Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1992/08 (P. M.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1992/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1992/08, rješavajući apelaciju Petra Markičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Markičevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-
06-000923 od 18. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Markičević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-000923 od 18. aprila 2008. godine.
2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-46/04 od 24. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-5786/06 od 10. jula 2007. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat stana u posjed u ulici Avde Jabučice broj 11. u Sarajevu, podnesen 12. marta 2001. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija).
3. Protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-5786/06 od 10. jula 2007. godine apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom broj 009-0-U-06-000923 od 18. aprila 2008. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. Kantonalni sud je ponovio stav upravnih organa da je predmetni zahtjev za povrat podnesen neblagovremeno jer je, u skladu sa članom 5. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova, koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine, a predmetni stan je rješenjem Uprave broj 14/10-372-3796/96 od 23. aprila 1996. godine proglašen trajno napuštenim, te da su osporeno rješenje i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000923 od 18. aprila 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II.4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed 12. marta 2001. godine, odnosno po proteku Zakonom propisanog roka.
8. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelant nije podnio blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Komisiji, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju koga nadležni organi i Kantonalni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović