Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1423/07 (N. J.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1423/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1423/07, rješavajući apelaciju Nedeljke Jovičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljke Jovičić podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-001 236 od 13. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljka Jovičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, podnijela je 8. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-001 236 od 13. marta 2007. godine.
2. Međupresudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-14/98 od 8. novembra 1999. godine, obavezan je Opštinski sekreterijat za privredu, prostorno i društveno planiranje Opštine Teslić da apelanticu odmah vrati na posao i rasporedi na poslove odgovarajuće stručne spreme, dok će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva sud naknadno odlučiti.
3. Djelomičnom presudom Osnovnog suda, broj Rs-14/98 od 30. aprila 2001. godine, utvrđeno je da je nezakonito rješenje Opštinske uprave – Odjeljenje za prostorno uređenje Opštine Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), broj 02-126-1/93 od 31. decembra 1992. godine i isto poništeno, obavezana tužena da apelanticu odmah vrati na posao, dok će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva sud naknadno odlučiti.
4. Rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-316/01 od 18. septembra 2001. godine, djelomično je uvažena žalba tužene, ukinuta djelomična presuda Osnovnog suda, broj Rs-14/98 od 30. aprila 2001. godine, u dijelu kojim je poništeno rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantici i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-547/02 od 5. marta 2004. godine, uvažena je revizija tužene, ukinuto rješenje Okružnog suda u dijelu kojim je odbijena žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda o vraćanju apelantice na rad, i u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-571/04 od 31. oktobra 2005. godine, uvažena je žalba tužene, ukinuta djelomična presuda Osnovnog suda, broj Rs-14/98 od 30. aprila 2001. godine i tužba apelantice odbačena kao neblagovremena i nedopuštena. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da, budući da su rokovi za podnošenje tužbe u radnom sporu prekluzivnog karaktera na koje se pazi po službenoj dužnosti, čijim propuštanjem radnik gubi pravo na sudsku zaštitu i pravo koje je trebalo da bude predmet zaštite, a koje se ničim ne mogu skraćivati niti produžavati, činjenica da apelantici nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa od strane tužene nije oslobađalo obaveze apelanticu da traži zaštitu prava iz radnog odnosa u zakonu za to predviđenim rokovima. Okružni sud je dalje naveo da kako apelantica nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa kod tužene, a kako ista ne radi kod tužene od 31. decembra 1992. godine, internu zaštitu apelantica je trebala zatražiti odmah, a najkasnije u roku od 15 dana nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, a potom i sudsku zaštitu, što bi tužbu za utvrđenje da joj nije prestao radni odnos kod tužene, vraćanje na rad, te uspostavu ostalih prava iz radnog odnosa, činilo blagovremenom i dozvoljenom, jer prema odredbi člana 83. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90) radnik ne može s uspjehom ostvarivati sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom (izuzev kada potražuje novčanu naknadu).
7. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-001 236 od 13. marta 2007. godine, djelomično je uvažena revizija apelantice, preinačeno rješenje Okružnog suda, broj Gž-571/04 od 31. oktobra 2005. godine, tako što je tužba apelantice odbačena u dijelu kojim je traženo da se obaveže tužena da apelanticu vrati na posao, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, prilikom ponovnog odlučivanja, nakon što je rješenjem ovoga suda, broj Rev-547/02 od 5. marta 2004. godine, ukinuta drugostepena presuda samo u dijelu koji je pobijan ranijom revizijom, u pogledu odluke kojom je nametnuta obaveza tuženoj da apelanticu vrati na posao, nije mogao tužbu odbaciti u cjelini, nego samo u odnosnom dijelu. Naime, Vrhovni sud je dalje naveo da je Okružni sud ranijom svojom odlukom, broj Gž-316/01 od 18. septembra 2001. godine, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i predmet vratio na ponovno suđenje, o čemu nije donesena provostepena odluka. Taj dio nije pobijan i nije ni mogao biti pobijan ranijom revizijom, pa prema tome nije mogao biti predmetom ponovnog odlučivanja pred drugostepenim sudom, u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05, ranije je to bio član 365. Zakona o parničnom postupku – «Službeni list SFRJ» br. 4/77 do 35/91, «Službeni glasnik RS» br. 17/93 do 32/94).O dijelu zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknade plate, prvostepeni sud nije ni odlučio djelimičnom presudom. Vrhovni sud je zaključio da, kod nesporne činjenice da je apelantica kod tužene prestala raditi 1992. godine i da do 1998. godine nije tražila ostvarenje prava na rad ni kod tužene, ni kod nadležnog suda, njena tužba u pogledu ovog zahtjeva se ukazuje neblagovremenom, a ne samo nedopuštenom.
8. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom, u dijelu kojim je odbačen kao neblagovremen dio njenog tužbenog zahtjeva kojim je tražila vraćanje na posao, povrijeđeno pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Apelantica je podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Okružni sud je rješenjem, broj Gž-571/04 od 31. oktobra 2005. godine, tužbu apelantice odbacio kao neblagovremenu i nedopuštenu, međutim, pobijanom odlukom Vrhovnog suda, preinačeno je navedeno rješenje Okružnog suda tako što je tužbeni zahtjev apelantice, samo u dijelu kojim je tražila vraćanje na posao, odbačen kao neblagovremen. U pogledu ostalog dijela tužbenog zahtjeva apelantice, koji se odnosio na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i ostvarivanju ostalih prava iz radnog odnosa, postupak je još uvijek u toku pred redovnim sudovima.
12. Kako se apelantica žali isključivo na rješenje Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-001 236 od 13. marta 2007. godine, i odbacivanje kao neblagovremenog dijela njenog tužbenog zahtjeva kojim je tražila vraćanje na posao, Ustavni sud zapaža da Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti istog, već je ovaj dio tužbe odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor, odnosno, tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora, odnosno, tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem prigovora tuženoj, odnosno, tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović