući Presudu, broj 011-0-Kž-06-000 413 od 28. novembra 2006. godine, istakao da ispravkom jedne brojne oznake u izreci presude na broju motora i šasije, koju je tužilac omaškom pogrešno izdiktirao, nakon izmjene činjeničnog opisa optužnice na glavnom pretresu, po ocjeni Okružnog suda ne predstavlja povredu objektivnog identiteta optužbe, obzirom da su sve druge karakteristike koje se tiču vrste i marke vozila nesporne. Okružni sud je smatrao da se radi i očiglednoj omašci u pogledu brojeva, a koja se u svako doba može ispraviti u smislu člana 297. stav 1. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04 i 115/04, u daljnjem tekstu ZKP) na zahtjev stranke, branioca ili po službenoj dužnosti, te se ne može se raditi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka u formi nerazumljivosti ili nejasnosti izreke presude. Isto tako, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni prigovori da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, kada su u pitanju saobraćajna dozvola i registarske tablice, obzirom da se ne vidi da li je u pitanju prava ili falsifikovana isprava, te da li je optuženi znao da li se u njoj nalaze neistiniti podaci. Okružni sud je istakao da je Osnovni sud u pobijanoj presudi naveo sve načine na koje se može izvršiti krivično djelo falsifikovanja isprave, u koje osim pravljenja lažne isprave, spada i upotreba isprave kao prave njenim stavljanjem u opticaj, ili pribavljanjem radi držanja i upotrebe. Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi da uopšte nije sporno da su u saobraćajnu dozvolu uneseni lažni podaci o vozilu i njegovoj registraciji u Bosni i Hercegovini, te da se to vozilo nije moglo cariniti zbog toga što je bilo starije od sedam godina. O svim tim bitnim činjenicama, po ocjeni Okružnog suda, Osnovni sud je dao valjane razloge kao i o umišljaju apelanta, kao obliku vinosti. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud u razlozima presude upravo naveo iz kojih dokaza je utvrdio oblik vinosti, bez obzira što u kupoprodajnom ugovoru ni zahtjevu za prvu registraciju nema potpisa apelanta (što je utvrđeno grafološki, vještačenjem). Njegov potpis je izostao zbog toga što je on znao da ne može ocariniti i registrovati sporno vozilo, zbog čega je dao ličnu kartu trećem licu da ono taj posao «završi», a nakon što je to i učinjeno, apelant je svjesno i voljno upotrebljavao i saobraćajnu dozvolu i vozilo u javnom saobraćaju, puštajući je tako u promet, u čemu se iscrpljuje jedna od načina izvršenja ovog krivičnog djela. Stoga je po ocjeni Okružnog suda, činjenična osnova pobijane presude potpuno i pravilno utvrđena, svi žalbeni prigovori i u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona su neosnovani.

6. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog i procesnog zakona. Povredu prava na pravično suđenje naročito vidi u tome što, po njegovom mišljenju, sudovi nisu utvrdili da li njegovo ponašanje implicira krivicu, jer apelant, kako navodi, nije znao za dokumentaciju na osnovu koje je Siniša Egić kod nadležnog organa registrovao vozilo, te ishodio saobraćajnu dozvolu i registarske tablice, a njegov umišljaj sudovi zasnivaju na tvrdnji da je znao da nije dozvoljen uvoz vozila starijih od 7 godina. Apelant dalje ističe da je povrijeđen identitet optužnice jer smatra da je Osnovni sud samoinicijativno u svojoj Presudi, broj K-

244/04 od 20. jula 2006. godine označio druge brojeve šasije i motora (bitne elemente) u odnosu na precizirane u optužnici na glavnom pretresu od 17. jula 2006. godine, protivno članu 286. stav 1. ZKP, a Okružni sud je odbio žalbeni navod apelanta u pogledu povrede identiteta optužnice. Apelant takođe ističe da se Okružni sud u toku drugostepenog postupka nije pozvao na propis kojim je bio zabranjen uvoz vozila starijih od 7 godina, te nije provjerio zakonsku mogućnost odvojenog carinjenja šasije i mototra i regularne rgistracije u skladu sa Pravilnikom o postupku registracije motornih i priključnih vozila iako su stariji od 7 godina, a upravo u tome sudovi vide apelantovo umišljajno postupanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku Osnovni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni odgovarajući materijalno-pravni propisi. Razmatrajući žalbu apelanta Okružni sud je kao drugostepeni sud, ocijenio da je Osnovni sud u zakonom provedenom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred dvije nadležne sudske instance pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Redovni sudovi su dali obrazloženja u vezi sa ovim navodima koja ni u jednom dijelu nisu proizvoljna. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku dokazati svoje tvrdnje, ali u tome nije uspio, te s tim u vezi apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje.

11. Također, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

12. Uzimajući u obzir navedene standarde, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova. Sudovi su za sve izvedene dokaze, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da su sudovi zloupotrijebili dokazni postupak na apelantovu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatirao da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-933/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio