Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1162/07 (D. Š.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1162/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1162/07, rješavajući apelaciju Dževada Šutkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Šutkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1598/05 od 31. januara 2007. godine, rješenja Komisije za rješavanje o pravimaiz obaveznog zdravstvenog osiguranja u drugom stepenu Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo broj 02-884/05 od 8. juna 2005. godine i rješenja direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo broj 02-718/05 od 11. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Šutković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 20. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1598/05 od 31. januara 2007. godine, rješenja Komisije za rješavanje o pravima iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u drugom stepenu Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo broj 02-884/05 od 8. juna 2005. godine i rješenja direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo broj 02-718/05 od 11. marta 2005. godine.

2. Apelant je Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) podnio zahtjev kojim je tražio isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad za period od 4. oktobra 1999. godine do 12. jula 2001. godine, a koji je rješenjem direktora Zavoda broj 02-718/05 od 11. marta 2005. godine, odbijen kao neosnovan. Apelant je u zahtjevu Zavodu naveo da je istovjetan zahtjev podnio poslodavcu „Zrak-Holding“ d.d. Sarajevo, koji je njegov zahtjev odbio i apelanta uputio da isplatu traži od Zavoda.

3. U obrazloženju navedenog rješenja Zavoda navedeno je da je članovima 56. i 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine FBiH», br. 30/09 i 7/02), te članom 3. Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene sprječenosti za rad („Službene novine Kantona Sarajevo» br. 15/99, 4/01 i 6/04) propisano da naknadu plaće koja se isplaćuje na teret sredstava Zavoda, obračunava i isplaćuje pravno odnosno fizičko lice kod kojeg je osiguranik uposlen, a Zavod je obavezan refundirati isplaćenu naknadu u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za isplatu, u visini i na način predviđen pomenutom odlukom. Zavod, dakle, ne vrši isplatu naknade plaće, nego tu naknadu refundira iz sredstava uplaćenih od strane poslodavca osiguranika, pa kako u konkretnom slučaju naknada od strane poslodavca nije ni uplaćena Zavodu, ne postoji pravni osnov da Zavod izvrši isplatu. Stoga je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.

4. Apelant je protiv navedenog rješenja Zavoda podnio žalbu Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo - Komisiji za rješavanje o pravima iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je rješenjem broj 02-884/05 od 8. juna 2005. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Komisija je navela da je rješenjem direktora Zavoda pravilno utvrđeno da Zavod ne isplaćuje naknade, nego refundira sredstva koja za osiguranika uplaćuje poslodavac. Budući da je u postupku donošenja rješenja nesporno utvrđeno da poslodavac „Zrak-Holding“ d.d. Sarajevo za apelanta nije vršio isplatu naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad u naznačenom periodu, ne postoji pravni osnov da Zavod izvrši isplatu, što je pravilno utvrđeno u prvostepenom rješenju, pa proizlazi da je apelantova žalba neosnovana.

5. Apelant je protiv drugostepeno rješenja podnio tužbu koja je presudom Kantonalnog suda broj U-1598/05 od 31. januara 2007. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su Zavod i Komisija pravilno i zakonito postupili kad su utvrdili da Zavod nije zadužen za isplatu, nego za refundaciju naknade koje apelant potražuje. Dalje, sud je naveo da poslodavac apelanta nije izvršio uplatu naknade plaće za vrijeme spriječenosti za rad u periodu za koji apelant potražuje navedenu naknadu, pa su stoga tužbeni navodi očigledno neosnovani, zbog čega je tužba odbijena.

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava od strane Zavoda, Komisije i Kantonalnog suda koje je dovelo do toga da apelant nije mogao ostvariti svoja prava ni u upravnom postupku niti u upravnom sporu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, u upravnom sporu koji je vođen prema apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U osporenoj presudi jasno je obrazloženo da je čl. 56. i 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju, te članom 3. Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene sprječenosti za rad propisano da naknadu plaće koja se isplaćuje na teret sredstava Zavoda, obračunava i isplaćuje pravno odnosno fizičko lice kod kojeg je osiguranik zaposlen, a Zavod je obavezan refundirati isplaćenu naknadu u roku od 45 dana od prijema zahtjeva za isplatu. Budući da su u rješenjima Zavoda i Komisije, kao i presudi Kantonalnog suda ove odredbe pravilno primjenjene Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen ili da su organi koji su vodili postupak postupali protivno zakonu. Naime, upravni organi i Kantonalni sud su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu navedenih apelantovih prigovora. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su organi postupali na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravilnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant je, nadalje, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se navodi apelanta o povredi prava na imovinu svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle na iste razloge zbog kojih apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije tih navoda u prethodnim tačkama, Ustavni sud je zaključio da su i navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1162/07 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio